Udruženi spletkarski pothvat

Udruženi spletkarski pothvat

CARU CAREVO – BOGU BOŽJE

XXIX. nedjelja kroz godinu

Mt 22,15-21

Slušali smo prošlih nedjelja usporedbe o vinogradarima i gozbi koje je Isus upućivao glavarima svećeničkim i starješinama naroda kako bi ih pokrenuo na promjenu mišljenja i vladanja. Evanđelja su puna Isusovih rasprava i sučeljavanja s duhovnim i javnim predstavnicima svoga naroda, s onima koji su imali utjecaj na narod. I stvarao im je velike nevolje, ugrožavao ih je, smatrali su, u njihovom autoritetu jer je svojim naučavanjem i djelovanjem privlačio ljude k sebi. Do te mjere su ga prezirali da su, kako je konflikt rastao, tražili priliku da ga optuže za kakav težak grijeh i time stvore razlog da ga se ukloni. Oni vodeći, što iz osjećaja prezira prema njegovu podrijetlu, što iz nadmoći nad njim jer on nije imao certificirano poslanje od bilo koje važeće institucije, što iz straha i nelagode pred njegovom moralnošću i duhovnošću, nisu se htjeli a ni mogli sastati s njime da nasamo porazgovaraju i uvide što to Isus uistinu hoće. Informacije o njemu skupljali su preko fame i doušnika, preko udvorica i plaćenika.

Upravo u današnjem evanđelju slušamo kako farizeji – nakon što je Isus ispripovjedio usporedbu o poražavajućem neodazivu na gozbu pozvanih, o licemjerstvu onoga koji na gozbu ne dolazi u prikladnom ruhu nego iz suprotnih motiva, te o mnoštvu pozvanih a malo izabranih – povlače se na samo i dogovaraju kako da mu namjeste stupicu, da ga “uhvate u riječi”. I ne idu oni, “glavni”, iskušavati Isusa nego šalju nižerangirane, svoje učenike i poslušnike, one koji su – da bi dokazali svoju slijepu lojalnost i time stekli mogućnost promocije na više – spremni na gore intrige od svojih “poslodavaca”. I naravno, kako to obično i biva, u podmetanje Pravedniku, udružuju se bez imalo dosljednosti s onima koji su ustvari njihovi protivnici – s heredovcima.

Naime, farizeji, koji su se borili za čistoću vjere, koji su sebe smatrali najdosljednijima u obdržavanju Zakona i čuvanju otačke predaje (tradicije), koji su se čuvali nečistoće politike, svećeničke (saducejske) potkupljivosti i suradnje s rimskom okupacijskom vlašću, kad je u pitanju Isus, onaj koji se gradi Mesijom a dovodi u pitanje njihovu pravovjernost i ne divi se njihovoj strogoj načelnosti, prelaze preko svojih načela. Neupitni i čisti farizeji potvrđuju krajnje licemjerje a njihovi uzvišeni moralni principi nestaju u močvari vlastitoga straha, ugroženosti od nevinoga Isusa. Pridružuju se s braniteljima i čuvarima loše vlasti – herodovcima. U udruženom spletkarskom pothvatu sa svojim protivnicima, oni napuštaju svoju principijelnost, pokazuju da ih kao i njihove protivnike pokreće samo častohleplje i sebični interes.

A herodovci su, koliko možemo zaključiti iz Novoga zavjeta, bili ljudi naklonjeni herodovskoj dinastiji, uspostavljenoj od Rimljana. Oni su u Herodu Velikom ili u nekom njegovom nasljedniku polagali nadu u dolazak političkog mesije koji će ovladati i Judejom, ili su kao ulizničke sluge radili za Heroda Antipu, onog stalno ugroženog tetrarha Galileje koji je već uklonio nezgodnoga proroka Ivana i kojemu je i ovaj neprilagodljivi Isus već zadao dosta jada jer se nije znalo kada može dignuti narod da ga se svrgne s trona. Tako farizejski učenici i herodovci dolaze k Isusu i postavljaju mu zamku oko poreza, jedno od najosjetljivijih pitanja za funkcioniranje države.

Farizeji su se u odnosu na rimski porez razlikovali od zelota i saduceja. Zeloti su bili radikalni protivnici rimske vlasti i odbijali su davanje poreza. Za razliku od njihove revolucionarnosti farizeji su bili za tradicionalni “židovski porez”, utemeljen na religijskim propisima davanja desetine. I jedni i drugi su prezirali carinike, svoje sunarodnjake koji su ubirali porez za neprijateljsku vlast. Smatrali su ih nečistima i uz bludnice najvećim grešnicima. Svećenička kasta (saduceji), međutim, oprezno se nije izjašnjavala, oportunistički i kompromiserski se nije nikomu htjela zamjeriti, nego je gledala kako da ubere što više poreza (novca). Računa se da je čak oko 20.000 ljudi posluživalo Hram pa je trebalo mnoge od tih ljudi uzdržavati ne samo od milostinje nego i od poreza. Zato je i rimski novac dobrodošao, čak ako su na njemu bili urezani slika i ime božanski uzvišenog cara, “najvišeg svećenika” (Pontifex), što je za radikalni monoteizam bogohuljenje i idolatrija.

Isus se našao u vrlo nepovoljnoj situaciji. To su one situacije u kojima protivnici svaki odgovor, svako ponašanje mogu iskoristiti za svoj izopačeni naum. Ako Isus bezrezervno kaže da treba davati porez, proglasit će ga neprijateljem svoga naroda. Ako kaže da ne treba davati porez, proglasit će ga političkim buntovnikom i neprijateljem cara. Ovo će uostalom u konačnom sudskom procesu i učiniti. Navalit će mu optužbu da je bunio narod na neposlušnost caru i na uskraćivanje poreza. Jedno je sigurno: Isusovi protivnici s razine vjere prelaze na političku razinu. A tako se gotovo bez iznimke događa svim prorocima i Božjim ljudima u povijesti. Oni koji i danas po crkvama i religijskim zajednicama osuđuju pravedne čine to iz političkih razloga a ne iz razloga vjere.

Isus čini drukčije. Isus pitanjima poreza, političkim pitanjima, kao navjestitelj Božjega kraljevstva pristupa s razine vjere. I s dokazom kovanoga novčića razotkriva licemjernu neupitnost farizejskih učenika, njihovu krajnje pokvarenu principijelnost, kao što razgolićuje i opasno politikantstvo unajmljenih herodovaca. Isusov odgovor: „Caru podajte carevo, a Bogu Božje“ na zlobnu stupicu koju mu postavljaju, jasna je i radikalna kritika politizacije religije i sakralizacije politike. Farizeji politiziraju vjeru, a herodovci sakraliziraju politiku. U Isusovoj naoči jednostavnoj i bezazlenoj rečenici bez ostatka se razgraničava religiozno i političko područje, ali ne u smislu privatiziranje vjere i zagovaranje apolitične vjere, nego upravo kao krajnje politički, socijalno angažirani stav, koji na mjesto Boga ne dopušta postaviti ikakvu zemaljsku političku veličinu ili da dođe do njihova izjednačavanja. Isus otklanja svako njihovo miješanje, svako pobožanstvenjenje zemaljske moći i moćnika, jer ima samo jedan Bog. On time detronizira i sve idolatrije i surogat-bogove (moć, bogatstvo, naciju, stranku, novac itd.) koji zahtijevaju kvazibožansko čašćenje i bezuvjetnu poslušnost. Ta Isusova rečenica ne zagovara apolitičnost ni manihejski odnos prema društvu i vlasti. Ona demaskira pseudoreligiju, pogubni političko-religijski kvasac koji zasljepljuje i podjarmljuje čovjeka, orobljuje njegovo dostojanstvo, a Božju apsolutnost unizuje u prostor ljudske zlouporabe.

Isus, dakle, niti poziva na revolucionarni ustanak protiv države poput nacionalističkih zelota, niti se licemjerno ponaša poput farizeja koji bi rado sve određivali, i političke stvari, i istodobno sačuvali svoju izvanjsko čistunstvo, kao što također ne naviješta neupitni božanski legitimitet vladara kako to čine herodovci i svećenička (saducejska) sljedba i tako čuvaju status quo. On razgraničava čovjekove dužnosti. Potvrđuje autoritet cara i države, njihovu autonomiju. Potvrđuje građansku dužnost plaćanja poreza kao sustav pravednosti i solidarnosti u zajedničkoj državi ali ne potvrđuje porez kao sistem izrabljivanja slabih, izopačenu fiskalnu politiku i socijalni grijeh struktura. Isus ukazuje na granice zemaljskih autoriteta, prozire licemjernost farizeja, razobličava podlaganje vjere politici kako to čine herodovci jer davanje poreza u konačnici promatra iz perspektive vjere i ne dopušta da se odnos s Bogom, dakle pitanja vjere snizi u mulj političkih borbi i na manipulaciju s poreskim novcem. Nije dakle riječ ni o kakvoj teokraciji, jer u slučaju sukoba sa zemaljskim autoritetima njegov učenik dužan je više slušati Boga nego vladara. Isusova nasilna smrt, pod optužbom da je bunio narod na uskraćivanje poslušnosti zemaljskoj vlasti, kao i mnoge nesreće i mučenja ljudi i danas, dokazi su izopačene perverzije vjere i zloporabe Boga u političke i novčane svrhe. I od onih koji su profesionalni službenici religije. Vjernik u politici je moralno i časno biti, to je zahtjev vjere u Boga. Političar (točnije politikant) u vjeri, u odnosu s Bogom je nemoralno i bezbožnički.

Fra Ivan Šarčević