Tri kralja: Otići drugim putem

Poklonstvo pastira (Josip Biffel)

Otići drugim putem

Bogojavljenje – Tri kralja – Vodokršće

Mt 2,1-12

Bog se u Isusu objavljuje svim ljudima, svim rasama, narodima i kulturama – poruka je svetkovine Bogojavljenja (epifanije). Ova je svetkovina starija od Božića. U prvim stoljećima kršćanstva, osim pohoda triju kraljeva (mudraca, zvjezdoznanaca), u njoj se spominjalo događaja Isusovih prvih objavljivanja u javnosti, prvih nastupa pred ljudima: krštenje na Jordanu i svadba u Kani Galilejskoj. Kasnije se ovi događaji razdvajaju u posebne svetkovine.

Matej nas u evanđelju obavještava da su tri mudra čovjeka s Istoka, upućena u astrologiju, slijedeći posebnu zvijezdu novorođenoga kralja židovskog, došli u Jeruzalem kralju Herodu, onomu koga se, kad je u pitanje kralj i kraljevstvo, stvar najviše i ticala. Na njihovo pitanje, Matej piše kako se Herod i s njim čitav Jeruzalem na tu vijest “uznemiriše”. Ovaj nam evanđelist odmah na početku evanđelja svjedoči što će pratiti Isusa i koji je razlog (krimen) što neće biti prihvaćen od vodećih ljudi svoga naroda i svoje vjerničke zajednice. Naime, od rođenja, pa preko javnoga djelovanja sve do sudskoga procesa, do njegova isljeđivanja pred velikim svećenicima Anom i Kajfom, Herodovim sinom Herodom Antipom i Pilatovom konačnom presudom, Isus unosi nemir među upravljačku strukturu. Razgoljen do jednostavnosti taj nemir je ustvari strah vladajuće i intelektualne “elite” za svoju poziciju, za stolicu, strah od Isusove kritike koja bi mogla potaknuti mase i proizvesti političku pobunu. Tako će uostalom Isus biti i optužen, kao podstrekač nezadovoljstva i nemira, kao pretendent na kraljevstvo. Tako će uostalom Pilat dati da se napiše i njegov zločin na križu: kralj židovski (INRI – Iesus Nazarenus Rex Iudaeorum).

Perverznost vlasti svih vremena, izopačenost svih uglednika, uplašenih za svoj status, ogleda se u tome da svoju zloću upisuju u drugoga, da svoj nemir i svoje podjele i spletke kojima se održavaju na vlasti, imputiraju drugima; da svoj strah za privilegije pripisuje drugima i to kao želju tih sumnjivih i opasnih tipova za vlašću. Točno je, Isus je, kako se opet na početku njegova života, na dan prikazanja u Hramu, izrazio prorok Šimun, onaj koji izaziva skandal, koji je znak osporavan. Točno je, na njega će se spoticati mnogi, oko njega će se dijeliti ljudi, i najbliži, i učenici, oko dobra i pravde, ljubavi i milosrđa, oko novog i nečuvenog odnosa prema Bogu i ljudima. Ali jedno je sigurno: Isus nije bio – ono čega su se tako silno plašili herodi, starješine naroda i glavari svećenički i time uznemiravali i zastrašivali narod – uzurpator ni političke ni religijske vlasti.

Matej dakle izvještava da su Isusa došli tražiti stranci, mudraci s Istoka, dok su njegovi, svećenici i pismoznanci – premda znajući proroštva, čak doslovno citirajući proroka Miheja o Betlehemu rodnom gradu Mesije – ostali nepomične udvorice vlasti. Oni više nisu imali što ni koga tražiti. Bilo im je dobro. Jedino čime su se bavili jest kako da to stanje održe, kako da spriječe svaku stvarnu novost na bolje. Nije za njih bilo dakle potrebe za ikakvom promjenom, ikakvim rastom u ljudskosti i vjeri. Herod je bio nemiran, a njegovi dvorski svećenici i teolozi, uljuljani u svoj svijet, debelo su naplaćivali svoje oportunističke savjete Herodu da pomno sve ispita i u skladu sa svojom vlašću da djeluje. Za razliku od nemirnih mudraca, od tih velikana duha i tražitelja istine, Herodova duhovna posluga (svećenici i pismoznanci) bili su mali “anakroni faraoni puni sebe” (A. Maggi), ljudi bez odgovornosti i slobode, ljudi koji u praksi nisu ostvarivali ono što su znali. A znali su. Znali su sve bitno, i onu razliku između političkoga i duhovnog kraljevanja, između teokracije, političke religije i duhovne Božje vladavine.

Tri kralja (Đuro Seder)

U središtu današnjega evanđelja su strani ljudi, mudri ljudi, tražitelji Spasitelja, kralja duha, kralja slobode i istine. Za mudrace se u kršćanskoj predaju kaže i da su kraljevi, kraljevi koji ostavljaju svoje tronove, napuštaju sve i polaze na put za zvijezdom sreće. I nalaze je. Tko se odvoji od sebe, od svojih pozicija, od svoje vlasti i privilegija, i autentično traži, on i nalazi traženo. Kao i svi razumni tražitelji, osim slijeđenja zvijezde, mudraci su se raspitivali o svome putu, dali su se savjetovati i od onih koji po službi trebaju znati bolje od drugih, koji imaju “ključeve znanja”. Dok je Herod prepredeno slao mudrace da idu i vide te da ga na povratku informiraju, kako bi se i on išao pokloniti tom “čudu od svijeta”, novorođenom kralju, njegovi uslužnici, svećenici i inteligencija, ostaju nepomaknuti. Oni su čekali da ih se za sve pita, da im se sve servira pa će onda oni razmisliti što poduzeti. Jer čemu ulagati napore u nesigurnost kada im je već ovako vrlo dobro. Boljeg kralja od Heroda zacijelo neće imati, iako je bio krajnje okrutan, iako nije čak bio ni čisti Židov, niti je prakticirao vjeru. Ta on im je izgradio veličanstveni Hram, osigurao hramski porez i obredne namete, uvijek ih pozivao na primanja i svoje svečanosti, čuvao im društveni ugled i moć. Takvo što se ne napušta, kakav novorođeni Mesija?!

Tri mudra čovjeka, bijeli, crni i žuti, mudri ljudi iz svih rasa i jezika, kraljevi, razboriti i pravedni pastiri svojih naroda, nasuprot Herodu i jeruzalemskoj vladajućoj garnituri, nastavljaju svoj tragalački put i nalaze Spasitelja. U svoj svojoj veličini oni se sagibaju pred djetetom, obdaruju ga onim što novom kralju, što Spasitelju dolikuje i pripada – duboko poklonstvo čitavim svojim postojanjem. Ne grade mu ni palaču ni hram, ne plaćaju ni hotel niti što stavljaju na njegov račun, nego ga časte darima njegova božanskog i ljudskog dostojanstva. Poštuju dijete, poštuju najmanjeg, časte veličinu u malenosti.

Mudraci, sretni s pronađena vladara i spasitelja, ne vraćaju se više Herodu i njegovim savjetnicima. Jer, jednom kada se nađe Spasitelj, opasno je vraćati se na stari put, pogubno je ponovno služiti i slušati svjetske kraljeve, glavare svećeničke i pismoznance, jer se oni nepotrebno plaše, jer se ne pomiču. U konačnici, ne može se služiti dvojici gospodara. Mudraci se – upućeni u snu, a san je za biblijskoga vjernika vrijeme Božjega dobrog savjeta – vraćaju  zaobilaznim putem u svoju zemlju, u svoju svakodnevicu i ondje nastavljaju mudro živjeti od nađene sreće.

Za mnoge je od nas vrijeme slijeđenja Spasiteljeve zvijezde, vrijeme odlaska drugim putem.

Fra Ivan Šarčević