Znamenje u Kani Galilejskoj

Čas vjere – čas ljubavi

II. nedjelja kroz godinu

Iv 2,1-12

Većina ljudi ne štedi za veselja i gozbe. Naročito ne za svadbu, životnu prekretnicu, kada dvoje mladih započinje novi i zajednički put. Doista, što sve ljudi neće učiniti za dobru svadbu? Koliko samo spremanja za malo vremena, za tek koji dan veselja: od uređenja kuće, nove odjeće, hrane, kićenja, fotografiranja… Za svadbu čak i oni najštedljiviji neuobičajeno razrješuju svoje srce. U pripremi ništa se ne propušta, svaki detalj je bitan.

Zasigurno se tako učinilo i na svadbi u Kani. No, nastao je trenutak teške nevolje. Nestalo je vina, pića bez kojega svadbena gozba nije bila potpuna. Mogla su biti dva razloga. Ili je došlo nepredviđeno puno ljudi pa su popili sve ili je takva svadba organizatorima nadmašivala njihove mogućnosti. Svadbe pokazuju kako se neki ljudi junače prekomjerno i iznad svojih snaga, i oni siromašni i oni snobovsko-malograđanski i oni koji imaju u izobilju, svi samo da se pokažu U svakom slučaju svečanost u Kani je bila na rubu blamaže da Isus nije intervenirao. Znamo kako je i nas sramota ako nam netko dođe u kuću a nama nestalo, na primjer, kruha ili kave, ili nečega što je običaj da se ponudi gostu.

Isusovo pretvaranje vode u vino, Ivan Evanđelist ne naziva kako smo mi navikli govoriti – čudom, nego znamenjem, znakom. Ravnodušni u vjeri kazat će da je to isto. Materijalistički nastrojeni vjernici inzistirat će na čudu. Znamenje znači da Isusova gesta upućuje na nešto još drukčije i temeljnije; više od opipljivoga vina. Riječ je o Isusovom stalnom zahtjevu da čudo ne proizvodi vjeru nego da vjera omogućuje Božji novi zahvat u život pojedinca i zajednice.

Pogledajmo sâmo evanđelje što kaže. Ivan piše da se u Kani Galilejskoj održavala svadba. Evanđelist navodi da je na svadbi već bila Isusova majka, zatim nastavlja da je bio pozvan i Isus sa svojim učenicima. Navođenjem Marije prije Isusa, Ivan želi istaknuti Marijino posebno mjesto i ulogu. Primijetila je da je nestalo vina. Obraća se Isusu jednostavnom izjavom, bez uvoda, bez objašnjavanja, nego golom tvrdnjom: Vina nemaju!

Isus, redovito mislimo, uzvraća majci oštrim riječima. Teško ih je posve razumjeti: Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas! Ne znamo kakav je u tom trenutku bio ton Isusova glasa: osoran, ironičan, blag? Ne znamo ni za izraz njegova lica, je li bio mrk ili opušten, odbojan ili s razumijevanjem? Je li to Isus kazao doista grubo ili vedro, nasmijanim licem u smislu – što se majko stavljaš u poslove koje te se ne tiču, ili pa vidim, prepusti to meni, pa veselje je? Evanđelist o tom ne govori. Možemo li u tim riječima iščitati da Isus ima neki drugi plan koji ni Marija, njegova majka, još ne razumije?

Važno je zamijetiti da Isus svojoj majci nije rekao: Što ti imaš sa mnom, nego Što ja imam s tobom. U tim riječima, inače često “zagonetni” Ivan Evanđelist, naglašava da Isus pripada još nekom drugom odnosu, osim onom majčinskom. Očito je to i iz drugog dijela Isusova odgovora. Riječ je o času o kojem će Isus govoriti još nekima, na poseban način na završetka posljednje večere s učenicima, o času kada se Bog na neočekivan način proslavlja u Isusu, od trenutka Judine izdaje, dakle o času muke i križa. Isusov čas nije Kana ni pretvaranje vode u vino, nisu čudesa, nego radikalni “poraz” u ljubavi za prijatelje i ljude, radikalna napuštenost od Oca, sramotna smrt na križu, radikalni ispit vjere njegovih učenika.

Evanđelist nam dijalogom između Marije i Isusa nudi ključ razumijevanja Isusa, njegove osobe i poslanja. Najveće čudo Isusova života, najveće čudo vjere za Isusove sljedbenike, za kršćane svih vremena nije znamenje pretvaranja vode u vino, nego čas, čas Isusove konačne objave Boga, čas njegova umiranja i smrti – jednom riječju čas križa.

S razlogom Evanđelist Ivan ističe Isusovu majku. Marija je žena, vjernik. Ona je u potpunom povjerenju u Isusa, ne majka koja ga može “posjedovati” ili “naređivati” mu što će činiti. Naime, nakon Isusovih riječ: Ženo, što ja imam s tobom?, ona uopće ništa ne kaže, ne komentira ih, ne ide mu se umiljavati ni moliti, nego krajnjim pouzdanjem govori poslužiteljima: Što god vam rekne, učinite! To su Marijine posljednje riječi u Pismu, njezina poruka i oporuka. Od tada Marija ništa ne govori, nema više što reći. Od tada ona “slijedi” Isusa, ide za njim sve do njegova križa, do njegova “časa”. Vlada se po riječima koja je rekla drugima: Što god vam rekne, učinite!

Marija je uzor vjernicima, papi, biskupima, svećenicima, redovnicima, svima nama koji vjerujemo u Krista da se ostavimo preuzetne uloge određivanja što bi Isus trebao činiti ili da si umislimo kako u vjeri ljudi jedino trebaju nas slušati, nego da ljude upućujemo k Isusu, da svojim riječima i djelima upućujemo na slušanje Isusovih riječi i nasljedovanje njegovih djela. I to uvijek, i onda kada nas ljudi, kao ni Mariju, uopće ne mole da interveniramo kod Isusa za pomoć, trebamo kazati: Činite sve po Isusovoj riječi!

Dakle, događaj u Kani Galilejskoj znamenje (znak) je koje upućuje na daleko sadržajniju i ozbiljniju Božju objavu u Isusu Kristu od čudesnog pretvaranja vode u vino. No, uvijek je lakše povjerovati u čudo u Kani Galilejskoj nego u Kalvariju bez svadbe i vina. Doista, kako povjerovati u znamenje križa, u onaj čas kada Isus ne može učiniti nikakvo čudo, ni ono koje bi svima bilo tako razumljivo, pogotovo materijalistički određenim vjernicima, da siđe s križa?

Događaj u Kani upućuje nas na vjeru da je milosrdni Bog kojega Isus očituje prisutan od svadbene gozbe, prvog javnog nastupa, kada izlazi u susret ljudima da se ne osramote, do vrhunaca svoje objave, u sramoti križa. Bog je prisutan u ljudskim nevoljama i u radostima. Uvijek. Također je važna poruka: Sramota zbog nedostatka vina drukčija je od sramote križa. No, u oba slučaja, Bog po Isusu moguću sramotu pred javnošću okreće u još veće dobro i u veće veselje, veselje novoga vina i veselje novog života, uskrsnuća. Tko povjeruje, s Isusom se, bez obzira na sve, ne može biti društveno ni vječno osramoćen.

Ljudska ljubav, kojoj je vrhunac ljubav dvoje ljudi na svadbenom veselju, svoju puninu doseže ako je Bog u njoj prisutan, ako se Boga slavi i hvali s ljepote postojanja ljubljene osobe, s ljepote ljudske ljubavi i ljudskoga zajedništva. Bog nije samo u početnoj molitvi na svadbama, nego je – ako ga zovnemo – djelotvorno prisutan u svim našim životnim trenucima i onda kada, kao Isus na križu iskušavamo njegovu odsutnost. Bog je i na početku i u središtu i na koncu svih veselja, i svadbenih i onih koja su se iscrpila u sramoti i javnom preziru.

Znamenje u Kani potvrđuje također da stara, zasićena i umorna ljubav može postati novom i boljom, kao što je Isusova milosrdna gesta vodu ljudske moguće sramote pretvorila u iznenadno radosnije zajedništvo i veću ljubav svih, i mladenaca i sustolnika. U svakoj svadbi, u svakom vjerničkom veselju, u svim oskudnostima ili zabrinutostima majki i očeva, mladenaca i poslužitelja, rodbine i prijatelja, kako će veselje proći, slično Marijinoj molitvenoj tvrdnji Vina nemaju, prelaze u zahvalu Gospodin Isus je s nama, veselimo se, jer pravo vino radosti i zajedništva – Krist, s nama je. On blagoslivlja našu ljudsku ljubav. Zajedništvo s njim vrhunac je naše uzajamne ljubavi.

***************************

Sada se treba radovati

II. nedjelja kroz godinu

Iv 2,1-12

Odlomak s početka Ivanova evanđelja kojega smo netom čuli, usjeklo se u naš unutarnji svijet evanđeoskih slika. Pred nas izbija zatečenost i tjeskobnost organizatora svadbe u Kani zbog nedostatka vina, zatim razgovor Marije, Isusove majke i Isusa, te Isusovo čudesno pretvaranje vode u vino, i konačno veselje sudionika da piju novo i bolje vino, i još da ga imaju u izobilju.

Bilo je to, kako Ivan izvještava, prvi Isusov javni nastup, prvi Božji zahvat kojega Ivan opisuje kao Božji znak, milosrdno Božje djelovanje u Isusu za ljude, za ljudsku sreću. Događaj u Kani izdvaja se od drugih Isusovih spasenjskih i iscjeljujućih čina. Naučili smo, naime, da je Isus solidaran s onima koji su grešni, koje je patnja pritisnula k zemlji, koje je nepravda i ljudsko zlo isključilo iz zajednice, koje je bolest ili nekakav fizički nedostatak odgurnuo u samoću, na rub ljudskoga komuniciranja.

Ovdje, u galilejskome gradu Kani, Isus, njegova majka, i učenici, bivaju pozvani na gozbu, na svadbeno veselje. Nije dakle riječ o pozivu da se pomogne, nego da se pridruže veselju dvoje ljudi koji stupaju u zajednički život. I dok je veselje trajalo, vjerojatno, kako se nije radilo o bogatim ljudima, ili je uzvanika bilo puno, nestalo je vina. Nestanak vina označavalo je veliku zabrinutost sustolnika, osobito mladenaca i ravnatelja svadbene dvorane. Nije to bilo kao danas da se odmah moglo otići u trgovinu, ili vino zamijeniti nekim drugim pićem.

I u tom trenutku uskomešanosti odgovornih za veselje, nastupa Marija, Isusova majka. Brižnošću žene i domaćice primjećuje o čemu se radi, i sa sigurnošću da će nešto učiniti, da će riješiti situaciju, pristupa Isusu i posve mu kratko kaže: Vina nemaju! No, Isus, kako mu prvotno nije stalo do čuda, do pokazivanja svojih moći, nagoviješta majci svoj čas – trenutak svoga radikalnoga očitovanja, a taj čas je – kako stoji u evanđeljima – onda kada se Bog Otac proslavljuje u njemu i to naročito od Getsemanija, preko križa i praznoga groba, ne dakle u zahvatu moći i sile, nego u poniženju i ostavljenosti, u zanijekanoj ljubavi, u drami neuzvraćene i prezrene ljubavi. Naš čas je gotovo uvijek moguć u veselju i na gozbi, na njima nas uvijek ima, i dosta nas je glavnih, a što sa samoćom, s ostavljenošću, što sa časom radikalne odluke za dobrotu i ljubav, časom kad se odlučuje o postojanju?

Ipak, Marijina sigurnost naočigled Isusovih oštrih riječi izražava da će Isus nešto učiniti, da će se i u ovaj čas, u času opasnosti i rizika da se pokvari ljudsko veselje, Božja ljubav očitovati u njezinu sinu. Zato posve sigurna kaže odgovornima za svadbeno piće i gozbu: Učinite sve što vam kaže! Ove su riječi jedne od najsadržajnijih Marijinih riječi uopće. U njima je izražena bit mariologije, bit našega štovanja i naših molitava Majci od milosti, Isusovoj i našoj majci. Ona primjećuje nedostatak potpunoga ljudskoga druženja, zagovara ljude kod Isusa ali ne upućuje na sebe, nego da činimo sve što nam Isus kaže, da nasljedujemo ne nju nego njega – Isusa: Učinite sve što vam kaže.

I onda se događa veliko čudo, veliki znak Božje dobrote… Prema procjenama novoga je vina, Isusova vina, između 600 i 700 litara. Opća začuđenost i udivljenje. Kad su slavljenici mislili da je kraj, da će doći do blamaže i sramote, situacija se preokreće u obilje; veselje postaje još veće, gozba se može nastaviti.

***

Dakle, na početku svoga javnoga djelovanja Isus objavljuje sebe u radosti, učinio je druge radosnima. Božje očitovanje u Isusu Kristu ne događa se u nekom svetom, sakralnom, molitvenom prostoru, nego upravo u javnom, profanom prostoru, u onom elementarnom prostoru i vremenu ljudskoga zajedništva, u gozbi. Skloni smo naime, Bogu, Isusu Kristu, rezervirati samo sveta mjesta, one prostore koje kao da ograđujemo za božansko, dok je svakodnevni život posve u našim rukama, kao da su neka mjesta nepristupačna Bogu, kao da je Bogu strano ljudska radost.

Skloni smo Boga isključiti iz životnih veselja i dati mu mjesto samo u našim tugama i nevoljama, grijesima i patnjama. Bog se, međutim, očituje u srcu života, svugdje gdje život bukti i pulsira u svojim najizražajnijim trenucima. Nije Bogu strano ljudsko veselje niti ga on zabranjuje. Isus Krist nije antialkoholičar. On ne pretvara ljudsko slavlje u ukočenu atmosferu pobožno nakrivljenih glava, tmurnih pogleda ili zgražanja nad ljudskom radošću. On ne kaže da bi umjesto gozbe i slavlja trebalo se povući u osamu, otići moliti Boga. Ima vrijeme za to. Sada se treba radovati.

Isus dolazi na svadbu u Kanu. Želi da se ljudi raduju, jer Bog kojega objavljuje jest Bog i ljudskih veselja, a ne Bog zatvoren u svijet moralne strogoće, Bog koji zabranjuje smijeh i ljudsko opušteno druženje. Evanđelja mnogo govore o tome da je Isus posjećivao ljude, s njima bio na gozbama, to je organizirao i sa svojim učenicima. Čak je i optužen da je izjelica, vinopija i da se druži s ljudima koji su skloni veseljima.

S druge strane, što je za nas također važno, osobito u vremenu naših prekomjernih veselja, naših opuštanja pa i opijanja do banalnosti i praznine, naših svadbi kojima je najviše stalo do izvanjskosti, do oponašanja praznine sapunica i televizijskih reklama, Isusov dolazak i njegov milosrdni znak darivanja vina, darivanja izobilja u veselju, traži da u naša veselja, naše ljudske tjelesne i materijalne radosti, uključimo Boga. Tada će naša radost biti potpuna, u izobilju. Bog dakle posvećuje ne samo naše patnje, nedostatke, oslobađa nas od grijeha, nego blagoslivlja naše radosti, naša druženja, naše tjelesne okrepe, naše svadbe i gozbe. Treba ga samo pozvati na gozbu. Doći će. (2013)

Fra Ivan Šarčević