Pravedna srdžba iz revnosti
III. korizmena nedjelja
Iv 2,13-22
U središtu smo korizme, povlaštenog vremena pročišćenja vjere i vjerničke prakse. U nekim se duhovnostima od vjernika traži da kroz posebnu duhovnu stegu u ovo vrijeme suzbijaju svoje strasti, da umrtvljuju svoje želje, da se čuvaju mržnje, zavisti, srdžbe. Za ideale i uzore postavljaju se ljudi koji vladaju sobom, one koje ništa ne može “izbaciti”, koji se ne uzbuđuju. Vladanje sobom je zacijelo neizostavan cilj izgradnje osobnosti. Događa se, međutim, da takva duhovnost kao rezultat ima pasivne ljude, ljude koje je teško zagrijati i za dobre stvari, jer se brinu samo kako da ne sagriješe, kako da ih ništa ne uznemiri, kako da ih ne pogodi “izvanjski svijet”. Vjeruju bez zanosa i revnosti, nekada i mrzovoljno i neobazrivo prema bližnjima koji ne nalaze smiraj usred svojih nesnalaženja ili pod pritiskom nepravdi. Vjera je to koja primarno traži svoju ugodu i utjehu, milinu oko srca, koja nema rizika solidarnosti s drugima, koja izmiče križu i opasnostima vezanima za ljubav prema bližnjima i Bogu.
Današnji odlomak iz Ivanova evanđelja govori o Isusovoj srdžbi pri izgonu trgovaca i mjenjača iz hramskog predvorja. Ovaj nam događaj, o kojemu izvještavaju sva četvorica evanđelista, stvara i priličnu nelagodu. Jer ne odgovara prevladavajućoj slici Isusa koji uvijek vlada sobom, koji je tolerantan, koji je “blaga i milosrdna srca”, koji ne kažnjava grešnike nego grijeh, koji uvijek nalazi mir i spokoj u zaštićenoj “logi” svoga Oca. Ivanu Evanđelistu ovo neuobičajeno Isusovo ponašanje ima važno značenje. Ivan smješta izgon trgovaca i mjenjača iz Hrama odmah na početak svoga evanđelja, u događaje Isusove prve pashe u Jeruzalemu, u nagoviještanje Isusova životnoga programa.
Isus se, nedvojbeno, rasrdio. I nijedno tumačenje – a mnogi se duhovnici i propovjednici upravo oko toga naprežu – ne može poreći taj doslovni smisao. Točno, srdžba je velika ljudska mana iz koje mogu nastati velika zla. Sveto pismo, međutim, jasno razlikuje Božju i ljudsku srdžbu, kao i pravednu i nepravednu srdžbu. Među sedam glavnih grijeha kršćanska duhovnost ubraja strast, grijeh srdžbe. No, kao ni za jedan drugi glavni grijeh (glavni, jer iz njega proizlaze drugi grijesi) za srdžbu se govori da može biti opravdana, da može postojati i “sveta srdžba”. Ta vrsta paradoksa, kao što je i sama strast, zbunjuje nas. Naime, da nema strasti, ne bismo prepoznali vrednotu, ne bismo vidjeli vrijednost predmeta, ljepotu osobe ili dobrotu cilja za kojima težimo. Čovjek bez strasti ne primjećuje ljepotu, gluh je i slijep za dobrotu, za dobar cilj. Naravno, strasti se kontroliraju u odnosu prema bližnjemu, prema istini, pravdi i ljubavi. Stoga je ne samo moguća nego je i nužna pravedna srdžba da se uvidi istinito i dobro.
Isusova pravedna/sveta srdžba pri izgonu trgovaca i mjenjača iz predvorja svetišta, iz prostora kojeg su ljudi odredili kao preduvjet susreta s Bogom, proizlazi iz Isusove revnosti da se od kuće Božje, od kuće susreta s Bogom, ne pravi “kuća trgovačka”. Da bismo bolje razumjeli Isusovu srdžbu, valja razlikovati tri čovjekova zla: mržnju, zavist i srdžbu, a koja se često brkaju. Dok mržnja traži zlo bližnjega, a zavist se protivi dobru bližnjega, pravedna srdžba ne traži nevolju i zlo kao mržnja, niti kao zavist priječi i ometa dobro bližnjemu. Uostalom srdžba je očita, otvorena, jasna i nevjerojatno slobodna, za razliku od mržnje i zavisti koje se kriju, pretvaraju. Srdit čovjek je iskren, a mrzitelji i zavidnici su licemjerni.
Pravedna Isusova srdžba ne proizlazi iz njegova nestrpljenja, pogotovo ne iz mržnje i zavisti prema ljudima. Isus se ne srdi za svoje interese, nego iz ranjenosti u ljubavi (iz “ljubomore” o kojoj toliko govori Biblija), iz povrede bogoštovlja, iz žalosti, tuge i brige za ljude koji do susreta s Bogom moraju prijeći kroz “prljave” ruke trgovaca i mjenjača. Isus tjera te mešetare radi pravedna i poštena odnosa prema Bogu i ljudima. U konačnici, Isus se srdi iz revnosti za čistoću svetoga prostora i čistoću vjere.
Nažalost, i Isusu se kao i mnogim ljudima koji sa strašću ustaju za istinu i pravdu događa da mu pravednu srdžbu preokreću u njezin suprotnost, u mržnju i zavist. Njegovi su ga protivnici proglasili bogohulnikom i bundžijom naroda, prezirateljem obreda i krivotvoriteljem vjere. I neizostavno, onim koji hoće srušiti vlast (velike svećenike, čak i cara). Isusova srdžba nije, međutim, destruktivna, nego pročišćujuća. Njegovi neupitni mrzitelji i zavidnici svoje mane pripisuju njemu. Zaslijepljeni su da uvide razliku između iskrene molitve Bogu i trgovačkoga kupovanja Boga. U konačnoj presudi Isusova sveta srdžba iz hramskoga predvorja bit će do te mjere napuhana kao da je najgori grijeh, mržnja i zlo, i navest će je kao jednog od krunskih “delikta” za svoju namještenu osudu na smrt.
Sličnih slučajeva je napretek i u našim odnosima. Opaki se ljudi obrušavaju na pravednu srdžbu moralnih ljudi niječući im pritom ne samo dobru nakanu i cilj, nego i ne obazirući se na svoj kukavičluk i beščašće dok brane trgovce i mjenjače svetinja. Za izopačene (jeruzalemske) političke i religijske vlasti svih vremena neoprostivo je zlo Isusova srdžba, za nju oni nemaju nikakva razumijevanja, ili kako bi to danas protumačili, njih Isusova “prekomjerna upotreba sile” zasljepljuje da ne vide što je to Isusa uopće izazvalo na takvu reakciju, pa je stoga zloća trgovaca svetinjama i mjenjača novca za njih boguugodan posao, a ne Isusova revnost za Božji dom.
U drugom dijelu evanđelja Isus govori o drukčijoj Božjoj prisutnosti među ljudima od ljudskih građevina. Opet Isus djeluje nečuveno provokativno. Do danas se ni njegovi vjernici nisu pomakli dalje od pobožno/policijske prakse onih koji su došli tražiti od Isusa da položi račun svoga djelovanja, da pokaže čudesa koja bi ga ovjerila. On ne čini čudesa koja ljudi očekuju. Božja prisutnost među ljudima – Isus je izričit – nije najprije i jedino u hramu, nego prije svega on sam, njegovo uskrsno tijelo. Odatle tako prevratnički zaključak i nesagledive posljedice za obraćenje u vjeri i za drukčije odnose. Odatle preokretanje onoga “razjarena” i tako često s lažnim patosom prisutna takmičarskog pitanja među vjernicima: kamo se treba ići moliti, gdje “pada” najveća milost, u koja nacionalna, zavičajna ili neka druga svetišta hodočastiti? Bog kojeg Isus naviješta susreće se i ondje gdje ga nitko ne želi sresti i gdje ljudi misle da ga nema.
Isus Krist je privilegirano mjesto susreta Boga i čovjeka i ljudi međusobno. Dosljedno tome, svi ljudi kao Isusova slika i parabola postaju mogućnost susreta s Bogom. Isus ne dokida svete građevine i prostore, ne zagovara dokidanje zajedničkih molitvenih slavlja, nego izgoni trgovce svetinjama iz Božjega hrama, sve one koji su svoju vjersku službu pretvorili u trgovinu i sebe postavili za uvjet i mjeru susreta s Bogom. Isusova pravedna srdžba ne ubija nego širi prostor slobode, pravednosti i nade da najprije u živim ljudima prepoznamo uskrsloga Krista i da nam je on prvi Božji hram. Tu nema trgovine, tu nas nitko ne može zamijeniti, a to je najteže.
Fra Ivan Šarčević