Izlazak iz duhovnog usidjelištva
IV. nedjelja Došašća
Lk 1,26-38
Čovjek je biće navike, uhodanosti i rutine. Čovjek je, međutim, i biće pitanja, nemira i nemirenja s naviknutim do mjere iznenađenja i nad samim sobom. Iznenadi se kako samo malo nedostaje da odbaci naviknuto, godinama stjecano i njegovano, pogotovo ako je navika više stvar izvanjskih, društvenih utjecaja nego ishod vlastitog domišljanja i napora. S druge strane, ono u čemu se čovjek najteže mijenja jesu mišljenje, stavovi i planovi. Jer ništa čovjek tako s mukom i bolom ne doživljava kao nemogućnost ostvarenja ili poraz svoga mišljenja i stavova, svojih želja i nauma. U čovjeku se zato redovito rađa otpor prema svemu i svima koji ga žele promijeniti, čak i prema onima koji to čine iz dobrohotnosti i ljubavi. Doživljava to ne samo kao agresiju nego još više kao opasnost od gubitka sebe, kao krnjenje karaktera, narušavanje vlastitosti i razlike.
Ako s tih naših navika i obrana ličnosti prijeđemo u prostor vjere ili konkretnije u glavnu poruku evanđelja, nailazimo da Isus upravo traži radikalnu promjenu mišljenja, stavova i planova, jednom riječju traži obraćenje. Bog u kojega vjeruju biblijski ljudi stalno iznenađuje svojim zahtjevom za promjenom i to korjenitom promjenom misli, riječi i djela, na izlazak iz naviknutoga i planiranoga i upućivanje u nepoznato. Traži čak napuštanje naviknutoga odnosa s njim. Bog se ne dopušta lokalizirati niti ograničiti u hramove, molitve, pobožnosti. Onaj tko se upusti u “avanturu” i posluša Boga, ostavlja svoje naume i upućuje se na put bez povratka; oblikuje svoj identitet s posve novim i neočekivanim poslanjem i služenjem.
Upravo o tome govori odlomak Lukina evanđelje o anđelovom naviještenju Mariji. Zbog čestog slušanja i sviknutosti, ove riječi zvuče preveć poznate do praznine, bez sadržaja, ili ih odgurujemo u sferu mitskoga, čudesnoga, u prostor nemogućnosti da se i nama nešto slično može dogoditi. S pravom, naravno, naš tehnički i pozitivistički um može postaviti pitanje tko je to sa strane bio u Nazaretu te je mogao vidjeti kako to Gabriel i Marija razgovaraju. Nije valjda Evanđelist Luka negdje iz skrovitoga prikrajka “snimao” ovaj susret.
Naviještanje kao i mnogi drugi biblijski izvještaji susreta Božjega glasnika i čovjeka nisu historiografski podaci, nisu puka faktografija, nego poruka vjere koja prenosi istinu opipljiviju i obvezatniju od materijalne zbilje, egzistencijalnu istinu da Bog dolazi čovjeku, iznenađuje ga i mijenja mu život. Anđeo, Božji glasnik, kako to jezik vjere kaže, dolazi čovjeku, konkretno ovdje, dolazi Mariji u Nazaret i poziva je na novi put u njezinu životu.
Marija, kako to čine rijetki ljudi, otvorena je Božjem pohodu. Poput rijetkih ona prepoznaje trenutak svoga pohođenja, biva smetena, plaši se, jer Božji pohod unosi strepnju i nemir. Nisu to nimalo uobičajeni molitveni susreti s Bogom ni duhovni zanosi kojim su obdareni mnogi. I ona, piše Luka Evanđelist, poput svih Božjih ljudi u Pismu, u objavi, usteže se, razmišlja o svojoj nedostatnosti, razmišlja o velikim riječima kojoj joj Božji glasnik izriče, o privilegiranom izboru, o novom životnom zadatku i putu – tako radikalno drukčijem od onoga što je ona mislila i planirala u svome životu.
Iako je u otvorenosti i povjerenju, Marija nipošto nije slijepa poslušnica. Ona pita, ona razgovara, ona ne gubi sebe, ona misli na sebe, pita za muža, ona odmjerava sebe u svjetlu svoga poslanja. Božji glasnik ne odustaje, Bog u komunikaciji ne odustaje, ne zahtijeva bespogovorno predanje, nego – opet prema slijedu svih Božjih objava ljudima – naglašava se jedino obećanje Božje pratnje, osjenjenje Marije Božjim Duhom, obećava se aktivna Božja prisutnost u njezinu životu. Ne govori se pritom o konkretnostima Božje pratnje, ne rješavaju se praktične stvari, na primjer gdje će Isus, Sin Davidov biti rođen, što će raditi u životu, što će govoriti, kako će “kraljevati”, na koji će način završiti svoj život. Sve je u prostoru dviju sloboda, dviju ljubavi, u prostoru vjere da Bog ima inicijativu, da Bog čini ono što je ljudskim očima “nevjerojatno” i “nemoguće” i na čovjekovom slobodnom pristanku u radikalnom povjerenju da se s Bogom ne može propasti.
Marija pristaje, popušta pozivu. Pristaje na nesagledivu promjenu svoga života. Pritom zadržava temeljni vjernički stav koji je imala i prije anđelova pohoda. Ona je i dalje samo službenica Gospodnja. Njezina je budućnost u Božjim rukama. Upućuje se u neizvjesnosti života ali u sigurnosti obećane Božje pratnje, obećanog Božjega Duha. Da to još jednom potvrdi, ona moli. Ali jedino što ona moli Božjega glasnika, što moli Boga jest da sve bude po Božjoj riječi, da sve kazano postane stvarnost, da postane djelo, zapravo da se Božja obećana Riječ utjelovi.
U vremenu smo Došašća. Za koji dan slavimo Božje utjelovljenje u našoj povijesti i neočekivanu Božju ponudu ljubavi svakom čovjeku. Bog neumorno dolazi, pohađa nas i danas, i ovoga trenutka. Poziva nas iz našega duhovnog usidjelištva. Dolazi u naše svakodnevne naviknutosti i običajnosti. I nama šalje svoje glasnike, dolazi nam u tišini i miru, u snu, dolazi preko ljudi, preko svoje Riječi, u riječima evanđelja, u kruhu i vinu, u Isusu Kristu, stiže nam na razne načine, na lomovima naše grešnosti, u ushitu postojanja, i poziva nas na promjenu, ali baš promjenu mišljenja, stavova i nauma. Bog nas poziva na novu zadaću pred kojom valja zastati, razmisliti, povjerovati u Božje obećanje stalne pratnje i onda izići na put i pritom nikada ne smetnuti s uma neznatnost nas samih i skromnost našega služenja.
Fra Ivan Šarčević