Vrijeme je za obraćenje

Vrijeme je za obraćenje

II. nedjelja Došašća

Lk 3,1-6

Druge nedjelje Došašća slušamo odlomak iz Lukina evanđelja u kojem ovaj evanđelist povijesno kontekstualizira djelovanje Ivana Krstitelja, Isusova preteče. Luka se smatra prvim povjesničarom kršćanstva i Crkve. Na jednoj strani imamo galeriju političkih i religioznih poglavara i moćnika, a na drugoj strani Ivana, vapijući glas iz pustinje, glas koji poziva na obraćenje kao pripremu za Mesijin dolazak. Luka je i teolog povijesti, jer – vidljivo je to i u današnjem tekstu – u nekom smislu uspoređuje povijesne likove u svjetlu Božjeg pohoda među ljude i proširuje Ivanov poziv na sve ljude. Spasenje Božje koje dolazi s Isusom nudi se “svakom tijelu”, svakom čovjeku.

I naše je došašće slično. Mi se sjećamo vremena koje Luka opisuje. Predočujemo si sve te povijesne likove, neki su među njima nanijeli mnogo zla drugima. Ali sjećamo se Ivana i Isusa, Mesije. I mi, u našem kontekstu, također s poglavarima ovakvim i onakvim, dvostruko smo pozvani: da pripravimo put Gospodinu, poput Ivana, ali i da se obratimo, da poslušamo Božju riječ, da uvažimo glas iz pustinje, i da tako pripremimo put Gospodinu koji hoće doći u naš život, našu obitelj, u našu okolinu i naš svijet.

Došašće odzvanja radosnim pozivima da je Bog tako blizu čovjeku da bi čovjek trebao biti budan da ga slučajno ne bi prečuo. Došašće jest radosno vrijeme iščekivanja ali i ozbiljnoga poziva, pomalo slična onom korizmenom. Sveti Augustin je znao govoriti da ga je strah da ne primijeti Božji dolazak, jer je moguće da se Bog više ne vrati. Ipak, kako god se strašio veliki Augustin, možemo s pouzdanjem kazati da se Bog u Isusovom djelovanju pokazuje kao onaj koji uvijek navraća čovjeku, nudi mu uvijek novu šansu, ponajprije preko ljudi, preko glasova. Točno je da se može promašiti kairos Božjeg pohođenja, ali dok god čovjek živi Bog se ne umara dolaziti čovjeku. S ljudima je drukčije. Kod ljudi se vrlo lagano i nepovratno možemo više ne susretati, zauvijek možemo promašiti šansu.

Božji poziv redovito nije bučan ni nametljiv. Redovito je pretih da bismo ga čuli, da bismo bili sigurni. Uvijek, i to je spasonosno za vjeru, postoji zdrava sumnja da slučajno nismo slabo ili krivo čuli. I redovito Božji poziv stiže preko ljudskih riječi u Sv. pismu, koje smo toliko puta čuli do navike, i preko ljudi, naših bližnjih, u zajednici i življenju s njima, a koji su nam postali poznati, dosadni, ali nerijetko ih razumijevamo i kao protivnike i “neprijatelje” da bismo uopće mogli čuti što nam to i najiskrenije poručuju. Onako kako je Mesija stigao u Palestinu, preko starozavjetnih proroka, preko silnog jordanskoga proroka Ivana, tako i nama danas stiže preko svih njih. Zove nas i preko nekog suvremenog glasa koji viče u našoj pustinji da i mi Mesiji pripravimo put.

Svi se pozivi od Boga, kao i Ivanov, svode na jedno, ali na ogromno jedno – na obraćenje. Baš ogromno jedno, jer sve je drugo lagano izvesti osim obraćenja sebe sama. Nema ničega tako teškoga, a nema ničega tako radosnijeg i potpunijega na ovoj zemlji od vlastite promjene na bolje. Nema, međutim, ništa čovjeku tako prirodnijega i normalnijega nego da se ne mijenja. Ako se ne mijenja onda se kvari, jer i kada tobože stoji na istom, u ljudskosti i vjeri je to nazadovanje. Čovjek je sklon i mrziti i voljeti sebe na svoj stari, krivi način. Kad god smo se htjeli promijeniti, i možda godinama radili na tome – nakon često i dugih godina naših napornih duhovnih vježbi i nakon manje-više uspješnog ili neuspješnog prolaženja kroz nevolje i tjesnace života – zna iskrsnuti onaj naš stari, zločesti ja, onaj stari naš čovjek koji se negdje pritajio, uslijed vlastite samodovoljnosti, možda uslijed našega prezira nas samih ili uslijed pažnje i pohvala, kao i nepažnje i prezira drugih, i u trenu porušiti svu našu lijepu građevinu čovještva i vjere koju smo tako dugo gradili.

Obraćenje počinje prihvaćanjem sebe, ljubavlju prema sebi ali tako da nismo zadovoljni s time koliko smo ljudi, ponajprije koliko smo ljudi pred Bogom i za bližnje, naravno, i daljnje. Čovjek se mora voljeti da bi se mogao promijeniti, da bi mogao krenuti na put obraćenja. Jer tako, uostalom, Bog čini prema čovjeku. Bog ljubi čovjeka da bi se čovjek promijenio, a ne da bi čovjek ostao na istoj razini, da bi se dakle unazađivao.

Došašće je vrijeme poziva na obraćenje, na pripravu Božjega dolaska, na ostvarenje Božjega kraljevstva među ljudima. Nije to tek poziv na privatno i intimističko druženje s Bogom, nego na daleko šire zauzimanje za nove odnose među ljudima. Valja izgraditi Božju cestu u ljudskim krajolicima brda i neravnina. Valja se odvojiti od starih uporišta, od straha za gubitak oslonca, od materijalnih i drugih sigurnosti; valja promijeniti mišljenje i srce, pogled i sluh, riječi i djela.

Nije to toliko težak zadatak kako nam se redovito čini. Isus nudi prijedlog: da ga se nasljeduje, da se u situacijama ponašamo poput njega, ali opet tiho, nenasilno, brižljivo i odlučno, zauzeto i uvjerljivo. Došašće je čitava života osluškivanje pitanja: Što bi Isus na mom mjestu mislio, rekao, učinio? Došašće je i povratak njemu ako smo skrenuli s puta, i razgovor s njime ako smo postali brbljavi i prebučni, i molitva za dobar savjet ako smo u dilemama, i utjeha u grešnosti i snaga u kajanju, i hrabrost za riječ oproštenja i bližnjemu i Bogu.

Došašćem odzvanja riječ: Vrijeme je da se obratiš, daleko si otišao; grijeh ti se pritajeno skrio, uljuljao te kao da je tvoja najveća vrlina! Ne čini si životni put sve više nepovratnim, ne osvrći se što će drugi pa i prijatelji kazati za tvoj zaokret! Vrijeme je da čuješ što je moguće sabranije i razumnije, sa što više otvorena i odvažna srca što bi Isus učinio na tvom mjestu. Isus te neće izdati. On se nikada nije razočarao i u najopakije svoje učenike. Uvijek ima šanse da iziđeš iz svoje laži o nemogućnosti promjene, jer nikada nisi toliki grešnik da bi za tebe bila zatvorena vrata Božje dobrote. Još nisi stigao na cilj svoje ljudskosti.

**************************

“NEPODNOŠLJIVI” POZIV NA OBRAĆENJE

II. nedjelja Došašća (2012)

Lk 3,1-6

U čitanjima za Došašće tri se osobe posebno spominju: prorok Izaija, Marija i Ivan Krstitelj. Te su osobe tijesno vezane za Isusa iz Nazareta. One naviještaju i pripravljaju Mesijin, Kristov dolazak. Luka nas danas u svom evanđelju izvještava o točnom vremenu kada nastupa Ivan Krstitelj, o mjestu gdje to čini te o sadržaju njegova djelovanja. Vrijeme Ivanova javnoga nastupa isto je ono u kojem nastupa i djeluje Isus. Poznata imena kao što su rimski car Tiberije, rimski poslušnik i vazal Herod, upravitelj Judeje Poncije Pilat, veliki svećenici Ana i Kajfa, pokazuju da se Božja objava događa u posve konkretnoj povijesti, ne negdje u nebeskim, nedostižnim prostranstvima niti u skrovitosti čovjekove nutrine. Objava a onda i kršćanstvo su javni događaji, povijesno-zemljopisne zbilje.

Isusov preteča Ivan živio je pokornički u pustinji, pješačio je i propovijedao ljudima. Krštavao je na rijeci Jordanu. Njegovo krštenje zahtijevalo je obraćenje, obraćenje koje podrazumijeva priznanje grijeha, pokajanje i posve novi životni put. Luka, kao što to čini i Isus i čitav Novi zavjet, razumijevaju se u kontinuitetu s vjerom svojih otaca. Zato Luka Ivana veže uz Izaijine riječi. Ivan je glas u pustinji koji viče da se pripravi put za dolazak Gospodinu. U slikama kako radnici i danas pripravljaju ceste i putove, i Izaija govori o nužnosti ispunjavanja dolina, poravnavanja brda, ispravljanja krivudavih cesta i izravnavanja hrapavosti i neravnina, da put bude što prikladniji za dolazak Najuzvišenijega.

Ako bismo na jednu riječ pokušali svesti ono što to u konačnici od ljudi i vjernika traži Ivan, a i Isus, za Božji dolazak među ljude, za pronalaženje smisla života, onda je to obraćenje – obraćenje Bogu. Ako bismo i mi danas, svaki čovjek na zemlji, iskreno sebe promotrili, ne izgleda li da bismo došli do istoga zaključka: trebam se obratiti. Isusov dolazak, kako ovaj svetkovinski za Božić tako svakodnevni, obilježen je zahtjevom za obraćenjem. Kršćanstvo je u bitnom promjena od prirodnoga ponašanja. I tu smo na najtežem zadatku. Da se bude i čovjek i vjernik, ne tek nešto, nego se nešto bitno treba promijeniti u mome životu. I ta promjena nije tek izvanjsko šminkanje mrtvih i besplodnih djela, nego korjenita promjena mišljenja, riječi i postupaka. I nije ta promjena samo usklađivanje uma, srca i volje, nego promjena i uma i srca i volje.

Obraćenje ne polazi izvana nego iznutra – iz zadnjega i najskrovitijega uporišta našega bića. Ne govori se prvotno o promjeni vanjske molitve niti izvanjskoga ponašanja, nego čovjekovih unutarnjih misli. Promijeniti mišljenje, obratiti um, znači promijeniti logiku i kriterije po kojima mislimo. Znači promijeniti i unutarnje stanje, unutarnje osjećaje naklonosti ili prezira, ljubavi i mržnje. Prvo što naš razum čini jest da čisti naše osjećaje, naše emocije, a od njih nam najčešće dolaze i dobre ali i loše stvari. Primjerice: najčešća logika našega mišljenja je pokretana osjećajem straha. Da se zaštitimo od vanjskih ugroženosti, mi uvijek i jedino mislimo i brinemo se o sebi. Smišljamo i planiramo obrane, dokazivanja, potvrđivanja. Obraćenje bi, barem djelomično, značilo da se u vjeri nema straha i da naše mišljenje bude određeno kriterijima nesebičnosti, da se primaknemo Isusu koji ima drugu logiku mišljenja, da krenemo na svoj izlazak iz uplašenoga srca i uskoće misli.

Obraćenje vlastitoga mišljenja, mentaliteta, uporišnih osjećaja, prati obraćenje u području govora, jezika i riječi. Kad je mišljenje neobraćeno, kad razum ostaje nepromijenjen, kad smo nošeni osjećajima koji nemaju stvarne veze s Božjom riječi i njegovim zahtjevima, onda naše riječi postaju licemjerne, lažne i neiskrene. Može se dogoditi da se u neobraćeničkom mentalitetu razumijevamo kao vjernici, kao stanovnici Božje blizine, a stvarno smo daleko od Boga. Sjetimo se kako Isus u evanđelju kori farizeja koji „misli“ da je bolji vjernik od carinika, i iz te „pokvarene“ misli tako lažno stoji i izgovara lažne molitve i pred Bogom.

Posljednje područje koje prati pravo obraćenje jesu naša djela, vanjsko ponašanje. Dobra djela su neizostavna i ona potvrđuju naše obraćenje. Ona, međutim, nisu zadnji kriterij, jer mi ljudi jedni drugima znamo i najbolja djela proglasiti štetnim i opasnim, znamo prezreti dobrotu drugih, što se najčešće i događa. Zato je zadnji kriterij obraćenja ne naša ni uopće ljudska pohvala i potvrda, nego tiho i odlučno pouzdanje da Bog sve vidi, da je on zadnji kriterij svega, svih naših postupaka, od mišljenja, preko riječi do djela.

****

Ulazimo u drugi tjedan Došašća. Prorok Ivan iz evanđelja i nas poziva na obraćenje. Naše umorno kršćanstvo neće se obnoviti bez istinskoga obraćenja. Vrijeme je da se nešto bitno promijeni. Možda upravo ondje gdje mislimo da smo najbolji, da o tome najbolje mislimo, da smo za to našli najprikladnije riječi i da to ispravno radimo. Zar možda nije vrijeme da se ostavimo svojih starih sigurnosti, „duhovnoga starosjedilaštva“ i da se upustimo u novi rizik s Bogom i ljudima. Odista je vrijeme da se misli na Boga, da se s Bogom započne drukčije. I ondje i onda gdje mislimo da ga nema, i ondje odakle smo ga potisnuli, baš u onim odnosima u kojima mislimo da smo sve završili i da se nema što ni bolje ni lošije dogoditi.

Koristeći Izaiju, evanđelist Luka Ivana opisuje kao glas u pustinji koji viče. Hajde, dobro, što je Ivan glas, a što će mu da viče? Poziv za obraćenjem, i onda kad je samo tihi glas, od postanka svijeta, razumijeva se kao vika, kao nepodnošljiva galama, kao remećenje redovnoga mira. Ivan, prorok i krstitelj, postao je nesnošljiv svojom vikom i završio je umorstvom od strane onih koji njegov glas nisu mogli podnijeti!

Sve se vike mogu podnijeti osim vike za obraćenjem. Jer koje sve vike ne slušamo i mi današnji ljudi, od onih estradnih do političkih, od televizijskih do uličnih, od onih u razredu do onih mnogih histeričnih s oltara? A ne primjećujemo viku vlastite nutrine koja vapi za obraćenjem, za promjenom života bez obzira koliko godina imali. Kako smo se samo izvježbali da ušutkamo, da pripitomimo sve jače glasove koji dolaze iz najskrovitijih odaja našega srca, da je vrijeme da radikalno popravimo svoj život i to baš ondje gdje smo se usalili i umislili da smo na dobrom putu. Kako smo samo majstori, licemjerni vjernici, od biskupa i svećenika do običnih vjernika koji čak znaju kalemiti molitvu na molitvu, a ušutkavamo glasove bližnjih koji nas pozivaju na obraćenje, na promjenu, na dosljedniju vjeru. I danas, od svoga svijeta i od svojih odnosa, i mi kršćani – po definiciji ljudi obraćenja – pravimo licemjerne pustinje prividnoga pravovjerja i lažne dobrote, ušutkavamo glasove za stvarnim obraćenjem. Vrijeme je odista da se nešto bitno promijeni, vrijeme je da se pripravi put Gospodinu.

Fra Ivan Šarčević