Uosobljena Božja ljubav

Uosobljena Božja ljubav

XXX. nedjelja kroz godinu

Mt 22,34-40

Današnji odlomak Matejeva evanđelja govori o tome kako su se farizeji, nakon što je Isus “ušutkao saduceje” (svećenike), okupili oko Isusa da ga i oni preispitaju o njegovoj vjeri. Ušutkivanje saduceja – koji su nijekali uskrsnuće – odnosi se na njihovu stupicu o tome kojem će od sedam muževa jedne te iste žene, koji su svi do jednog pomrli, pripasti ta žena nakon uskrsnuća, na onom svijetu. Isus je ušutkao saducejska zanovijetanje i radoznalost svih onih koji se bave rasporedom duša i nebeskom geografijom kako bi vladali ljudima i odmaknuli ih o temeljnih istina vjere i praktična života. Isus im je jednostavno odgovorio da o uskrsnuću nema ni ženidbe ni udaje. Riječ je o posve drugoj dimenziji postojanja i citirao im je Pismo u kojem se jasno kaže da je Bog Bog živih, Bog otaca, Bog Abrahama, Izaka i Jakova, dakle Boga otaca njihove vjere koji iako mrtvi žive u Božjem okrilju.

Rasprava koja potom slijedi s jednim od farizeja, s učiteljem Zakona, tumači Pisma ubrajaju, u treću i središnju od pet rasprava prema Matejevu evanđelju koje Isus vodi s duhovnim prvacima svoga naroda i koje kulminiraju u onim oštrim Isusovim opomenama – sedmerostrukim “jao” – farizejima, pismoznancima i “slijepim vođama”.

A što je to htio učitelj Zakona, pravnik i teolog, predstavnik farizeja? Htio je kako stoji kušati Isusa, i to u poznavanju Zakona, odnosno iskušati Isus u njegovoj vjeri. Postavio mu je pitanje najveće zapovijedi, a bilo ih je 613. Isus, kako izgleda, ni trenutka ne oteže s odgovorom. Tȁ, radi se o onom najvažnijem. Citira Pismo, vežući dvije zapovijedi, jednu iz Ponovljenoga zakona, zapovijed ljubavi prema Bogu: “Ljubi Gospodina Boga…” (6,5), i drugu iz Levitskoga zakona, zapovijed ljubavi prema bližnjem: “Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga” (19,8). I završava Isus kratku raspravu tvrdnjom da o ove dvije jednake zapovijedi ovisi i Zakon i Proroci, sva vjera, objavljena i tradirana, sve riječi i sva praksa.

Rekli bismo ništa novo. Kršćani, međutim, u prenaglašenom razlikovanju sa židovstvom (religijom nade) i islamom (religijom vjere), smatraju svoju vjeru vjerom ljubavi i time se grade superiornima nad drugima. No, ono specifično kršćansko nije apstraktna ljubav. Uostalom, ljubav je važna za sve ljude i samo “zastranjeni” neće kazati da im ljubav nije sve na svijetu. Pa ni Isus nije prvi koji je povezao već postojeće zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Činili su to židovski rabini i prije njega i u njegovo vrijeme. A i kuranska objava, usprkos raznovrsnih tumačenja, ako se pažljivo čita, obiluje govorom o ljubavi, koja se iz sure u suru objavljuje prije svega kao Božja milost i milosrđe, kao Božji “ljubavni odnos” prema ljudima. Ljubav je nešto općeljudsko. Ono specifično kršćansko je osoba Isusa Krista, uosobljena, utjelovljena Božja ljubav na zemlji.

Stoga, kada Isus odgovara svome obrazovanom iskušivaču, on ne odgovara tek da pokaže svoje znanje i svoju verziranost u materiji kako bi mu doskočio. Neki Isusovi odgovori posjeduju ironiju, neki su protupitanje kušačima, ali ovdje se radi o preozbiljnoj stvari – posljednjem uporištu života – da bi se Isus upuštao u širu i manje obvezujuću raspravu. On jednostavnim riječima tvrdi da sve vjernikovo znanje u vjeri i sva vjernička praksa počivaju na ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu. Isus je također jasan: prvo je ljubav prema Bogu, jer – za vjernika – smislenost ljubavi prema bližnjima kao prema samome sebi, temelji se na Božjoj ljubavi. Bog je temelj ljubavi, jer sve što jest, svemir i život, očitovanje je Božje ljubavi. Kruna te ljubav jest čovjek, ja i moj bližnji. I tu je tajna postojanja, jer kako – pitaju se s pravom i čestito – ljudi od početka svijeta da je kruna stvaranja konačni, nesavršeni, grešni i tako često zli čovjek? I kako ljubiti čovjeka, Boga još i nekako, ali kako ljubiti čovjeka, naročito konkretnoga bližnjega?

O ljubavi je teško govoriti. Ljubav nije samorazumljiva kako se ponekada ishitreno i umišljeno odnosimo prema tajni ljubavi, ili kako su je olako puna usta u onih kojima je ljubav pokrivalo gole sebičnosti. No, ljubav nije ni ona riječ i zbilja koju smo iskrivili ili čak zaboravili ili zabranili, pa možda tražimo da se o njoj šuti, što iz razočaranja, što jer smo se onesposobili ili su dopustili da nas drugi onesposobe za ljubav. Uostalom, provjerimo svoj vlastiti rječnik, ili rječnik naših bližnjih, naših prijatelja ili rječnik onih koje slušamo, naših vođa da vidimo što ima i koliko je ostalo od ljubavi, prema Bogu i koliko je prisutno međusobne ljubavi, pogotovo one najteže ljubavi, ljubavi prema neprijatelju kao našem bližnjem, i kako ga to trebamo ljubiti kao sama sebe.

Ono specifično kršćansko, da ponovimo, jest uosobljena Božja ljubav, utjelovljena zahvalnost Bogu, utjelovljena sućut prema bližnjem, utjelovljeno milosrđe prema susjedu, utjelovljeno opraštanje prema protivniku i neprijatelju, u konačnici gubitak života iz ljubavi za bližnje i prijatelje, kako je to Isus učinio. Isus, dakle, svome sugovorniku nije odgovarao kako bi mu kazao ono što bi mu tek dogovaralo, ili da bi demonstrirao svoje znanje i svoju uzvišenu duhovnost, nego da i njega i njegove farizejske drugove (i nas) pozove na ostvarenje onoga što i oni sami znaju, te da ne idu iskušavati ničije pravovjerje nego da svoje znanje, svoje pravovjerje o ljubavi poput njega ostvare u praksi. Ljubav je više od zapovijedi, više od propisa (i u latinskom prijevodu riječ za zapovijed je praeceptum – što znači preporuku, pouku, savjet, nalog, naredbu…).

Ljubav je atmosfera, zrak, pozadina i cilj, prošlost i budućnost, ona je vječno sada uosobljene Ljubavi. Bez ljubavi nema ni sunca ni mjeseca, ni ptica ni zmija, nema ni osmijeha ni riječi, bez nje nema nikoga, ni mene ni bližnjih, bez nje sve je prokletstvo i smrt, ozlojeđenost i gorčina, grijeh i zlo. Ljubav je otkupljujuća tajna postojanja i snaga koja stvara i izgrađuje svijet, koja je jedina u stanju ljudski “pakao” pretvoriti u oazu novih odnosa, koja je jedina sposbona obratiti čovjeka u novu osobu. Ljubljeni smo prije nego što što uopće jesmo; ljubav je zadaća i uzdarje na darovanu ljubav da budemo slični onomu koji još (posve) nismo postali – uosobljenoj Božjoj ljubavi – Isusu Kristu.

Fra Ivan Šarčević