Živi čovjek – Božji hram

Živi čovjek – Božji hram

Obljetnica posvete Lateranske bazilike

Ez 47,1-2.8-9.12; 1 Kor 3,9c-11.16-17; Iv 2,13-22

Na današnju nedjelju slavi se spomen posvete Lateranske bazilike sv. Ivana u Rimu, prve od četiri rimske bazilike koja simbolizira majku svih katoličkih crkava. Od vremena cara Konstantina (4. st.), koji je rimskom biskupu darovao prostor na Lateranskom brežuljku do današnje, četvrte bazilike, koja je dovršena u prvim desetljećima 18. stoljeća, u toj crkvi su se zbivali važni događaji: crkveni sabori, izbor papa, krunjenja careva i kraljeva… U toj crkvi su i sv. Franjo i njegovi prvi drugovi primili dopuštenje od pape Inocenta III. da mogu živjeti po evanđelju.

Uz to što spomen posvete ove bazilike katolike veže u jedinstvo s rimskim biskupom, papom, kao i u jednu svjetsku (sveopću-katoličku) crkvu, istodobno je to i spomen na crkvu u kojoj se vjernici sada okupljaju, kako crkvu kao građevinu tako i crkvu kao Kristovu zajednicu Isusovih učenika. O tome govore i današnja biblijska čitanja.

Prorok Ezekijel zapisuje svoje viđenje jeruzalemskog Hrama ne samo kao građevine nego kao mjesta života. Iz Hrama izvire voda koja ozdravlja, koja i ono što je zamrlo i mrtvo vraća u život (slično oživljavanju suhih kostiju o kojima govori isti prorok u vremenu sužanjstva). Dolazak vjernika u sveti prostor označava ozdravljenje od grijeha, od duhovne smrti, obnovu života.

Pavao iz svoga iskustva izgradnje prvih kršćanskih zajednica piše Korinćanima da ne zaborave da su Božja građevina kojoj je sam Pavao udario temelje, a drugi su nastavili njegovo djelo naziđivanja. Više nego na materijalnoj građevini, ovdje je naglasak na zajednici vjernika kao živoj crkvi. Pavao izrijekom govori da je korintska zajednica Božji hram, sveto mjesto, gdje prebiva Božji Duh. Na drugom mjestu, slično piše da je čovjekovo tijelo – susljedno biblijskoj vjeri – također Božji hram i traži da se prema tijelu, svetom mjestu, vjernici odnose dolično, primjereno Božjoj svetosti.

Za evanđelje je uzet odlomak s početka Ivanova evanđelja o Isusovom hodočašću u jeruzalemski Hram za blagdan Pashe i o njegovom čišćenju Hrama od prodavača i mjenjača. Dok ostali evanđelisti (sinoptici) ovaj događaj smještaju na kraj Isusova djelovanja, pred samu njegovu smrt, za Ivana ovaj događaj dolazi odmah nakon prvog Isusova javnoga nastupa na svadbi u Kani Galilejskoj. U svakom slučaju i Ivan kao i sinoptici smatraju ovaj događaj jednim od najvažnijih za optužnicu koja će Isusa koštati glave. Lažni svjedoci su preokrenuli njegove riječi. Naime Isus je – susljedno Pismu, i proroku Ezekijelu – govorio o svome tijelu kao Božjem hramu, koji će za tri dana biti obnovljen, uskrsnuti, a oni su to protumačili kao njegovu namjeru da razvaljuje građevinu Hrama. Ivan stalno naglašava temeljnu istinu vjere: Bog je postao čovjekom, on se utjelovio, Isus iz Nazareta je Mesija/Krist – živa osoba – susretište Boga i čovjeka. Prije građevina Hrama, čovjek je Božji hram, svetinja nad svetinjama.

Sličnu poruku imamo i u Isusovom odgovoru pobožnoj ženi Samarijanki na njezino pitanje gdje se treba klanjati Bogu, na samarijskoj gori Gerazimu ili u jeruzalemskome Hramu. Znamo kako se i danas vjernici spore oko toga koje je mjesto svetije za molitvu i misu. Isus ne dokida sveta mjesta, ali posve jasno govori da se pravi klanjaoci najprije klanjaju “Bogu u duhu i istini”. Ako tako sagledamo stvari, onda biva jasnija i Isusova žestoka gesta istjerivanja trgovaca i mjenjača iz predvorja Hrama. Upravo u revnosti za čistoćom svetoga prostora, za Hram kao dom molitve, Isus rastjeruje sve one koji su se postavili između ljudi i Boga, koji su se stavili pred one koji bi prišli svetinji, ali joj ne mogu prići a da ne prođu kroz trgovački međuprostor, dakle, a da ne kupe “žrtvu” ili ne promijene novac.

Josip Poljan, Isus izgoni trgovce iz Hrama, Franjevački samostan sv. Ante – Bistrik

Ni mi današnji nismo lišeni trgovine i pljačke u najsvetijem. Ljudska sklonost zlu najgora je u onom gdje se najmanje očekuje. I danas duhovni pastiri i službenici padaju u kušnju najstarijeg zanata, trguju svetinjama i samim Bogom. Isus, čitamo u nastavku evanđelja, svojim tijelom, cjelinom svoje osobe kao Božjim hramom dokida sve žrtve, sve “pobožne” uvjete, prljave kupovine i trgovine. On je posrednik između Boga i ljudi.

Današnji blagdan postavlja pred vjernike i pitanje gradnje svetih prostora i crkava. Pritom ne možemo umaći činjenici da se mnoge od njih grade i “siju” posve u svjetovnom duhu, duhu babilonske kule obijesti i pobjeda, u političkoj “istini” prkosa patnji drugih, za omeđivanje teritorija i za trgovinu ljudskom patnjom i stradanjima, a ne kao jednostavna i umjetnički prikladna mjesta zajedništva ljudi za proslavu Boga. Mnoga su sveta mjesta postala kamen spoticanja i sukoba, svađa i krvi, baš suprotno od onoga što bi trebala značiti – mjesta utjehe i ljudskoga pomirenja s Bogom i međusobno. Ljudske mržnje i nasilja s posebnim žarom i danas po svem svijetu ruše ili oskvrnjuju tuđe svetinje. Rješenje takvih sukoba nije u rušenju tuđih svetinja, ni onda kada su bespravno ili obijesno izgrađene, nego u izgrađivanju žive zajednice vjernika. Vjernik je pozvan da svetinje poštuje. Iznad svega, i to je temeljna poruka današnjega blagdana, da poštuje najveličanstveniji i nedodirljivi Božji hram na zemlji – živoga čovjeka. Božje utjelovljenje u Isusu Kristu, njegov život, smrt i uskrsnuće potvrđuju da je svako tijelo Božja građevina, sveto mjesto, Božja osoba, trag i objava Svevišnjega. I tko od ljudi ili ljudskih zajednica kao Božjega hrama pravi prostor/sredstvo za svoju veličinu, promociju ili zaradu, ili tko ubija drugoga čovjeka, on ruši Božji hram, a od svoje vjerničke zajednice pravi spilju trgovačku, zajednicu takmaca, intriganata i zavodnika.

Fra Ivan Šarčević