Žedni Isusove slobode

Vladimir Blažanović, Isus i žena Samarijanka

Žedni Isusove slobode

III. korizmena nedjelja

Iv 4,5-42

Nema sumnje da je jedan od najljepših susreta i jedan od najljepših Isusovih razgovara ovaj sa Samarijankom o kojem slušamo u današnjem odlomku iz Ivanova evanđelja i to usred korizme. Prebogat je sadržajem da nam u tumačenju može izmaći neka poruka ili da zastranimo u detaljima. Ponovimo ga ukratko.

Isus je sa svojim učenicima prolazio samarijskim područjem, pokraj grada Sihara. Židovi i Samarijanci nisu se podnosili. Podne je. Učenici su otišli u grad po hranu dok se on zaustavio na Jakovljevu zdencu da se odmori. Uto nailazi žena, Samarijanka po vodu. Isus započinje razgovor. Traži od žene vode, jer nije imao posude da zahvati u duboki zdenac (32 metra). Žena se nećka, jer zna da je Židovima zabranjeno ne samo razgovarati sa ženom na javnom mjestu, nego još više, ne smiju se “družiti” sa Samarijancima. Razgovor se potom preusmjerava na egzistencijalnu žeđ, na žeđ duše. Isus ukazuje ženi na sebe kao Mesiju, na živu vodu. Žena prihvaća razgovor, imenuje Isusa Gospodinom, traži tu vodu da više ne žedni i ne dolazi stalno na zdenac. A onda je Isus pogađa u bolno središte njezine osobnosti, u njezinu temeljnu čežnju – čežnju za ljubavlju. Govori joj da ide dovesti muža. Žena odgovara da muža nema. Isus je razotkriva. Imala je pet muškaraca a i šesti s kojim je trenutno, nije joj muž. Na te riječi žena ga priznaje prorokom.

Žena nastavlja razgovor pitanjem o mjestu gdje se treba klanjati i moliti Bogu, da li na njihovom Brdu (Gerizimu uz Samariju, današnji Nablus) ili u Hramu u Jeruzalemu. Oko toga su se žestoko prepirali Židovi i Samarijanci, dva naroda istoga otačkoga korijena i vjere u jednoga te istoga Boga. Isus je postupno uvodi u misterij svoje osobe. Odgovara joj da spasenje, Mesija, dolazi od Židova, ali i da će doći vrijeme kada će se pravi klanjaoci klanjati Bogu u duhu i istini, jer Bog se ne može zaposjesti ni lokalizirati, tȁ Bog je duh. Žena ispovijeda da i ona zna za očekivanje Mesije, Krista koji će objaviti sve. Isus joj govori je to upravo on.

U međuvremenu se vraćaju Isusovi učenici. Što se sve nije vrzmalo u njihovim glavama kad su Učitelja vidjeli da razgovara sa ženom i još Samarijankom. Ivan piše da su se čudili ali mu se nitko nije usudio postaviti ikakvo pitanje. Zaokupljeni hranom, nudili su Isusu da jede. On ih usmjerava da je prava hrana vršiti volju Božju i govori im o tome kako će učenici žeti ono što nisu sijali i oko čega se nisu trudili, živjet će od tuđe muke.

Kroz to vrijeme, piše Evanđelist Ivan, Samarijanka je otišla u grad, ispripovjedila kako joj je neznanac otkrio identitet i zapitala se javno da to nije Krist. Samarijanci se upućuju k Isusu, uvjeravaju se sami u istinitost ženinih riječi, pozivaju ga da bude njihov gost. I on ostaje s njima dva dana.

Način na koji Isus započinje razgovor sa Samarijankom tako je običan i istodobno izniman. Model je za susrete i razgovore u vjeri. Polazi se od vanjske žeđi da bi došao do govora o žeđi za vodom života, za spasenjem, za smislom života, za konačnim ostvarenjem ljubavi i utaženjem žeđi duše. Kroz sve se prepliće Isusova sloboda da prelazi i “nepremostive” granice koje su ljudi i kolektivi, narodi i vjerske zajednice postavili između sebe. Isus se više puta kretao po “neprijateljskim” i “negostoljubivim” samarijskim gradovima. Nije se mirio s političkim, nacionalnim i religijskim predrasudama što je izazivalo negodovanje i osudu njegovih sunarodnjaka i suvjernika. Na negostoljubivost nije odgovarao ni nasiljem ni prezirom. Dvojici učenika (Jakovu i Ivanu) nije dopustio da spale samarijsko selo u kojem nisu naišli na dobrodošlicu. Isus je uporan u nastojanju da se odnosi poprave, da se ljudi oslobode nacionalnih i religijskih predrasuda i stereotipa po kojima su drugi samo zli i opaki. Čak za uzor milosrđa uzima Samarijanca, “povijesnog” neprijatelja svoga naroda.

Kršćani rado govore da je Isus Mesija, Krist, Spasitelj svega svijeta. Najčešće to čine samo riječima, a praktično to niječu. Za koga je Isus doista Mesija? Zar ga svi koji nisu “naši” stvarno isključuju i odbacuju i koliko je u tome odgovornosti nas kršćana koji ga sebično prisvajamo, krivotvorimo, koji smo postavili znakove Spasitelja ljudi kao strah za druge, koji živimo i žanjemo plodove njegove muke i drugima ne dopuštamo da mu se primaknu? Tko je Isus za one koji nisu naši? Zar on nije “dar Božji“ čovječanstvu, svim ljudima, kako se i sam predstavio Samarijanki (Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli ‘Daj mi piti’…).

Što nudimo (i ove korizme) ljudima žednima smisla, žive vode prihvaćanja i ljubavi? Zar se do mržnje i sami između sebe ne sporimo gdje se to najbolje Bogu moliti, na kojem brdu, u kojoj crkvi, u kojem prošteništu i kod kojeg duhovnog vođe? Zar ne uređujemo licemjerno granice pravovjernosti, zatvaramo pristup Isusu, postavljamo bezbrojne uvjete za one koji nam ne pripadaju: za nacionalno, religijski, spolno različite…, za one kojima je duša žedna vode vječnosti i čeznu za Božjom ljubavlju očitavanoj u Isusu Kristu, za Bogom kojemu se klanja u duhu i istini, za Bogom koji zbližava a ne dijeli ljudi? Ovaj svijet, ljudi svega svijeta žedni su Isusove slobode: prekoračivanja rasnih i etničkih, krajevnih i konfesionalnih granica. Isus poziva na slobodu kretanja i susreta, razgovaranja i prihvaćanja, na slobodu svjedočanstva da je čovjek Božji dar, najsvetije brdo i hram susreta s milosrdnim Ocem svih ljudi.

Fra Ivan Šarčević