Sarajevo, 1. i 2. studenoga 2012. Za Sve Svete i na Dušni dan obilazili su sarajevski katolici i nešto pridošlih iz inozemstva grobove svojih bližnjih na grobljima od Sv. Josipa, Sv. Mihovila, Bara, Stupskoga groblja do groblja u Vlakovu. Poneke su svijeće gorjele i na pojedinim grobovima ukopanih katolika u „tuđim“ grobljima, kao i na grobovima prijatelja druge konfesije kojih su se katolici toga dana željeli sjetiti i za njih moliti.
Na grobljima su služene i svete mise za pokojne, molila su se opijela, molilo se u šutnji i zahvalnosti, sjećalo se prijašnjih vremena. Ne samo cvjećari, nego i taksisti su toga dana više zaradili, jer je sve više starijih koji se do groblja ne mogu voziti gradskim prijevozom. Sve je više onih koji se kod kuće sjećaju i mole.
U razvoju grada mnoga su sarajevska groblja premještana, neka zatrpavana, neka su grubo stiješnjena, preko nekih, kao onoga Stupskoga, izgrađena je cesta. Katoličko groblje Sv. Josip s arkadama otvoreno je 1884. Uz njega je smješteno pravoslavno groblje Sv. Marko, a u blizini je i ratno groblje Stadion (1992). S druge strane ceste, ispod Koševske bolnice, nalazi se manje groblje, Groblje Lav, koje je na početku bilo namijenjeno austrougarskim vojnicima. Iste godine kad i groblje Sv. Josip, god. 1884, otvoreno je i katoličko groblje Sv. Mihovil. (Uz njega je i pravoslavno groblje Svetog Mihajla, s kapelom posvećenom Gavrilu Principu.)
Prema podacima sarajevskoga Pokopa, računa se da na Sv. Josipu ima ukopanih blizu 7.000 katolika, a na Sv. Mihovilu oko 3.500. Neki ljudi dolaze na groblje Sv. Josipa jer je u njemu ukopan i pjesnik S. S. Kranjčević.
S lijeve strane ceste za Vogošću, ispod Huma, god. 1962. otvoreno je veliko groblje Bare, za vjernike svih bh. konfesija kao i za ateiste. Krajem 80-tih prošloga stoljeća groblje je postalo pretijesno pa je otvoreno novo groblje Vlakovo, gotovo izvan grada, nakon Ilidže, s desne strane na putu prema Kiseljaku, nešto prije Mostarskoga raskršća.
Tko prošeta sarajevskim katoličkim grobljima, tko se upusti u čitanje imena i prezimena na grobnim spomenicima, zamijetit će svu njihovu šarolikost. I na onim fratarskim, kojih je dvadesetak očuvanih. Tu su i njemačka, mađarska, češka, poljska, slovenska i razna druga prezimena. (Ništa nije različitije i u nekim drugim bh. gradovima, pa ni na onom malom katoličkom groblju na brdovitim Palama.)
Groblja i njihovi spomenici su mjesta kojima se nastoji sačuvati memorija. No, iz godine u godinu, zamjetno je, osobito na Sv. Mihovilu, kako je sve više grobova na kojima nema ni cvijeća ni svijeća. Nema tko da dođe. Mramor i kamen, iako slova nestaju, još uvijek komemoriraju imena, ali živih, živih sve više nema.
Fra Ivan Šarčević