Životni izbor – životna odluka
V. korizmena nedjelja
Iv 12,20-33
Isusov se život primiče kraju. Isus osjeća da ne može izbjeći nasilnoj smrt koju mu spremaju njegovi protivnici, starješine naroda, veliki i mali svećenici, pismoznanci i pozornici pravovjernosti. Dolazi u Jeruzalem. Prema Ivanu Evanđelistu to je treća Isusova Pasha, treća i posljednja. Neposredno nakon svečanoga ulaska u Jeruzalem, piše ovaj Evanđelist, neki su Grci došli klanjati se za blagdan u Hram. Čuli su da je tu i Isus i htjeli su se susresti s njim. Traže od Filipa i Andrije, Isusovih učenika, čija imena su grčkog podrijetla i vjerojatno znaju grčki (koine), da ih odvedu k Isusu.
Isus sluti svoj kraj. Usredotočio se na njega, na konačnu odluku. Do tada je govorio da još nije došao njegov čas, a sada jasno kaže da je odlučni trenutak pred njim – zgusnilo se vrijeme, izbor se sveo samo na bijeg od smrti ili dosljedno dovođenje života svome kraju. I njegovi učenici su pred izborom. I drugi su pred izborom. Više nema odlučivanja u mnoštvu, nitko drugi ne može preuzeti tu odgovornost. Svatko je pojedinačno pozvan da se odluči i to ne samo načelno nego posve konkretno i to baš za osobu: za Isusa ili protiv njega. Isus je osoba razdjelnica među ljudima. Ispunja se ono što je još davno pri prikazanju u Hramu Isusovoj majci za njega kazao pravedni Šimun: ovaj je postavljen za propast i/li uzdignuće mnogima.
Prije donošenja konačne odluke što će učiniti, Isus izriče osnovnu istinu svoga poslanja ali i životni izbor svih onih koji ga žele slijediti. U slici pšeničnoga zrna koje mora umrijeti, koje mora pasti na zemlju i doživjeti svoju potpunu preobrazbu, ako ne želi ostati samo, neplodno, ako želi uzrasti u klas, dozrjeti u punini, Isus određuje ljudski/vjernički život na zemlji. Isus je tako radikalan da to praktično načelo zrna još dvaput pojačava. Govori kako je nužno ne ljubiti svoj život nego izgubiti ga, kako je nužno čak “mrziti” svoj život za njegovo integralno ostvarenje i ovdje i s onu stranu groba pred Božjim sudištem.
Zakonitošću pšeničnoga zrna kako je živio čitav život, Isus se sprema i na smrt. No, nije bez straha. Naprotiv. I u strahu je jednak svakom čovjeku. On prihvaća svoj strah, ne niječe ga, izdržava ga. Potresen je veoma uslijed ljudskih spletkarenja i zloće, uslijed nepouzdanosti i zakazivanja prijatelja, uslijed samoće. Moli Oca da ga izbavi iz težine časa u kojem se našao. Jer na zemlji smo da živimo a ne da naglo odlazimo. Niti da živimo u strahu kako većinom živimo. U strahu koji nije samo fizički strah nego strah koji se ne primjećuje a od kojega su smrtno bolesni mnogi, i oni koji se uljuljavaju u svoj ispravan put, a koji su zacijelo prestali bdjeti nad smislom svoga života, koji su otklonili svoje temeljen odluke.
Isus je dakle u tjeskobi, u strahu. I razmišlja, umaći ili ostati dosljedan; naći kakvu izlaznu strategiju, “iskemijati” kakav licemjeran razlog pomirenja svih sa svima ili postojano kročiti naprijed. I onda uslijed razmišljanja i unutarnjega razgovora s Bogom, nastupa jasan zaokret u vjeri, odlučuje se za pouzdanje u Božji naum i volju za proslavu Boga. Riječ je o Božjem naumu i volji koji se odnose na njega a ne koštaju druge ljude. Naime, Isusovo podlaganje Očevoj volji, ne znači onu Božju volju na koju se bezobzirno pozivaju izopačeni da vrše svoju samovolju, da osuđuju pa i ubijaju druge. Isus izvršava onu volju kojom neće sačuvati ni svoju vlast ni život, tu nema nikakvih sebičnih razloga da se žrtvuju drugi, nego iz ljubavi prema Bogu i ljudima on sam podnosi sramotu i stradava. Isus izriče da je i došao radi toga časa odluke, radi umiranja u ljubavi za ljude.
U ovoj Ivanovoj sekvenci (drugi evanđelisti je opisuju kao getsemansku dramu samotničke molitve, krvavoga znojenja i pozaspalosti prijatelja) pokazuje se kako Isus ne odlazi u smrt bez tjeskobe, razmišljanja i bez molitve. Razmišljanje i molitva Bogu uporišta su Isusove osobnosti u dilemama i odlukama. Nije se Isus odmah otisnuo u slijepo predanje Bogu, nego je kroz razmišljanje i kroz razgovor s Ocem i ljudima, završio u izručenju Ocu. Uronio je u nadu da smrću nije svemu kraj i da Bog ne ostavlja čovjeka koji se bezrezervno oslanja na njega. Glas s neba potvrđuje njegovu samostalnu, svjesnu i slobodnu odluku. Taj glas i sve što se događa Isusu – Ivan Evanđelist je izričit – samo je radi Isusovih učenika i ljudi uopće. Logikom pšeničnoga zrna Isusova smrt ima puno značenje u kontekstu odnosa – smrt nije samo smrt dotične osobe nego je njezin smisao u ljubavi za one koji ostaju poslije Isusa i u tajanstvenom naumu Božjega milosrdnoga obećanja da ne može propasti onaj tko je na Božji način ljubio ljude.
Na koncu današnjega evanđelja, prepuna novih tema kako to teolog Ivan Evanđelist stalno čini, kao vrhunac svoga govora, Isus izriče da je čas u kojem se našao zapravo sud ovome svijetu. Ne govori se o nekom sudištu, niti se govori o kažnjavanju. To je sudište ljudskosti, to je sud konačnoga razlikovanja duhova, sud po kojem se čovjek odlučuje hoće li biti Božji čovjek ili će se dati opsjesti zlom i slijediti zlo da bi tobože sačuvao sebe i svoj život. Isus kaže da je knez ovoga svijeta izbačen. Slušali smo u razgovoru s Nikodemom da je čovjek Isus objava Božje ljubavi prema svijetu. On je onaj koji se u svijetu ne ponaša kao knezovi ovoga svijeta. Isus je Božje očitovanje kako se detroniziraju čovjeku i Bogu protivne sile, mračne sile koje slijede kneza i vođu zlih duhova. Najveći sud knezu ovoga svijeta jest u Isusovu uzdignuću, u Isusovoj smrti, upravo u paradoksu križa. Ondje gdje knez ovoga svijeta i njegova služinčad smatraju da su pobijedili, da su zagospodarili ljudima i njihovim životom, ondje je njihov najveći poraz. Isus proturječi logici moći kneza ovoga svijeta svojom smrću koja postaje izvor života, klica uskrsnuća.
Isus obećava da će svojim uzdignućem sve privući k sebi. Ovim jasno nagovještava koje je značenje njegove smrti. Njegova smrt na križu je dar ljubavi svima, otvoreni zagrljaja svih ljudi. Zato svako posvajanje križa, svako isključivanje ljudi iz Isusova privlačenja na križ – osim ako ga čovjek sam ne odbacuje – znači iznevjeravanje Isusovom temeljenom stavu. Nažalost, odbacujući značenje slike pšeničnoga zrna, prisvajajući Isusov križ i ne prihvaćajući da Isus s križa ostavlja otvoren svoj zagrljaj svim ljudima, mnogi kršćani kroz povijest do naših dana prave od Isusova križa svjetovni/pobjedni znak, njime omeđuju svoje tamne naseobine. Mnogi kršćani i danas Isusov spasiteljski križ pretvaraju u znak mračnoga kneza ovoga svijeta. Stoga je i danas Isusov križ životni izbor i životna odluka njegova učenika. No, je li za mene kršćanina taj križ izraz Očeve ljubavi prema svim ljudima ili mračni znak kneza ovoga svijeta?
Fra Ivan Šarčević