U srcu i s periferije svijeta

U srcu i s periferije svijeta

VII. uskrsna nedjelja

Iv 17,11b-19

U svojoj “velikosvećeničkoj molitvi” prije tragičnoga završetka na križu Isus moli Boga Oca za svoje učenike. U toj molitvi sažima ono što njegove nasljednike treba resiti i kada njega fizički ne bude s njima, kada ih bude trebao osnaživati njegov i Očev Duh. Molitva je uzvišena ali jednostavna. Isus najprije moli Oca da učenike sačuva u njegovu imenu, da se učenici/kršćani prepoznaju i djeluju u Božje ime, da se sabiru u Božje ime, da rade na proslavi Božjega imena, a ne u ime ideologije ili nekih sebičnih projekata. Jer događa se da su vjera i Božje ime tek privjesak, potvrda ili pokrivalo partikularnih interesa. Euharistija, zajedničko slavlje u Božjem i Kristovom imenu, služi ponekada kao “nebeska” potvrda svakovrsnih ljudskih skupljanja, sumnjivih obljetnica i raznih novcu i ljudskoj časti usmjerenih zborovanja.

Moli Isus zatim da učenici budu “jedno” onako kako su on i Otac jedno. Dakle, da i učenici, svaki učenik, prepozna svoj osobni poziv i svoje izvorno poslanje od Boga, jer jedinstvo koje Isus traži nije poništavanje niti osiromašivanje razlika, nego da se prvo čovjekovo jedinstvo sastoji u jedinstvu sa sobom po mjeri svoga životnoga smisla pred Bogom a onda u zajedništvu s bližnjima prema istom cilju.

Unutarnja veza Isusovih učenika govori da su oni jedne misli, osjećaja, riječi i djelovanja. To jedinstvo na kojem se i danas toliko inzistira u Crkvi i narodu, za uzor ima odnos Oca i Sina, Boga i Gospodina Isusa. Isusova ljubav i nasljedovanje Isusa je kriterij jedinstva učenika a ne neko poslušničko jedinstvo ovozemaljskim poglavarima i vođama, neslobodno jednoumlje ili ona tako prisutna opsesivna mržnja prema neprijateljima. Nije nikakvo ljudsko, narodno ni kršćansko ni crkveno jedinstvo ujedinjena kolektivna mržnja prema nekome. Samo je ljubav načelo jedinstva. A samo ljubav zna sačuvati i najveće razlike. Izopačena a tako nasilna današnja jedinstva po svjetovnom kriteriju, od onoga komunističkoga u prošlom režimu do razno raznih crkvenih i narodnih poziva na jedinstvo, najčešće završavaju u neslobodi, u dominaciji jednih nad drugima, u dehumanizaciji čitavih slojeva naroda i društva, konačno u još većim nepomirljivostima i podjelama protiv kojih se tobože ustajalo. Sve je više unutaretničkih, unutarcrkvenih podjela, a posebno onih socijalnih između siromašnih i bogatih, a navodno sve pod kišobranom “svetoga jedinstva”. Nasilno jedinstvo sije mrak, još više dijeli ljude i uvećava nepravde.

Poslije molitve za jedinstvo – stoji u evanđelju – Isus moli Oca da učenici koji ostaju u svijetu imaju puninu Isusove radosti. Tu radost stvara spasonosna Božja riječ koju je Isus predao svojim nasljednicima. Naviještanje te riječi, evanđelja, nije, međutim, lišeno prezira, mržnje i odbacivanja od strane negostoljubiva svijeta. Isusova riječ, radosna poruka, uključuje obraćenje i izgradnju Očeva kraljevstva ljubavi i dobrote. Ali većina svijeta, pokazalo se i u Isusovu životu, to ne prihvaća. Naprotiv, ustaje protiv riječi radosti, protiv prakse evanđelja koja usrećuje. Svijet ne voli sretne ljude, ne prihvaća radost u očima ljudi koje se priznalo u njihovoj razlici; svijet ne voli radost u očima ljudi kojima se bezinteresno pomoglo. Svijet voli mrzovolju i krivousto cerenje silnika; svijet voli lažni zanos duhovnjaka i namještene radosti pobjednika; svijet voli zluradost koja nastaje i hrani se na zaplotnjačkim intrigama, na nesreći i patnji nevoljnika i protivnika…

I onda Isus izriče sržni dio svoje molitve Ocu: “Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.” Isusovo suprotstavljanje svijetu treba razumjeti u onom istom kontekstu Ivanova evanđelja u kojem se govori da Isus Krist dolazi od Boga na svijet ne da osudi svijet nego da se svijet po njemu spasi. Kristov učenik ne može izmaknuti svijetu, negostoljubivom i prema evanđelju neprijateljski raspoloženom svijetu. Kršćani nisu posebni ljudi time što će se izdvojiti iz društva, nego su posebni po svom evanđeoskom angažmanu u svijetu. Isus ne propušta naglasiti djelovanje Zloga kojemu učenici mogu podleći i moli Oca da ih očuva od Zloga. Zlo kojemu učenici mogu podleći jest upravo izbjeći od svijeta i rada u svijetu, povlačenje u sebičnost, kao i raditi tako da se nasiljem mijenja svijet. A zar današnji kršćani nisu više fascinirani takvim zlom, nego što evanđeoski mijenjaju svijet? Koliko je doista svijet bolji zato što u njemu žive kršćani, trebalo bi biti pitanje svakog odgovornoga kršćanina? Koliko je naše društvo skladnije i mirotvornije zato što je u njemu prisutna naša (brojčano, politički i ekonomski moćna ili slaba) Crkva?

Isus ne govori o tome da učenici trebaju ovladati svijetom, nego ga mijenjati radosnom viješću, ljubavlju i jedinstvom s Ocem kako je to Isus pokazao. I križem, posebno križem, dakle ljubavlju koja neće uvijek biti ni razumljena ni prihvaćena od svih. Ni u kojem slučaju Isusovi učenici nisu lišeni zla, njegove zavodljivosti i kušnji, ali upravo u neuvjetnom svijetu za dobru poruku, za milosrdnu ljubav, za dobrotu, kršćani trebaju stvarati nove uvjete i širiti Očevo kraljevstvo novih odnosa.

Kao posljednji distinktivni kriterij Isusovih učenika u svijetu, Isus moli Oca da ih posveti u istini. Teško prihvaćamo istinu o nama i drugima. Zli je otac laži. Ljudi vole laž više nego istinu ponavlja se često u evanđeljima. Da potvrdi istinu Isus predaje svoj život za učenike i prijatelje. Istinom se odgovara na napasti Zloga, istinom se stvara jedinstvo učenika, istinom se pročišćuje njihova međusobna ljubav, istinom se preobražava grešni život u život dobrote i milosrđa. Istinom se podijeljeni svijet vraća iz svoga prirodnoga otpora Bogu i svoga prirodnoga isključivanja nepoželjnih ljudi od sebe, a to znači iz svoga opiranja dobru i ljubavi. I kao što je za tu istinu Isus predao svoj život, ni Isusovi učenici ne mogu zbog te istine proći bez nevolja i prezira, društvene izoliranosti a i radikalnoga odbacivanja.

U jedinstvu s Isusom u Očevoj ljubavi, u svijetu, nalazili se u središtu ili na marginama svjetskih zbivanja, iz središta ili s periferije odlučivanja i moći, Isusovi učenici evanđeljem ljubavi i istine preobražavaju svoj svijet, svoje društvo i okolinu; “otimaju” svijet iz vlasti Zloga i vraćaju ga u zajedništvo radosne Božje djece.

Fra Ivan Šarčević