Bog ljubi ovaj svijet

Bog ljubi ovaj svijet

IV. korizmena nedjelja

Iv 3,14-21

Četvrta korizmena nedjelja naziva se sredoposna jer je u sredini pokorničkoga vremena. Još važniji je njezin stari naziv, na latinskom jeziku, a glasi Laetare – Veseli se, jer se veže za radosne i utješne Izaijine riječi kojima ovaj prorok poziva na veselje i radost sve koji su tugovali nad Jeruzalemom, nad stanjem svoje zemlje i naroda: Bog je opet izbavio narod svoj iz progonstva i na taj isti narod svratio “mir kao rijeku” (usp. Iz 66,10s). Nedjelja je to veselja smatraju neki i zbog toga jer njome već počinje proljeće uz prve ruže pa bi i ljubičasta liturgijska boja pokore i nade bila zamijenjena ružičastom bojom radosti.

Odlomak iz današnjega evanđelja po Ivanu sadrži poruku po kojoj bi vjernici, unatoč svim nevoljama i mukama, usprkos bolesti, tjeskobi i prolaznosti života, usprkos bezbrojnim nepravdama u svijetu, ipak trebali biti ljudi radosti jer je Bog poslao Isusa, svoga sina ne da osudi ljude i svijet, nego da se ljudi po njemu spase, da po vjeri u Isusa i nasljedovanjem njega imaju život u izobilju.

O čemu se, zapravo, govori u današnjem evanđelju da bismo trebali biti radosni? Treba kazati da je Ivanovo evanđelje složenije, zahtjevnije od sinoptičkih evanđelja pa nam se i događaju iskliznuća iz naših tumačenja. Ipak, skromnošću vjere, prepustimo se noćnome razgovoru dvojice ljudi od prije dvije tisuće godina.

Nakon što je iz revnosti za svetinju i Boga za blagdan Pashe Isus bičem pravde izagnao trgovce i mjenjače iz hramskoga predvorja, nakon što je na sebe navukao bijes svećenika, glavara i svih onih koji su koristili Božju kuću molitve za vlastitu zaradu, Ivan Evanđelist piše da je za vrijeme te iste prve jeruzalemske Isusove Pashe, kradomice, po noći, Isusu došao neki farizej, imenom Nikodem, ugledan Židov, kako bi s njim razgovarao. Čitamo prije današnjega teksta da Nikodem započinje razgovor o Isusovim znamenjima, čudesima koja prema Nikodemu svjedoče da je Isus od Boga. Isus se, međutim, ne zaustavlja na veličajnom priznanju svoga sugovornika, nego mu govori o nužnosti postajanja djetetom da se može vidjeti Božje kraljevstvo; govori mu o novom rođenju odozgo, iz Božjega Duha, te o tome kako Isusa ljudi ne prihvaćaju kao Sina Čovječjega koji je konačna objava i svjedočanstvo Boga.

Danas pak slušamo drugi dio toga razgovora. Isus Nikodemu nagoviješta da će biti podignut, razapet, da bi oni koji vjeruju u njega imali život u punini, slično kao što je Mojsije na drvo podigao zmiju u pustinji kada su zmije ujedale putnički narod i mnogi pogibali od njihova ujeda. U ovoj usporedbi naglašava se da čovjekovo spasenje nije u zatvaranju očiju pred realnošću koja je često nepodnošljiva i smrtonosna, niti u bijegu od čovjeku protivnih sila i njegovih neprijatelja, nego upravo suprotno – u razboritom suočavanju s njima, u kreativnoj i odgovornoj ljubavi prema svemu i svima – i onima koji čovjeku čak rade o glavi. Zadnji smisao i spas je u onome u čemu čovjek vidi samo strah, što treba prezirati i mrziti, u onome odakle mu prijeti neizbježna opasnost, propast i smrt. Konkretno, prema primjeru Isusova života, spas je u vlastitom križu.

Nitko, međutim, ni Isusovi učenici (vjernici) nisu mogli prihvatiti da u radikalnom porazu, da u tamnom đavolskom bezdanu, da ondje gdje izgleda da zlo i protivnici slave pobjedu, leži čovjekovo spasenje. Nitko, ni Isusovi učenici nisu mogli razabrati da se smisao nalazi u tom paradoksu vjere, da u najsramotnijem raspeću i nasilno ubijenom Isusu jest zalog radosna, uskrsna života.

Isus nadalje govori Nikodemu naoči samorazumljivu istinu o neizmjernoj Božjoj ljubavi prema svijetu: “Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet po njemu spasi”. Radi se o najvažnijoj istini vjere, o prvoj dogmi na kojoj počiva sva građevina objave i života, naših odnosa i djelovanja, a koja se nažalost praktično zaboravlja tako da se i teologija Ivanova evanđelja i vjernička praksa neispravno svode na nepomirljivi, neprijateljski odnos Boga i svijeta. Koliko god se kroz svu povijest naviještala Božja ljubav prema ljudima, ljudi teško vjeruju u tu istinu. Neizmjerno je lakše vjerovati da je Bog čovjekov protivnik i orobljivač čovjekove sreće. Čak će i gorljivi pobožnici inzistirati da je Bog poslao Sina na svijet, ali samo kao Suca svijetu, i eventualno samo na spasenje izabrane elite. I danas većina kršćana smatra kako između Boga i svijeta postoji nepomirljiva i nepremostiva razdaljina. Bog je neučinkovit u svijetu. U svijetu vladaju samo izopačeni ljudi, smatraju oni.

Neki idu i dalje pa misle da je Bog nezainteresiran za svijet ili da su tajne svjetske sile jače od Boga, da su đavao i njegovi demoni vlasnici ljudi i svijeta. Možda će čak i kazati da je Bog stvoritelj svega, ali uslijed enormne poplave nevolja i stradanja, teško vjeruju da i malo Božje dobro uzdržava svijet da se ne sunovrati u totalnu propast, a kamoli da povjeruju da u raspeću Pravednika, da se i u najstrašnijem i najjezivijem ovoga svijeta nalazi klica i mogućnost spasa i punine života. Čim se, međutim, prestane vjerovati u Božju djelotvornu prisutnost u svijetu i u međuljudskim odnosima, naš svijet i naše zajednice postaju uzavreli kotli zloće, porobljavanja i uništavanja jedni drugih. Ljudi počinju presuđivati i osuđivati jedni druge bez kraja i konca; počinju uništavati tamu oko sebe ne uviđaju da najčešće ne raspoznaju svjetlo od tame, te uništavaju dobro. Ljudi s takvom vjerom da je Bog slabiji od zlih sila u konačnici grade obezboženi svijet, u drugima ubijaju ono najbolje što imaju a sve u obmani da spašavaju sebe, druge, svijet, da spašavaju pravovjerje pa čak i samoga Boga. Nesumnjivo naš predivni svijet jest prošaran grobnicama zapriječene i uništene ljudske dobrote, ali je život neuništiv jer je Božja dobrota neuništiva.

Zato Isus pri završetku svoga govora Nikodemu ustvrđuje da postoji samo jedan sud – Božji sud a on je da ljudi više vole tamu nego svjetlost. Ljudi se više opčaravaju zlom, ljudi više vole mrak zemaljskih silnika nego Božje svjetlo koje dolazi po Isusu. Ljudi više vole na zlo odgovarati zlom nego u realnom svijetu i u smrtonosnim situacijama pronicati priliku Božjeg spasonosnog pohoda. Ljudi – ne samo ateisti i agnostici – nego upravo vjernici četo omalovažavaju pa i mrze Božju svjetlost jer vole živjeti u laži, u skrivanju vlastite opakosti, u maskiranju svojih zlih djela. Na svoju nesreću vjernici odbacuju već i samu pomisao da više vole tamu nego svjetlost, a time odbacuju istinu i jedini Božji sud nad svijetom. Štoviše, često to rade upravo oni koji se preuzetno drže najduhovnijima i najpobožnijima. Oni žive od plašenja zlom, od uvećavanja đavolskih i čovjeku protivnih sila a time od umanjivanja Božje mudrosti i snage koja se nenasilno skriva u Božjoj svjetlosti – po Isusovu primjeru – u vlastitom križu. Štoviše, oni svojom mračnom konstrukcijom namrštenih lica propovijedaju da se umanjivanje snage đavlu i zlim silama umanjuje vjera u Boga, ali upravo dijabolično stoje na vratima Božjega kraljevstva i u Božju radost ne puštaju unesrećene ljude. Oni time niječu temeljnu istinu o Božjoj bezgraničnoj ljubavi prema ljudima i njegovom ljubljenom svijetu.

Naglašavanje Božje ljubavi prema svemu stvorenju nije zatvaranje očiju pred negativnostima ovoga svijeta, nije umanjivanje sveprisutne, zastrašujeće i zavodničke snage zla, nego je riječ o onoj budnost koja proizlazi iz radosne zahvalnosti za Isusa Spasitelja i sigurne vjere da su Božjim svjetlom obasjane sve zemaljske mrkline. Isus kroz razgovor s Nikodemom naviješta i nama danas da temeljna i neoboriva (dogmatska) istina vjere glasi: Bog je milosno i nenasilno upleten u život svake osobe, Bog je u životu svakoga pojedinca, Bog je u Isusu pokazao da ljubi svakoga čovjeka, svaku njegovu zemlju i zavičaj, te da je do čovjeka hoće li se dopustiti obasjati tom istinom i činiti tu istinu.

Usprkos neizmjernoj količini tame i zla kojim je premrežen naš uži i širi svijet, uža i šira zajednica, uvijek je to Božji svijet, svijet kojega uzdržava Božja dobrota preko nesavršenih ljudi koji vjeruju da zlo koje prouzrokuje bezbrojne križeve na zemlji nije posljednja riječ. Bog je u Isusu definitivno očitovao da nije došao suditi svijetu nego da se svijet spasi po njemu. A mi nikako da se probijemo do radosti koju dariva vjera u tu veličanstvenu istinu.

Fra Ivan Šarčević