O MALIM I VELIKIM VJERNICIMA
Dr. fra Josip Jozić
Dr. fra Josip Jozić, profesor filozofije i tajnik na Franjevačkoj teologiji, ovo je izlaganje imao na studentskoj tribini na Bistriku 11. studenoga 2014. godine unutar okvirne teme u akademskoj godini 2014/15: “Sazrijevanje u ljudskosti i vjeri”
Kako se čovjek razvija u fizičkom smislu, tako postaje svjestan da se i značenja pojedinih pojmova i situacija mijenjaju. Nije isto razumijevanje zbilje u okrilju dječje zaštićenosti i konfrontacija sa zbiljom u odrasloj dobi. Ni pojam vjere ne ostaje konstantan, recimo – s primanjem sakramenata ne prima se čvrsto oblikovan pojam vjere, nego se i on razvija i mijenja. Možda riječi „sazrijevanje u vjeri i ljudskosti“ mogu nositi prizvuk nevjerice za onaj farizejski stav koji bi rekao da „nema sazrijevanja u vjeri“, jer „ili vjeruješ ili ne vjeruješ“, ali je činjenica da i sami tekstovi Novoga zavjeta neprestance govore o tome i upozoravaju nas da nije vjera ono što mi često mislimo da vjera jest. A to znači da pojam vjere nije baš uhvatljiv, on se ne da definirati i završno oblikovati, on ne dolazi u ljudski život automatikom sakramenata, on nije konstantan kao neki matematički aksiom. To će potvrditi ne samo tekstovi iz Novog zavjeta, nego i ljudsko iskustvo.
Promjenjivost vjere
Puno ljudi smatra vjeru kao osobnu stvar s kojom se unutarnje bori, dok će drugi vjeru gledati u strukturama, u poštivanju određenog institucionalnog zakona, u ritualnom prakticiranju ili molitvenom oduševljenju. Mnogi će vjeru gledati kao nešto što se događa izvorno u „mojoj“ vjerskoj instituciji, te izvan nje ne postoji nikakav oblik vjere, dok će drugi ljudi reći da i izvan institucija ima vjere, te da i ateisti vjeruju, barem u to da su to što jesu. Ova različita iskustva pokazuju dakle da je „vjera“ nešto promjenjivo, ona ostavlja prostora za promjene. Pojedina biblijska iskustva a i iskustva današnjeg čovjeka pokazuju da postoji i radikalna promjena u razumijevanju vjere, bilo u pozitivnom bilo u negativnom smjeru.
Dok i sam razmišljam o promjenjivosti pojma vjere, uhvatim se često u nekoj svojoj osobnoj zabludi u kojoj vidim, osobito u odnosu, ne toliko s Bogom koliko s drugim ljudima, da moja osobna vjera često nije ono što ja vjerom smatram: smatram primjerice velikim da istinu treba uvijek zastupati, govoriti, tražiti je svugdje i to svoje stajanje na strani istine smatram velikim vjerskim činom, dok se s druge strane „ulovim“ da istini u ponekim situacijama teško mogu pogledati u oči; smatram velikim to što sam predan svome poslu, što god da radio, i smatram to praktičnom vjerom, dok s druge strane znam prijeći preko mišljenja drugih ljudi ne uvažavajući ih uopće, sve zbog svoje praktične vjere koju smatram velikom i nepromjenjivom; smatram, recimo, velikim da ljude treba slušati i da njihove brige i probleme treba i uslišavati, pomagati im, i to je jedan od velikih čina vjere u mome svijetu, ali nerijetko izgubim strpljenje pa se spustim na najobičniju kalkulantsku razinu upravo s tim ljudima. Postanem svjestan naravno da svi ti moji veliki čini i osjećaji vjere imaju i jednu drugu stranu, koja i nije baš tako „velika“ kao što smatram velikim svoje čine vjere.
Isus “nevjernik” i gorušičino zrno
Ova promjenjivost u razumijevanju vjere dobro je ocrtana u Isusovim sukobima s farizejima i židovskim vjerskim poglavarima, u konfliktima u kojima postaje jasno da vjera nije samo nešto što se u razumijevanju razlikuje od čovjeka do čovjeka, ona nije samo nešto što može zreti ili nazadovati. Vjera može i zastraniti. U Ivanovom evanđelju u 8. poglavlju neki židovi u ime vjere i Zakona dovode preljubnicu koju žele kamenovati, a Isus je oslobađa jednostavnom rečenicom: „Tko je bez grijeha neka prvi baci kamen!“ Ovdje se remeti koncepcija institucionalne vjere i zakona i padaju teške riječi sa strane „vjernika“, dolazi do uvreda koje vjernici iskazuju prema drugoj osobi, do osude i preljubnice i Isusa. Isus je ovdje nazvan Samarijancom, što je u to vrijeme za Židove bio pojam nevjernika – bogohulitelja, preljubnika, lopova i omraženog čovjeka. Isus je označen kao onaj koji je opsjednut demonima, kao onaj koji nesuvislo govori, kao lažac kojemu je stalo samo do časti, te kao umišljeni čovjek veći i od Abrahama.
Gornji primjer govori ne samo o različitom poimanju vjere, nego i o vjerskom ekstremu. S jedne strane veliki vjernici, Isusovi sugovornici, spremni su sve učiniti za vjeru, sve na slavu Božju. U tom smislu važno im je pripadništvo religiji, važno je ispunjavanje Zakona do u detalje, važno je pokazati se žustrim i britkim na jeziku. Njihovo mišljenje je u svim stvarima neupitno, a osobito u stvarima vjere. Za Zakon su spremni i život položiti. Spremni su pokazati se kao borci za istinsku vjeru. Sve je to veliko, ali očito sve to nije vjera. Čak i primisli o ubojstvu – kamenovanju žene, pa kasnije i primisli o ubojstvu Isusa, izviru iz ove neupitnosti vjere i velike vjere. S druge strane Isus je optužen kao nevjernik i onaj koji s Bogom nema nikakve veze. Ovdje dakle imamo čiste pozicije: poziciju onih koji su neupitni u svojoj vjeri i onoga koji je upitan do kraja, poziciju onih koji ostaju konstantni u svojoj vjeri, neumorni su, nepokolebljivi, i onoga koji pokušava reći da je sve to veliko ali to nije vjera. Ovdje imamo zapravo poziciju onih velikih vjernika i Isusa koji je osramoćen, odbačen i doslovce učinjen nevjernikom. Vjera se dakle i na temeljima svetih tekstova pokazuje kao nešto što je varijabilno, oko čega se može svađati, nešto što nije definirano, nešto u čemu se može rasti i sazrijevati.
Čitajući tekstove češkog teologa i prijašnjeg psihoterapeuta Tomáša Halíka naišao sam na jednu snažnu sliku koja polazi od evanđeoske usporedbe vjere s gorušičinim zrnom. Slika o umiranju zrna u zemlji i izrastanju velikog stabla prenesena je na vjerski život. Fascinira me ovaj izraz o „umiranju vjere“ koji nema nikakve veze s „nestajanjem vjere“, nego s gorušičinim zrnom kao nečim malim što u zemlji umre a iz tog umiranja razvije se ogromno stablo s ogromnom krošnjom. Halik piše, pozivajući se na onaj zahtjev učenika „umnoži nam vjeru“ i one Isusove riječi „da imate vjere kao gorušičino zrno“, i na iskustvo mistika, osobito Ivana od Križa, da tek onda kada čovjek „doćoreta“ u nekakvu slijepu životnu ulicu, može razumjeti što znači istinska vjera. Tek onda kada se čovjek osjeti najnižim, najslabijim, kada dođe na granice svojih duhovnih sposobnosti, tek onda kada čovjek dođe do granica svog razuma i volje, tek onda kada se osjeti „ništicom“, tek tada nastaje istinska vjera, sposobna ljubav, i opravdana nada u čovjeku. To za njega znači da i naša vjera, sve naše predodžbe o vjeri, sve naše velike misli o vjeri, svi naši temelji vjere moraju najprije „puno prepatiti, biti raspeti i umrijeti“ – kao malo gorušičino zrno, kako bi se stvorio temelj za zrelu vjeru.
Zato je ta mala vjera, ponižena i osramoćena, popljuvana i dovedena do ruba postojanja, pa čak i dokinuta vjera veća od bilo koje „velike vjere“, jer tek kada vjera dođe do svojih granica, kada zaluta u ćorsokak, kada izgubi snagu, kada se osjeti poniženom, popljuvanom, kada ju se označi čistom nevjerom, ona tek tada može uskrsnuti na zrelu vjeru. A takva mala vjera nije i ne može biti ni malovjernost, ni lakovjernost, ni jeftina vjera, upravo zbog toga što mora proći kroz nešto veoma teško i neopisivo bolno, ali spasonosno.
Zato se ne treba stidjeti ponižavanja u vjeri, ne treba se bojati ugroženosti vjere, ne treba borbe voditi oko vjere i davati sve od sebe kako bi se „naša vjera“ očuvala, ne treba se bojati male vjere, nego se s njom treba suživjeti. Zato veličina velikih vjernika pada pred logikom uskrsnuća na zrelu vjeru iz malenosti i poniženosti. Stoga je potrebno razlikovati znake velike vjere prikrivene istinskom nevjerom i znake male vjere sposobne za uskrsnuće na zrelost.
Znakovi “velike vjere”
Danas ima puno znakova „velike vjere“ a ovdje neka budu spomenuti samo neki:
- Velikim se vjernikom smatra danas onaj koji neprestance govori o Bogu i naviješta ga kao Boga osvetnika i onoga koji bdije nad ljudskim grijehom. Normalno je da se u životu pojave razočaranja i sumnje, ponekad i jače sumnje, pa i očaj zbog nekih neriješenih ljudskih problema ili odnosa. Ovakva situacija zove čovjeka na upletanje u životne probleme, ali često nemamo snage da u njih ulazimo, da se s njima borimo, te onda odustajemo od njih, barikadiramo se svime čime se možemo zabarikadirati i opravdati, a najbolja barikada jest upravo Bog, jer iznad njega nema veće instance. Taj i takav Bog, jer je zadnji temelj, postane onda “bog nasilnik”, koji samo bdije nad ljudskim grijehom i čeka kad će doći pogreška, jer mu nitko ne može ništa. I tu nastaje neprestano „jahanje“ nad imenom „Bog“. Stoga oni koji neprestance takva Boga naviještaju, izgledaju kao veliki vjernici. Ljudi koji pričaju o grijehu, koji grijeh vide u svemu, koji nameću božansko u sve ljudske domene, od radnog do ljubavnog odnosa, jesu ustvari ljudi koji se ne mogu susresti s realnim životom upravo zbog svoga razočaranja ili nekog osobnog kompleksa. Bježanje od svijeta i od problema, bježanje od konflikata, bježanje od odgovornosti najbolje je izraženo kod onih ljudi koji namjesto traženje rješenja „ubace“ Boga kao rješenje za sve, te se pokazuju kao veliki vjernici, ali u biti daju lažnu nadu i bave se navodnim problemima, tamo gdje često problema i nema. Takvi pokazuju jedan oblik želje za djetinjom sigurnošću ali bez odgovornosti za ovaj svijet, te im je i rječnik satkan od bezbrižnih djetinjastih fraza i šala. Ovdje se velika vjera očituje neprestanom pričom o Bogu, neuravnoteženom s realnošću i realnim problemima ovoga svijeta.
- Drugi oblik velike vjere danas izražavam pojmom „slatkovjernost“. To je onaj oblik priče o vjeri kao nečem slatkastom poput najobičnijih ljubavnih pjesama. Njega karakterizira latentan odnos prema Bogu i redovito je izražen riječima „odmoriti se“, „veseliti se“, „raduj se u Kristu“, „majčica nebeska stalno misli na nas“. Bog je u slatkovjernosti onaj koji rješava probleme nekim trikom. Njegova su čudesa danas veća od onih čudesa koja je činio u Isusovo vrijeme. Njegov je zahvat u povijest banaliziran, jer se za sve traži Bog, i stalno je potrebno neko čudo. Ovaj slatkasti naglasak na vjeri zamagljuje relacije među ljudima. Slatkovjernik izbjegava teške razgovore, teške teme, bježi od zajedništva i ima redovito neki svoj zaseban svijet koji je često na osobnoj razini ispunjen intrigama, sitnim interesima i željom za vlašću a ponajviše novcem. Ovdje se veličina vjere očituje u velikim, lijepim i neobvezatnim frazama i u poimanju Boga kao prijatelja za izlazak u grad.
- Treći oblik velike vjere može se izraziti sintagmom „simulacija prošlosti“. To je pokušaj da se nekadašnja stara dobra vremena vrate natrag, pa se onda na religioznom području pribjegava svim instrumentima vraćanja prošlosti u sadašnjost. Taj se oblik vjere očituje u želji za vraćanjem „stare“ liturgije, u povratku na mrtve jezike, u uzrečice čija značenja samo ovlaš razumijemo. U ovom povratku u prošlost nije Bog nego iluzija ono što se naglašava. Simulacija prošlosti ne razlikuje iluziju od vjere, ona bježi od stvarnosti unatrag, u što nejasniju zbilju, u što neaktualniju sferu, u pitanja vjere koja s današnjim stanjem vjere i vjerskog života nemaju nikakve veze. Tako se može raspravljati o svemu, samo ne o konkretnoj zbilji. Simulacija prošlosti ili prebacivanje prošlosti u sadašnjost jest ustvari karikatura konkretnog života, ali nažalost i to je znak velike vjere danas.
- Četvrti oblik velike vjere mogao bi se danas očitovati u pojmu fanatizma. Te se riječi svi bojimo, ali to ne znači da smo lišeni fanatizma. To je onaj oblik velike vjere u kojem se čovjek poziva na nešto sveto, ne samo Boga – može to biti i ljubav, i nacija, i prijateljstvo – a da pri tom to sveto ne smije doći u pitanje. Fanatizam se gradi na uvjerenjima od kojih se ne želi odstupiti, i na vani izgleda kao velika vjera, jer se pokazuje u obliku vjernosti i odanosti nekome ili neupitnog pristanka na nešto. Ali, odanost i vanjski oblik vjernosti, kao i samo uvjerenje u nešto ne moraju biti vjera. Fanatizam je poznat po tome što ne trpi drugu svetost pored sebe, stalno ima osjećaj da je u opasnosti pred drugim čovjekom, ne trpi bol i patnju, i često je vezan uz interese i kupovinu. Ono naglašeno sveto stoga može u fanatizmu biti pogaženo upravo ovim interesima. Fanatizam nije vjera. On je možda samo uvjerenje koje ne voli drugoga, ne trpi gubitak, ne podnosi patnju i veže se uz dobit. A vjera nije takva. Vjera je sposobna ne samo tolerirati „drugu“ svetost nego je i poštivati i u drugoj svetosti tražiti sebi slično. Vjera je sposobna i spremna na patnju, vjera ne gleda u drugome opasnost i nije vezana za interes. To je ono što razlikuje vjeru od fanatizma, zapravo istinsko sveto od našminkanog svetoga.
- I spomenimo još jednu strašnu riječ koje se svi odričemo u vjeri a nije baš daleko od nas u svakodnevnom životu: fundamentalizam. Fundamentalizam je onaj oblik velike vjere u kojem se čovjek drži jednog principa i u ime tog principa sposoban je, poput ovdje spomenutih Isusovih sugovornika, ići i dotle da ubija i taj čin naziva svetim. Fundamentalist je onaj čovjek, a to može biti svatko od nas, koji u ime vjerskog principa zapravo svoje probleme, nemire, kompliciranosti projicira na drugoga, a onda se ne bori protiv drugoga nego sa svojim problemima i nemirima u drugome. Fundamentalizam je bolest vjere, čiji temelj leži u frustracijama, a ne u principu vjere, jer fundamentalisti obično ne poznaju svoje temeljne principe vjere. Oni ih uče napamet, a ne razmišljajući o njima, spremni su sve citirati, svaki zakon i aksiom, iako im ne znaju ni porijeklo ni značenje. Fundamentalizma ima svugdje gdje se čovjek drži principa a prelazi preko drugog čovjeka. U konačnici to je spremnost na uništavanja i samih principa u ime kojih se nastupa.
Mala vjera – istinska vjera. – Ne znam koliki smo mi vjernici, ali zasigurno znam da je kvantiteta vjere sadržana u ovim navedenim oblicima samo privid vjere. Istinska je vjera, čini se, mala vjera, kao gorušičino zrno, neprimjetno, nenametljivo, samozatajno, strpljivo do umiranja, bez zaštite i borbe protiv zemlje u koju pada. Istinska vjera je mala vjera i samo kao takva može odrasti, može se razviti u veliko stablo ljudskih odnosa i povezanosti među malim ali istinskim vjernicima.