Rad s talentima
XXXIII. nedjelja kroz godinu
Mt 25,14-30
Isusova usporedba o talentima slikoviti je govor o kraju života. Gospodar je slika za Boga koji obdaruje svoje sluge, ljude posebnim darovima i ostavlja im slobodu djelovanja. Ponovno nenadano dolazi i traži od slugu da polože račun o svom poslovanju, o tome kako su “iskoristili” ono što im je darovano.
Kada kažemo da je netko talentiran, onda pod tim mislimo da on ima urođene sposobnosti za nešto. To još ne znači da je ostvario svoj talent. Ima ljudi koji svoj talent, svoju obdarenost za nešto, nikada ne otkriju. U tome znaju presudnu ulogu odigrati roditelji, odgojitelji ili okolina, ako kod djece i mladi zatomljuju ili negiraju prave a usmjeruju ih na nepostojeće ili “polovične” talente. U pojedinim obiteljima ili zajednicama može se dogoditi nezdrava takmičarska atmosfera u vezi s talentima, jedne se niječe a druge forsira.
Ima ljudi koji znaju za svoje darove, ali na njih se samo pozivaju i žive na lovorikama umišljenih sposobnosti koje nikada ne ostvare. Takvi ljudi, kako se to i kaže, sve dublje pokapaju svoje talente i pri tome zaglupljuju. Neiskorištavanje darova znači svakovrsno osiromašenje, posebno ono najgore, u ljudskosti.
U ljudi koji godinama ne ostvaruju svoje talente s vremenom raste nezadovoljstvo, mrzovolja i prekomjerna kritika na lošu okolini, grešni sistem, na male i uske ljude, „grebatore“ i „dodvorače“, štrebere i glupake. Oni nikako da počnu djelovati iz sebe samih, nego iz očekivanja sa strane i poticaja okoline. Čak i ona izoštrena sposobnost razlučivanja stvari, pojmova i ljudi kao izniman i bitan talent, u nekih zna završiti u kalkulantstvu i sofisteriji, nerijetko i u izmišljanjima, teškim lažima o sebi i krivim optužbama drugih. Ljudi koji ne rade sa svojim talentima znaju izgubiti povjerenje u druge, i osnovno povjerenje u život, dolazi im u krizu i vlastita vjera. Nepovjerljivi prema svemu postaju nepouzdani drugima. Poput onog trećeg sluge iz Isusove usporedbe otimaju se svakomu tko im želi pomoći, tko želi njihov talent uložiti, iskoristiti za više dobro.
Ima opet ljudi koji se u svojim talentima precjenjuju. Udare u nešto za što nemaju talenta. Takvi su često neumorni aktivisti koji ne primjećuju koliko štete nanose svojom umišljenošću i megalomanijom. Ima ljudi koji svoje talent krivo upotrebljavaju bilo da ga usmjeruju na sebičnost bilo da ga izručuju lošim i krivim ideologijama ili gospodarima, vlastodršcima (mjenjačima).
Isusova prispodoba o talentima govori o nekoliko stvari. Talent i rad idu zajedno. Sve što imamo je darovano. Pavao bi kazao: Što ima a da nisam primio! Talenti su dar, početni polog i za karakter i za ostvarenje ljudskost. Istodobno, talenti su ograničeni i velika je životna mudrost otkriti njihove granice, dosege svoje nadarenosti. Nitko ne dobiva sve talente. Oni su “vrijedni sluge” koji ne zakopaju svoj talent nego i od malo darovanoga postignu sto posto.
Isus hoće kazati da je svima darovano i ne malo, nego mnogo, jer i jedan talent u ono vrijeme značio je mnogo novca (od 20 do 40 kg zlata ili 6000 drahmi ili denara, a nadnica je bila 1 denar). Onaj koji je zakopao svoj talent, koji nije radio s njime, u biti nije shvatio gospodarevo povjerenje. Štoviše, on će bezočno prigovoriti gospodaru kako nije problem u njemu nego u gospodarevoj strogosti, u tome da se itko, pa i gospodar uopće usudi miješati u njegov život. Poznato je kako ljudi zakopanih talenata, ne dopuštaju ikakvu primjedbu ili kritiku za svoju (duhovnu) lijenost, slično onima koji nešto rade s nedarovanim, nepostojećim talentom.
Dakle, ne možemo ostati samo s talentima. S njima treba raditi. I to neumorno i ustrajno. I ne treba gledati okolo, i ne treba naravno mjeriti svoje talente samo prema talentima drugih, jer nam se može dogoditi da udaramo u prazno, da se silno, preko svojih mjera i snaga naprežemo, a ne postižemo ni slično drugima. Veličina ljudi je priznati talente i rad drugih. Mudrost roditelje i poglavara je otkriti i “iskoristiti” talente svoje djece i svojih podložnika a ne činiti sve jednakim ili što je još gore priječiti ili uništavati tuđu obdarenost.
Neiskorišteni, zakopani talenti i forsiranje nepostojećih talenata, dovest će nas do nezadovoljstva, do unutarnje praznine. U oba slučaja postat ćemo nepovjerljivi i prezrivi prema ljudima. U prvom slučaju jer ne možemo podnijeti da drugi bolje radi od nas. U drugom slučaju biti ćemo nepovjerljivi prema ljudima, jer nikada nećemo biti zadovoljni ni s njihovim kritikama a ni potvrdama i pohvalama. A kako bismo, ako stvarnu kritiku da nismo nadareni ne uvažavamo, a lažne pohvale nas ionako čine još umišljenijima i taštijima, sve većim “proscima” tuđih pohvala.
Talent, i kad je malen, neznatan u usporedbi s drugima, ali s puno rada, strpljivosti i napora, te uz skromno priznanje neizmjernosti da se može učiniti uvijek bolje, čini čovjeka zadovoljnim i u poslu i u životu. Tu Bog u izobilju izlijeva svoju milost. Tu se s mirom dočekuje i onaj iznenadni Gospodarev dolazak na kraju života i polaganje računa. Predivno je susresti ljude koji s mirom čekaju kraj svoga života i odlaze s ovoga svijeta pred Božje lice – ostvareni u svojoj ljudskosti.
Fra Ivan Šarčević