UČITELJU, GDJE STANUJEŠ?
II. nedjelja kroz godinu
Iv 1,35-42
Ivanovo evanđelja današnje i Markovo evanđelje sljedeće nedjelje govore o Isusovu pozivu prvih učenika da ga nasljeduju. Uočava se da su pozivi različiti. Naime, u današnjem odlomku slušamo kako posredovanjem Ivana Krstitelja dva njegova učenika, Andrija i Ivan, odlaze za Isusom, zatim kako Andrija zove svoga brata Šimuna da i on pođe za Mesijom. A sljedeće nedjelje, u Markovu evanđelju, slušat ćemo kako sam Isus poziva dva para braće, četvoricu prvih učenika ribara: Andriju i Petra, Jakova i Ivana. Pozivi nasljedovanja Isusa događaju se, dakle, na razne načine.
Nakon prologa o utjelovljenoj Riječi, nakon svjedočanstva Ivana Krstitelja o sebi pred jeruzalemskom vjerskom komisijom da on nije Mesija nego preteča i pripravitelj njegova dolaska, glas vapijućeg u pustinji ljudskog neslušanja, nakon što im je kazao da među njima stoji onaj koga oni ne poznaju, Ivan Evanđelist piše da je Ivan Krstitelj stajao s dva svoja učenika i dok je Isus prolazio mimo njih, Ivan tim svojim učenicima govori za Isusa: Evo Jaganjca Božjeg. U tom imenu zgušnjava se čitav Isusov život, njegovo poslanje i značenje za ljude. On je naviještani Božji sluga i pashalno janje, Mesija, Spasitelj koji oslobađa čovjeka od tiranije unutarnjih prisila i od svih vrsta podčinjenosti i ropstva. Ukazujući učenicima na Isusa Jaganjca, Ivan Krstitelj ostvaruje svoje poslanje onoga koji pripravlja put Gospodinu.
A onda ta dva Ivanova učenika, Andrija i Ivan, prilaze Isusu i kreću za njim. Isus se okreće prema njima i pita ih: Što tražite? Kao da im hoće kazati ne može se tek tako krenuti za nekim. Znate li vi što zapravo hoćete, što tražite? Želi im posvijestiti njihovu odluku. Oni odgovaraju pitanjem, važnim životnim pitanjem: Rabbi, učitelju, gdje stanuješ? Pitaju ga za mjesto njegove sigurnosti. Isus im ništa ne objašnjava, nego poziva da ga slijede pa će vidjeti.
A bila je, evanđelist je detaljan, 10. ura, četiri poslijepodne, skoro kraj jednoga i početak novoga dana. I piše da su proboravili jedan dan s Isusom. Ne kaže se gdje su boravili, kakvo je stanište, jesu li možda u razgovoru probdjeli cijelu noć, niti što su radili; ne govori se ni o kakvom o programu rada i dnevnom rasporedu, nikakvim obećanjima i ugovorima. Nastavlja se odmah da jedan od njih, Andrija odlazi svome bratu Šimunu i kratko mu svjedoči da su našli Mesiju, Krista, Božjeg Pomazanika. I brat brata dovodi k Isusu. A Isus ovomu mijenja ime. Od Šimuna postaje Kefa, Petar, Stijena. Mijenja mu, uočit će se kasnije sve značenje te promjene, i poziv i poslanje.
Tema današnje nedjelje jest Božji poziv i poziv za nasljedovanje Isusa Krista. Naglasak je na tome da se pozivi događaju preko ljudi. Čuli smo u prvom čitanju kako Bog poziva Samuela, ali posredstvom Elija. U evanđelju Ivan Krstitelj, sukladno svome poslanju Preteče, sukladno onome koji se “umanjuje”, šalje ljude, svoje učenike k Isusu, upućuju ih da slušaju Isusa i njega nasljeduju. Odvojiti od sebe svoje učenike i prijatelje, posvjedočiti svoju malenost u usporedbi s Isusom, uputiti ljude k Isusu, poslanje je kršćanina. Kako je samo aktualna ova poruka i danas kada se većina ljudi slijepo i odano veže uz učitelje i mudrace ovoga svijeta, uz svećenike, gurue i duhovnike, uz predsjednike i vođe a Isusa se i njegovo evanđelje koristi samo kao potvrdu i sredstvo takva podaničkog i koristoljubivog mentaliteta.
Poruka današnjega evanđelja je i u tome da je potrebno susresti Isusa, zatim poći za njim, vidjeti gdje to Isus stanuje, proboraviti s njime, vidjeti što on to radi. I kada se to učini, onda valja i ostati s Isusom – jednom zauvijek, postati Isusov suputnik i nasljedovatelj, a ne samo, kako to uobičajeno činimo, pozivati Isusa da on nas prati, da nas slijedi i ugađa nam, da ga tako često praktično zanemarimo a biramo zemaljske mesije, vođe i spasitelje. I u naše vrijeme nužno je odvojiti se od svojih učitelja i mentora, od svojih poslova i zauzetosti, od svojih uskoća u obdržavanju propisa i od unutarnjih prisila. Mnoge naše nesreće pa i zla najčešće dolaze od kukavičluka, od one vrsta straha koja čovjeka tjera da se savija pred nezajažljivim ambicijama i voljom za moću, pred kolektivnim mišljenjem, od one vrste straha u kojem nismo u stanju da vidimo ništa drugo do sebe samog u očima vlasti. Za razliku od Petra, koji se dopustio “pogledati od Isusa” većina kršćana i ljudi uopće ne misle da su gledani od Boga, da su dužni vidjeti se u svjetlu Isusova evanđelja, nego žive samo s mišlju kakvi su u očima i pogledu svoga poglavar i svoje vlasti.
Poruka današnjeg evanđelja je i u tome da poput Andrije pozivamo druge ljude, svoju braću i sestre da ne slijede nas, nego da slijede Isusa, da u Isusu prepoznaju Mesiju – Spasitelja. Ne zovemo ih radi sebe, da nama služe i povećavaju našu promociju, ne zovemo ih da ispunimo svoje vrijeme i ugodimo svojim duhovnim potrebama, nego radi njih i poradi Krista.
I nimalo nevažna poruka očituje se u promjeni imena. Kao što je Šimunov dolazak Mesiji promijenio iz temelja njegov život, tako i naša odluka za Isusa ne može ostati površna i prosječna; ne možemo biti kršćani samo imenom i samo za neko vrijeme, nego cjelinom svoga bića, i riječju i djelom, i uvijek. S novim imenom stječe se radikalno novo poslanje.
Na koncu se pitamo: A gdje to Isus danas stanuje? Dakako, ne samo u nutrini našega srca, niti samo u crkvi, niti samo sakramentu hostije, niti u radosnim vremenima naše pobožnosti i obreda. U tim mu mjestima i vremenima može postati zagušljivo i tijesno. On i danas živi u svojoj riječi, u evanđelju, u proročkim pozivima današnjih preteča i njegovih učenika. On želi boraviti u našim kućama i stanovima, hodati našim ulicama i trgovima, razgovarati po našim poduzećima i školama. On dolazi svugdje gdje smo mi. On nenametljivo stoji u našoj blizini, među nama je, očekuje da se ne vrtimo oko sebe, nego da krenemo za njim. On i danas očekuje da netko za njega poput Ivana kaže: Evo jaganjca Božjega ili poput Andrije: Dođi, našli smo Mesiju!
Fra Ivan Šarčević