Velika subota

Golgota – Edvard Munch

Uskrsnuće – nada bez straha

Velika subota

Mk 16,1-8

U nevolji i muci, pri stradanju i smrti, u neizvjesnostima vrijeme traje dulje. Iskustvo vremena smrti i groba kod Isusovih učenika, prije svega u žena koje su ga pratile do Golgote i polaganja u grob, bilo je mnogo dulje iako je trajala tek nešto više od jednoga kalendarskog dana. Subotnja šutnja i nijema bol, povučenost u sebe i nemoćna prikovanost na rubu očaja, u životu mnogih ljudi traje mnogo dulje od mjernog vremena. Jer radi se o egzistencijalnom vremenu sveopće upitnosti smisla.

Tri žene – Marija Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma – nakon subote pošle su s miomirisom na grob pomazati Isusovo tijelo, izvršiti ukopne običaje kako dolikuje. Žene, dobre žene, krenule su nastaviti činiti ono praktično i redovno. Život mora ići dalje poslije svake smrti, pa i Isusove. Zato se jednostavno pitaju kako će pokrenuti golemi kamen s groba. Nema govora ni o kakvom uskrsnuću. A onda više od iznenađenja! U njihovu redovitost, a smrt je usprkos iznenađenjima najredovitija čovjekova datost, upada nečuvena novost, novost koja ih skroz preplašuje. Kamen je odvaljen, mladić u bijelom im govori da Isus Nazarećanin koga traže nije u grobu, da je uskrsnuo i da idu reći njegovim učenicima i Petru da je otišao ispred njih u Galileju; ondje će ga vidjeti kako im je on i kazao. Žene su prepadnute zašutjele. Strah ih je toliki obuzeo da su se s groba dale u bijeg. I nikomu ništa nisu mogle reći.

S Isusovim uskrsnućem, temeljem vjere, nije sve kao s Isusovom mukom i razapinjanjem. Razapinjanje na križ i polaganje u grob su vidljivi, opipljivi. Uskrsnuće je nešto posve drugo. Nije to ono uskrsnuće koje se dogodilo Lazaru, kao povratak u stari život, u vremensko-prostorne okolnosti ove zemlje. Nitko nije vidio kako se dogodilo Isusovo uskrsnuće. Ništa posebno ne dokazuje ni prazan grob. Unosi samo smetnju i smutnju, čak i mogućnost da se tumači do danas kao krađa Isusova tijela od strane njegovih učenika. Ni sami kršćani nisu prazan grob pretvorili u članak Vjerovanja. Uskrsnuće je novost koja – žene pokazuju – unosi posebni strah, slično iskustvima svetoga, kao doživljaj nenadane i neobuhvatljive Božje prisutnosti.

Sva čitanja koja slušamo u noći uskrsnoga bdijenja ističu jedno te isto, Božju nepredvidivu milosnu novost kojom zahvaća čovjekovu pojedinačnu i kolektivnu povijest, od stvaranja svijeta i čovjeka, preko Abrahama i Mojsijeva izlaska s narodom iz ropstva, preko svjedočanstva proroka, sve do uskrišenja Raspetoga Nazarećanina Isusa na novi život. Sigurno

Ecce homo – Josip Biffel

je da se Isusovo uskrsnuće nije fizičko i materijalno oživljavanje istoga tijela. Isusa njegovi učenici, stalno ćemo slušati u uskrsnom vremenu, ne prepoznaju i prepoznaju. On je isti i posve drukčiji, on je i Utvara i Gospodin, Stranac i Učitelj. On je s onu stranu vremenskih i geografskih odrednica, on je u nekoj novoj dimenziji, u Božjem prostoru, u Očevoj blizini.

Podsjetimo se: u Isusovom razapinjanju i smrti posve nam je bilo očito tko je čovjek. Pilat je to izrazio u Ivanovom evanđelju riječima: Evo čovjeka! Čovjek je onaj koji ne može podnijeti pravednika. Čovjek krivo optužuje, sudi, izdaje, zatajuje, pere ruke. Čovjek je lažac (usp. Ps 116,11). Za čovjeka je “luđak onaj koji ljubi”, zato ga izopćuje i tuče, progoni i ubija. “Čovjekova istina jest njegova neistinitost” i “uvijek iznova nasrće na istinu. Zato je raspeti pravednik zrcalo u kojem čovjek bez uljepšavanja vidi sama sebe” (usp. J. Ratzinger, Uvod u kršćanstvo). To je čovjek na zemlji. Ali što je s Bogom? Opet to staro i uvijek novo pitanje?

Onako kako je neočekivano šutio i bio odsutan u Isusovom raspeću i smrti, onako kako je bio drukčiji mimo svih očekivanja, zapravo, onako kako se izjednačio ali ne dokidajući razliku između Raspetoga i sebe, tako se kao posve drukčiji Bog pojavljuje i u Isusovu uskrišenju. Obrnuto proporcionalno od ponora ostavljenosti pokazuje se u Isusovu uskrsnuću. I oba puta neshvatljivo. I kako se vjera u njegovu nazočnost u Isusovu križu kreće po rubu radikalne vjere i radikalne nevjere, tako je i s uskrsnućem. I jednu i drugu istinu vjere, žene to svjedoče, učenici to svjedoče, prati neznanje i strah. Ne tek strah od fizičkoga nestanka, nego egzistencijalni strah koji uzdrmava čitavom strukturom postojanja i vlastite osobnosti.

Uskrsli Krist – Đuro Seder

Večeras dok svetkujemo prve odbljeske uskrsnoga jutra, u noći svjetla i radosti s Isusova uskrsnuća, nastojimo vjerovati da tama ne može ovladati svime, da smrt nema zadnju riječ. Svim našim obredima i svim što čitamo, slušamo, svime što jesmo od tajne stvaranja svijeta i svakoga od nas pojedinačno, odzvanja temeljna istina postojanja, temeljna istina vjere: Bog nije samo stvoritelj nego i dovršitelj ljudskoga života i njegove povijesti. Smrt nije kraj, nego prijelaz, vrata do Boga. Isusovo uskrsnuće, vječni život, novi život, sve je u Božjem vlasništvu.

Isusova smrt na križu i Isusovo uskrsnuće, uza sve stvarne razlike koje uopće nisu malene, očituju jedinstvo jedne istine: Bog Stvoritelj je i Dovršitelj povijesti, Bog Otac Isusa Krista i naš milosrdni Otac je na djelu u svijetu i s onu stranu njegovih granica. Između čovjeka i Boga – koliko god nam Isus Krist posredovao objavu Boga – postoji razlika. Bog se ne ponaša svojstveno nama ljudima. On nas iznenađuje svojom neočekivanom novošću. Isus je umirao apsolutno osamljen ali s nadom Očeve blizine i njegova spasonosnoga zahvata. Božja blizina se nije osjetila, Božji zahvat je izostao u očekivanom i po ljudskom tako potrebnom trenutku. Nada se slomila Isusovom smrću i polaganjem u grob. A onda je iznenada, uskrišenjem od smrti, stigla Božja potvrda “u nadi protiv svake nade”. Onako kako je Raspeti, neuobičajeno za sve ljude, vjerovao da ga Otac neće ostaviti, onako kako je sa sigurnošću ispunjao njegovu volju, onako kako je s nepokolebljivom nadom, usprkos iskustvu Očeve neprisutnosti, Isus pravedno i opraštajući umirao, onako kako je molitveno smireno predavao svoj duh u Očeve ruke, onako je stiglo uskrsnuće – potvrđena je njegova nada, potvrđen je njegov život. Raspeti je oživljen.

Muka, Uskrsnuće – Hetty Krist

Uskrsna se nada na križu nudi kao čin Isusova bezgraničnoga pouzdanja u Boga. I u Isusovu uskrsnuću ta se nada ostvaruje samo kao čin vjere, vjere koja ne prisvaja ni križ ni uskrsnuće, nego se izručuje Božjem dobrostivom iznenađenju. Stoga ni križ ni uskrsnuće, ni nada nisu vlasništvo kršćana nego djelo milosrdnoga Boga koji se svima dariva. A mi se, kao i svaki čovjek, govorom o uskrsnoj nadi vraćamo na početnu poziciju – poput žena kraj križa, poput žena na praznom grobu; vraćamo se na svoja stara pitanja: zašto trpi pravednik, vraćamo se u svoj redovni život kojemu je smrt kraj, u konačnici vraćamo se u svoj strah od smrti i groba, ali se također vraćamo u svoje preplašeno nesnalaženje pred ponudom uskrsnuća – pred obećanim novim životom koji je potvrđeni život, život radosti u Očevoj blizini. Strašimo li se neočekivane nade uskrsnuća? Mladić zaogrnut bijelom haljinom iz groba nam poručuje: Ne plašite se!

Sretan vam Uskrs!

Fra Ivan Šarčević