Zahvalnost iz postojećeg

Zahvalnost iz postojećeg

STARA GODINA

Na isteku smo još jedne godine. Njezino značenje nije u količini vremena, broju mjeseci i dana, ni samo u činjenici da smo stariji. U pitanju je kvaliteta vremena izražena biblijskim riječima: Koliko smo darovano vrijeme prošle godine “otkupili dobrim djelima”, odnosno koliko smo ljudski, vjernički bolji, ili smo uklizali u mehaničko trošenje dana, u rutinu života što je u konačnici nazadovanje? Smijemo li se dalje pitati: Jesmo li zadovoljni sa sobom? Nije tragedija ako nismo, možda je spasonosnije. A drugi, ponajprije naši bližnji, oni s kojima živimo, jesu li išta bili sretniji prošlu godinu s nama? Ili se uopće ne osvrćemo na to što su neke osobne  relacije ohladile, neke pukle, što su uvećane “kolektivne” isključivosti, laži pa i mržnje?

A kako bismo sebe ocijenili tek pred Bogom, koji se – točno je – u Isusu objavio kao milosrdni i praštajući Otac? Jesmo li izgubili strpljenje s njim pa i taj odnos nastavljamo uhodanom stazom?

Na kraju ove godine mogli bismo se upitati i ovako: Koji su nam događaji označili godinu i kako smo se u njima ponijeli? A bilo je, nije da nije bilo raznih događaja. I onih u kojima je na ispitu bila naša ljudskost, i kršćanski identitet, naše nasljedovanje  Krista. Bilo je događaja vidljivih drugima i onih skrovitih, znanih samo nama, i samo Bogu. Možda smo gradili zgradu svoje osobnosti skrivajući se od drugih, ili predstavljajući se kakvi nismo. Možda se čak i sada skrivamo i od vlastite savjesti, možda i od Boga.

Ako smo na koncu godine postali preosjetljivi za pitanja kao što su: Koliko smo se pouzdavali u Boga? Jesmo li poštivali druge, jesmo li lagali, krali, krivo svjedočili, jesmo li vršili nad drugima vršili nasilje, tjelesno ili duhovno? Ako smo, dakle, otvrdnuli na pitanja, na duhovnu inventuru, možda bi bilo dobro sjetiti se koji su bili stvarni izvori naše radosti u prošloj godini? Što nam je pričinjalo sreću? Ili smo postali ravnodušni i za dobro i za zlo? Možda se nismo radovali ni vlastitom dobru, ili smo gušili protest protiv nepravdi oko sebe da ne bismo doživjeli nelagodu, patnju, ili da ne bismo preuzeli kakav “suvišni” rizik? Možda smo postali tvrđega srca, zatvorenije duše, ili konformisti s izopačenim ljudima i u grešnim strukturama?

Nema sumnje, teška su ovo pitanja. I nikako nije dobro remetiti i to malo mukom dosegnutoga mira i “dosegnutih istina”. Odustajanje je ionako “znak vremena”, svakoga, i našega. Odustajanje i zamor od dobra. I još nešto, još nešto teže, ljudski nedosljednije, znak je svih vremena: za lošu ljudskost, za propuštene prilike okriviti druge. A bilo je propuštenih prilika, iznevjerenog dobra i ljudi koje smo iznevjerili. I još nešto – što je najgrešnije: tvrdoglavo ustrajavanje da se nije moglo drukčije, mi smo ispravno postupili, drugi su pogriješili. Dakle, ne samo da smo odustali od dobra, ne samo da smo propustili priliku i iznevjerili istinu, i bližnje, nego smo svoju neljudskost pripisali drugima. “A tko da propuste svoje prizna”, na toliko mjesta ističe Sveto pismo.

Dobro, ako nam je teško takvo što priznati, zavirimo u dno sebe i prepoznajmo izvore svoje radosti. Ako nam i to pitanje odmah bude prekriveno našim nesrećama, možemo li to učiniti makar malo kad su u pitanju drugi, najbliži, pa i naši protivnici, i neprijatelji, jer na to nas poziva Isus, njegovo evanđelje – radosna vijest. I kada da bude prihvaćena njegova radosna vijest ako ne u “noći radosti”, večeras kada se širi srce da bismo u momentu zagrlili čitav svijet. Jer kada će “ludost” evanđelja odjekivati, ako ne u “najluđoj” noći? Ili mi nastavljamo svoje duhovne paralele, jedno evenđelje, jedno naš život. Smijemo li se, dakle, za naše bliske i nebliske, pitati večeras pred Bogom: Jesmo li prepoznali što ih čini sretnima, što ih rastužuje, i što smo im uopće u životu?

Bez sumnje, nisu naša vremena a posebno ovo predsvečarsko, novogodišnje, za razmišljanja. No, priznajmo makar da još nismo stali sa sobom i drugima na pravi način, ili možda, ipak, jesmo. U mirnoći sa svojim Bogom.

Bilo kako bilo, večeras smo se sabrali da zahvalimo Bogu, da zahvalimo ljudima za prošlu godinu. A opet, zar ne izbija upit: A za što zahvaliti? Koja iskustva najviše nadolaze u pregledu prošle godine, ili prošlog života uopće, da bismo trebali biti zahvalni, i to stvarno, ne iz bontona, naviknute uljudnosti; ne iz straha pred Bogom, ne iz trgovine s njime kako bismo izvanjskom zahvalnošću “kupili” njegove nove darove i povlastice, kako bismo stalnim verbalnim ponavljanjem: Hvala, hvala, hvala Bogu…, prekrili mrklinu lica, uskoću i opću nezahvalnost.

Doista, za što biti zahvalan u prošloj godini i komu? Pa zar najčešće naša iskustva nisu ona negativna, iskustva učinjene nam nepravde, povrijeđenosti, resantimana (zlopamćenja); iskustva kako nas nisu prepoznali, kako nam nisu dali priliku, iskustva nerazumijevanja, omalovažavanja, obezvrjeđivanja. Ne, ne treba ništa nijekati, ni ono negativno. Bilo je lošega i zla. Bilo je neskrivljene bolesti, patnje i gubitaka. I mnogo toga još traje. I nismo samo mi i uvijek samo mi krivi za ono što (nam) se loše dogodilo.

Pa ipak, ostanimo ustrajni u traženju: Što prevladava kao temeljno iskustvo prošloga vremena i godine na isteku? Ne čini li se da je ono lošije dominantno? I ne uklapa li se to loše tako prikladno u “normalnost” iskustva naše šire zajednice, našega naroda, Crkve, čak i kulture – u smislu da smo mi opet bili “žrtve” i “ugroženi”. U svima nama čuči makar mala žrtva, kao sjena prati nas naša lažna nevinost, neka prevara od strane drugih, neko zakidanje, nepravda koja se sručila na nas i hoće da preplavi naše biće. Ne čini li se da smo u većini, i kao pojedinci i kao kolektivi, kako oni nacionalni tako i vjernički, u stanju “zakinute” djece? Usudimo li si priznati da smo i ovu godinu proživjeli kao nezreli (pa i pubertetski) pojedinci, nezrela (pubertetska) nacija i nedorečena Crkva,  više u nemoći jadikovanja nad bezočnošću drugih, u iskustvo oduzimanja prava i prikraćenostima, više bavljenjem protivnicima i neprijateljima, nego bližnjima i prijateljima, više u reakcijama na “zlo” nego u kreativnosti i inicijativama, akcijama i odgovornoj slobodi za proširenja dobra oko sebe.

* * *

Večeras nećemo ništa promijeniti, niti će prijelaz u novu godinu donijeti neku naglu novost našega života. Obraćenja su rijetka, za promjene treba puno vremena. Ono što bi večeras, u ovoj večeri zahvalnosti, u predvečerje nove godine, bilo preporučljivo jest odlučiti živjeti iz onoga što već jesmo i gdje već jesmo, od onoga što imamo i s onima ljudima s kojima već živimo. Iskustvo darovane ljubavi dublje je i veće od iskustva naših nesreća. I kao što spasenje i ozdravljenje koje nam Bog daruje u Isusu Kristu nisu nagrada za našu ljudskost i naša “silna” dobra djela nego su nezasluženi dar, tako shvatimo – u skromnosti i poniznosti – da samo iz već proživljenog, iz prošle i prošlih godina, iz postojećeg, sa svim osobnim manjkavostima i grešnostima, možemo i trebamo svoj život i život svojih bližnjih učiniti boljim i radosnijim. To je onaj potrebni iskorak u vjeri, u novo povjerenje u Boga i ljude. To je abrahamski iskorak iz religioznih navika u novu zemlju, u nove međusobne odnose. Zahvalnost se rađa iz te darovane mogućnosti. Zahvalnost je stanje a ne tek riječ “hvala”, unutarnji stav; stil života iz iskustva obdarenosti. Uostalom, budimo iskreni: u prošloj godina iskusili smo i od Boga i ljudi mnogo više nezasluženih darova nego uvreda i nepravdi. Upravo je to osnovno iskustvo postojanja koje leži ispod gorkih naslaga rana i nepravdi. I upravo to nas čini zahvalnima i radosnima, osnažuje da iz već darovanoga obdarujemo i uveseljavamo bliske i “mrske”. Naša zahvalnost je potpuna u radosnim očima naših bližnjih, čak i u nemiru očiju koje nas ne podnose a mi ih ne preziremo ni ti ih mrzimo. U tuđim očima zrcali se Bog sam kao naša zahvala i kao naš bolni nemir zbog neljubavi.

Fra Ivan Šarčević