U ognju Isusova evanđelja

U ognju Isusova evanđelja

III. nedjelja Došašća

Lk 3,10-18

Kada bismo bili radosniji, naš bi svijet bio ljepši za stanovanje. Kad bi kršćani, vjernici ove zemlje živjeli radosnije svoju vjeru, ova bi zemlja bila poželjnija za obitavanje. Ne bi se pretvorila u izolirane torove ugroženih kolektiva, njihovi riječi i djela ne bi bila pljeva koju vjetrovi ideologijâ bacaju u oči pokoljenjima koja dolaze, i djeci i mladima, i već ih zarana osljepljuju za vedrinu širokih horizonata, onesposobljuju za ljubav i izlaske iz „neozračenih nacionalističkih brloga“. Ne samo Nietzsche, nego se mnogi i danas slede kada susretnu smrknuta lica kršćana, mrzovoljna i ugrožena lica bez dostatne radosti života, vjernike naših vjera koji se, eto, zaklinju u jednoga i milosrdnoga Boga svih ljudi.

Treća nedjelja Došašća naziva se „radosnom nedjeljom“ (Gaudate). Ujedno je danas i nedjelja kršćanskog milosrđa i solidarnosti – nedjelja karitasa. Danas se i otvaraju vrata milosrđa Lateranske bazilike i drugih crkava po svijetu. Milosrđe pred Božjim licem znači najprije priznanje vlastite grešnosti i trajno praktično milosrdno odnošenje prema bližnjima.

Ova se nedjelja u našem narodu zove i Materice. Na nju se – više u prijašnjim  vremenima – momci prosili djevojke a koji će se vjenčati o Božiću. Uz drug običaje na ovu nedjelju majke trebaju “otkupljivati” svojoj djeci darivanjem. To je darivanje, kao i tjedan kasnije s nedjeljom “očića”, praćeno igrom i veseljem, radošću postojanja. Vjernik koji živi iz zahvalnosti, iz svijesti obdarenosti, radosno dariva svoja dobra, dijeli svoje vrijeme, pomaže i solidaran je s drugima u potrebi, s bližnjima u nevolji i žalosti.

Biblijska nas čitanja, osobito prorok Sofonija i Pavao, pozivaju na izlazak iz svojih uskoća i strahova. Pozivaju nas na trajnu radost zbog Božjega i Kristova dolaska među nas. Ondje gdje se vjeruje u Božju blizinu, i njegovu naklonost usprkos i muci života, ondje je lice vedro, ondje se trgovački ne kalkulira kako bi se dosegao samo profit, uspjeh i pobjeda, ondje se oči ne skupljaju na sitničavost, nego se imanje i veselje umnaža dijeljenjem.

Odlomak s početka Lukina evanđelja izvještava o Ivanu Krstitelju i njegovim praktičnim savjetima kako do radosti života. Različite skupine ljudi dolaze Ivanu i pitaju: Što trebamo činiti? Ništa tu nema izuzetno, ništa nemoguće, nego su tu jednostavne upute kako živjeti. Ivan najprije mnoštvu, dakle svima koji su mu došli, u slici dviju haljina i hrane, odgovara kako sve svoje treba dijeliti s onima koji nemaju odjeće i nemaju što jesti. Ivan pretpostavlja da su njegovi slušači osjetljivi za potrebite. Uopće se ne govori o tome koliko tko ima. Riječ je o tome da se ima što dati, da se uvijek ima više od nekoga drugoga. Poteškoća našega darivanja stoji najprije u tome da ovim svijetom ne idemo otvorenih očiju i nedovoljno primjećujemo da oko nas ima potrebitih. Također – jer smo u panici da sami ne ostanemo goli i gladni – postajemo mrki skupljači dobara za neizvjesnu budućnost. Mislimo da ni mi nemamo dovoljno ili da je ono što imamo malo, te ako bismo imali više, da bismo onda svakako druge darivali. Ovdje je, međutim, riječ da se dariva ono što se ima, a uvijek se ima što darovati.

Ivanov poziv posebno vrijedi za crkvene ljude, i za nas franjevce, naravno. Kroz povijest, naročito povijest franjevaca u našoj zemlji, uvijek se pokazalo da nikada nisu ostajali ni goli ni gladni jer su svoje dijelili s onima s kojima su živjeli. Vjernici, i uopće ljudi, ne vole susretati namrgođene i sebične duhovne ljude. No po crkvama i samostanima povlače se osobe koje je zahvatilo slavohleplje i “prokletstvo novca”, ljudi koji „judinski“ sabiru novac, zgrću i namiču blago, misle samo na sebe, stvaraju si „zlatnu osamu“ iz koje ne vide potrebe svojih bližnjih.

Ivan Krstitelj potom upućuje savjet carinicima da ne utjeruju porez više nego što je određeno. Danas nema te vrste carinika, ali ima ljudi, i vjernika, od onih u obitelji do političara, poduzetnika i crkvenjaka, koji uvijek više i više potražuju od drugih. Bližnjima postavljaju uvijek nove novčane, radne ili duhovne namete, uvijek nešto moraliziraju kako bi trebalo a sami gotovo ništa ne čine. Ima majki i očeva, ima poglavara i duhovnika koji svojoj djeci ili podložnima stalno „utjeruju“ nove poreze na dobrotu, nove molitvene ili pokorničke prakse, nove planove i programe; koji teroriziraju svoje bližnje osjećajem kako su im oni uvijek nešto dužni. Takvi u svojim sredinama stvaraju neopuštenu klimi krivnje za nešto što uopće nije počinjeno. Takvi su tu samo da smišljaju kako da im drugi služe u njihovim nezajažljivim životima. I mnogi bi od nas sebi sve omogućili, dok bi drugima prikratili i ono što im pravedno sljeduje. Zato se ponašamo po načelu sviđanja i kažnjavanja. Ako nam netko nije po volji, prema njemu se može – gle izopačenosti – činiti i nepravda i navaljivati razne terete, poslove i namete. Radostan i otkupljen vjernik za sebe traži uvijek manje, a uvijek više za druge, za uvećanje radosti života, za umnažanje zajedničkoga dobra.

Trećoj skupni, vojnicima, koji se obraćaju Ivanu Krstitelju za savjet, Ivan odgovara kako nikome ne smiju činiti nasilja, nikoga krivo prijavljivati i da trebaju biti zadovoljni sa svojom plaćom. Ovdje se razotkriva ne samo ponašanje stvarnih vojnika, nego i vojnički mentalitet uopće koji smatra da se sve treba rješavati silom i nasiljem. I ne samo fizičkom silom, nego i onom koja se krije iza tobože „blaga“ lica, iza lica namještene korektnosti i lažno pobožne krotkosti, a ustvari kipti unutarnjom silinom i zločestoćom. Vojnički mentalitet je i onaj koji sebe razumijeva kao zaštitnika i čuvara neke ideologije, političkog ili crkvenoga sistema, institucije a ne pojedinoga čovjeka, pa prijavljuje, bavi se denuncijacijom, difamacijom i doušništvom i onda kada se to od njega ne traži, samo da bi se pokazao „odanim“, „poslušnim“, „vjernim“. Slijepa odanost i poslušnost, ta mizerna militaristička servilnost nanosi mnogo nesreće i mnoge je zavila u crno, mnogima je okrnjila dobar glas. Mnogi ljudi vole „uniformiranost“, „komande“, straše se slobode, vlastite odgovornosti. Vojnici, stvarno ili metaforički uzeto, često nemaju svoje osobnosti. Oni su lakeji i papučari za svoju sitnu poziciju i korist. Dovoljno je vidjeti kako su samo promijenili „scenu“ i gospodare mnogi sluge dojučerašnjeg sistema, ideologijâ, političara ili crkvenih poglavara.

I još nešto: Ivan govori vojnicima, služinčadi režima da budu zadovoljni s plaćom. Zacijelo Ivan ne opravdava one situacije kada su ljudi potplaćeni, nego su vjerojatno u njegovo vrijeme vojnici, kao plaćenici režima, imali dobre plaće, i unatoč tome bili nezadovoljni. Ivan razotkriva manu obijesti u dobru, kada se gotovo sve ima osigurano i kada se ima mnogo više od drugih, čovjek je nemiran i destruktivan. Nije među nama rijetkost susresti ljude koji su uvijek nezadovoljni, koji bi jadikovali i onda kada bi, kako evanđelje kaže, zadobili sav svijet. Nije među nama rijetkost susresti ljude kojima dobro ide u pojedinoj zajednici i društvu a upravo oni najviše kukaju, mrzak im je posao koji su sami izabrali, koji što god dotaknu sve umire pod njihovim rukama. Naravno, treba ponoviti, ovdje se ne opravdava lažni duhovni stav kako uvijek treba biti zadovoljan i onda kada smo oštećeni u pravdi, poniženi, kada smo potplaćeni. Ivan i kasnije Isus nisu za unižavanje ljudskoga dostojanstva, nego za promjenu svih struktura koje orobljavaju čovjeka.

U nastavku evanđelja govori se o tome kako su mnogi – zbog jedinstvenosti njegove osobe – pomislili da je Ivan očekivani Mesija, Krist. Ivan odlučno govori da on to nije. Poslije njega dolazi onaj kojemu on nije dostojan odriješiti remenja na obući, onaj koji će krstiti Duhom Svetim i ognjem. Na njegovoj će se vatri iskušati i Ivanovi i vlastiti učenici; ljudska mizerija i pljeva će biti sažgana. On je onaj koji spaljuje, čisti i oslobađa od negativnoga, lošega i zloga. Od njegova Duha i s njegovim Duhom učenici će biti nošeni u svijet i širiti radosnu vijest (evanđelje) da je Bog u Isusu Kristu pohodio ljude i ponudio se, darovao se svakom čovjeku bez nasilja, bez fizičkog i duhovnog terora. Tko mu povjeruje i odgovori, bit će radostan i naći će smisao svoga života.

Fra Ivan Šarčević