Zlo prepoznaje dobro

Ozdravljenje (Đuro Seder, 2004.)

Zlo prepoznaje dobro

IV. nedjelja kroz godinu

Mk 1,21-28

Možemo godinama živjeti s nekim a da ga ne upoznamo, da budemo zaslijepljeni svojim ili od drugih preuzetim mišljenjem o njemu. I redovito kod drugih više procjeđujemo njihove mane i slabosti nego dobrotu i nastojanje oko dobra. Ako smo pak slijepo zaljubljeni u nekoga ili u strahu i sluganskom stavu prema nekomu, naš je pogled pristran i djelomičan. Autentična ljubav kadra je ispravno prosuđivati mane i dobre strane drugoga, sagledati osobu u cjelini.

Događa se također da su zli ljudi često inteligentniji od dobrih. Njihova zloća ih čini opreznima i znaju točno procjenjivati ljude. Odatle dijelom proizlazi da opaki ljudi lako manipuliraju drugima, čitavim skupinama ili narodom. Djeluje nevjerojatno, ali prepredeni ljudi prepoznaju dobre. I nitko im ne smeta kao dobri. Oni se njih ne straše zbog njihove fizičke sile, novčane ili oružane moći, nego zato jer se zli ljudi pred dobrima razobličavaju, jer ih dobri razotkrivaju u njihovoj ružnoći, jer se kao tama na svjetlu otkriva njihov mrak i pakost.

O tome kako zli prepoznaje dobrog, pripovijeda nam Marko u današnjem evanđelju. Nakon što je pozvao svoju prvu četvoricu učenika da budu ribari ljudi, Isus dolazi s njima u galilejski grad Kafarnaum, ulazi subotom u sinagogu, kao i svaki pobožni Židov, i ondje nakon pročitanoga biblijskoga teksta, kao stranac, prvi tumači pročitano. Ljudi koji su slušali Isusa, piše Marko, bili su “zaneseni” njegovim riječima. Osjećali su u njima posve drukčiji govor od tumačenja njihovih uobičajenih poznavatelja Pisma. Oni Isusa doživljavali kao nekoga tko ima “vlast”. Oni se, međutim, samo dive Isusovim riječima. Oni ga ne prepoznaju niti se pitaju tko je Isus, stvarno.

I onda se događa neočekivano. Isusa prepoznaje čovjek kojeg je opsjelo zlo, koji je blokiran nečistim duhom. Zlo prepoznaje dobro. Počinje galamiti, viče Isusu, što to Isus hoće, zašto je došao, zašto ime smeta! [Sličnim riječima Veliki inkvizitor obratiti će se Isusu u romanu Dostojevskog Braća Karamazovi.] Opsjednuti čovjek prepoznaje Isusa, govori mu da ga zna, da je došao “uništiti ih”, da dolazi od Boga, da je “Svetac Božji”. Dok se, dakle, Isusovim riječima drugi dive, u zlo zamršeni i zlom opsjednuti čovjek odmah uviđa da Isus nije prijatelj zla. On ne može slušati Isusove riječi i neizravno traži da se Isus ušuti i napusti sinagogu.

Ovdje valja primijetiti kako Sveto pismo ima uzvišeno mišljenje o čovjeku. Ono nikada, pa tako ni evanđelist Marko, ne kaže da je čitav čovjek zao, nego da je čovjek opsjednut nečistim duhom. Za Sveto pismo čovjek, dakle, nikada nije posve loš, nego kao da izvan njega dolazi neka zla sila, opsjeda ga i zarobljuje. Na drugom mjestu Isus govori: Ne onečišćuje čovjeka ono što dolazi izvana nego ono što iz njega izlazi, ono na što je čovjek pristao kao svoj stav i intenciju. U svakom slučaju Isus oslobađa ljude od njihovih unutarnjih opsjednuća. On dedemonizira čovjeka i čovjekov svijet. Izvlači i ovoga čovjeka iz otuđenja, vraća ga u Božje vlasništvo, vraća ga njemu samome. Čovjek i svijet za Isusa nisu vlasništvo đavla nego milosrdnoga Boga.

Poruka današnjega evanđelja aktualna je i danas: Za većinu slušatelja sveti tekst, Isusovo evanđelje ne djeluje kao poziv na obraćenje. Mi se ljudi većinom tek divimo i prepričavamo ljepotu i snagu Isusovih riječi. Među nama ima uvijek i ponetko opsjednut moćnim zlom. Za razliku od većine taj prepoznaje prosudbenu i obraćeničku snagu Isusovih riječi. Takav čovjek ne bi da se išta mijenja. Pritom valja uvidjeti da opsjednuti nije izvan zajednice. On je u njoj, on sluša Božju riječ ali on joj se najjače protivi. Dakle, protivljenje Isusovoj riječi ne događa se samo izvan Crkve nego u njezinom srcu. Štoviše, zlo se ne boji onih koji se tek zanose i dive dobru, nego se nemjerljivo više protivi samom dobru u svojoj blizini.

Dakle, zlom opsjednuti “vjernici”, prvi prepoznaju značenje Isusova evanđelja, oni prvi uzimaju riječ i onda sve dovode u pitanje, i samu Isusovu prisutnost u zajednici. Oni čak viču da Isus i njegova riječ uništavaju ne samo njega nego sve (Opsjednuti ne kaže: Došao si me uništiti! nego: Došao si nas uništiti!). Zli traži identifikaciju drugih s njegovim uvidom. Zli neusporedivo lakše nalazi istomišljenike i suučesnike nego dobro. Pozivom na obranu od uništenja, opsjednuti zlom priznaje Isusa Božjim Svecem, Kristom. To je pogubni đavolski krug jer s najuzvišenijem priznanjem Isusa, zli izvršava zastrašivanje i otklanjanje Isusa i njegove riječi iz ljudske zajednice.

Evanđelja svjedoče da je Isus lakše istjerivao zlo i oslobađao opsjednute ljude od zla, nego što je uspijevao obratiti one što su mu se samo divili. Često je lakše odupirati se zlu nego pridobijati ljude za dobro. Isus nije došao na zemlju – kako neki umišljeni duhovnjaci misle – samo da oslobađa ljude od demonskih sila, od čovjekovoga nagnuća da se dopusti ovladati nečistim duhom nego i da okuplja ljude na  rad oko Božjeg kraljevstva. Isus nije potrošio život u borbi protiv zla, nego u usmjerenju prema dobru, u ljubavi prema ljudima i u djelima milosrđa.

Potresno djeluje kako Isus oslobađa opsjednutoga u kafarnaumskoj sinagogi. Marko opisuje da pri Isusovom oslobađanju taj duh “omlaćuje” čovjekom, potresa ga. Istinsko oslobođenje i ozdravljenje djeluje kao uništenje, kao propast, što je opsjednuti i priznao Isusu. Svako oslobođenje od nečistoga duha, svako obraćenje u prvom trenutku djeluje kao umiranje, kao poraz i gubitak identiteta.

S Isusovim čudesima i čudesima uopće treba biti vrlo oprezan. Gotovo trećina svakoga evanđelja govori o Isusovim “spasonosnim znakovima”, kako doslovno treba prevoditi riječ čudesa, i bilo bi krajnje krivo nijekati da Isus nije činio Božje spsonosne znakove. U ovom Isusovom oslobađanju, zadržavajući skromnost našega znanja i malenost naše vjere, razmislimo još o nečemu što Marko piše. Isusov postupak očišćenja opsjednutoga događa se bez ikakva nasilja nad čovjekom, čak bez ikakvih gesta, već samo riječima. Marko piše: “Isus mu zaprijeti: Umukni i iziđi iz njega!” Isus ušutkuje nečistoga duha. Isus čovjeku opsjednutom nečistim duhom oduzima riječ. Početak ozdravljenja, početak obraćenja je ušutkavanje, jest dopuštanje da nam Isus oduzme riječ a ne da Isusovu riječ odstranjujemo i ušutkujemo i pritom ga čak đavolski priznajemo Svecem Božjim kako to zlom opsjednuti ljudi čine po našim zajednicama i društvenim strukturama i time ne dopuštaju Isusovoj riječi da nas mijenja.

Fra Ivan Šarčević