Tko je Isus? – Staro-novo pitanje

Isusovo krštenje (Slavko Šohaj)

Tko je Isus? – Staro-novo pitanje

Gospodinovo krštenje

Lk 3,15-16. 21-22

Isusovo krštenje na Jordanu smatra se Isusovim izlaskom u javnost iz skrovitosti nazaretskoga života. Odlomak iz Lukina evanđelja kojega smo danas čuli slijedi nakon izvještaja o Isusovu rođenju u Betlehemu, nakon prikazanja u Hramu, te hodočašća s roditeljima u Jeruzalem i zadržavanja dvanestgodišnjaka, slušanja i učenoga razgovora s pismoznancima u Hramu. Ovaj odlomak je dio većega teksta Lukina 3. poglavlja u kojem se govorio o povijesno-zemljopisnom kontekstu Isusova krštenja i javnoga nastupa. Luka najprije govori o djelovanju Ivana Preteče i Krstitelja u 15. godini vladanja cara Tiberija, dok je Judejom upravljao rimski namjesnik Poncije Pilat, a Galilejom Herod Antipa, onaj koji će Ivana ubiti, jer mu se grdno zamjerio. Radi se o vremenu oko 30. godine poslije Isusova rođenja.

Luka, dakle, kao uvod za Isusov javno pojavljivanje, prije krštenja i prije odlaska u pustinju i sabiranje gdje će biti i iskušavan, piše o Ivanu Proroku, njegovom propovijedanju, pozivu na pripremu puta Gospodinu, “glasu koji viče u pustinji”, koji poziva na obraćenje, koji krsti i opominje različite društvene skupine što konkretno trebaju promijeniti u svome životu (narod, carinci, vojnici). Današnji odlomak Lukina evanđelja u svome središtu ima zapravo pitanje tko je Isus, pitanje Isusova identiteta (C. Mesters). Na to pitanje isto evanđelje donosi dva odgovora. Jedan odgovor dolazi od čovjeka, od proroka, od Ivana Preteče. Drugi je odgovor “odozgor”, odgovor “otvorenih nebesa”, “glas s neba”.

1. Zbog Ivanove jedinstvene proročke osobnosti, narod se pitao da nije Ivan obećani i očekivani Mesija. Ivan, međutim, posve jasno i odlučno odgovara da nije on Mesija, nego netko “jači od njega”. Ivan pravi ogromnu razliku između sebe i onoga koji dolazi time što govori u slici sluge. On čak nije ni sluga. Naime, veličina onoga koji dolazi u ime Gospodnje, veličina Mesije je tolika da mu on nije dostojan biti ni sluga – “odriješiti remenje na obući”. Dok Ivan krsti vodom za obraćenje od grijeha, Mesija će krstiti Duhom Svetim i ognjem. Duhom koji će obnoviti lice zemlje, koji će udahnuti puninu života, koji će dati snagu ljudskim slabostima i neuvjerljivostima. Ognjem koji će sažeći ljudske grijehe i zloće, izopačenosti i lukavstva (strukturalne i osobne); krstit će ognjem koji će hladna i ravnodušna ljudska srca zagrijati za dobrotu i milosrđe. Ivanovo svjedočanstvo Isusova identiteta, ipak, ostaje na proročko-mesijanskoj razini. Time dakle još nije ukazano na cjelinu Isusova identiteta

2. Na koncu današnjega odlomka Lukina evanđelja dolazi do iznenađujuće objave tko je Isus Krist. Samo Nebo se “otvara” da kaže tko je Isus. Prije toga, međutim, važno je napomenuti još neke činjenice. Prije nego samo Nebo očituje Isusov identitet, nužno je vidjeti što Isus čini. Isus dolazi da ga Ivan krsti. Stavlja se u red ljudi i to kao posljednji. I nakon što se krstio sav narod, piše Luka, on se daje sam krstiti. U ovome vidimo Isusovu potvrdu Ivana i njegova djelovanja, ali kao zadnji u redu krštenih on opečaćuje završetak Ivanova djelovanja. Dolazi novo vrijeme, novo krštenje Duhom Svetim i ognjem. U Isusovu stajanju u povorci s narodom otkrivamo Isusovo solidariziranje s ljudima, s grešnim ljudima koji traže put izlaska u novi život – što svako krštenje podrazumijeva.

Prije “rastvaranja nebesa” i nebeskoga glasa još je jedan moment važan, a tako je nezaobilazan u Lukinom evanđelju. Riječ je o molitvi. Luka piše da se nakon krštenja Isus molio. U ovom evanđelju prije svakoga većega događaja, Isus se molio. Tako i ovdje. I upravo dok se Isus molio, rastvaraju se nebesa. Osim krštenjem, Isus se i molitvom izjednačuje s nama ljudima. Od početka svoga djelovanja pa sve do smrti na križu Isus se moli. “Razgovara” s Bogom Ocem, molitveno šuti i govori, prosi i vapije, zahvaljuje i blagoslivlja. I upravo dok se moli, poslije krštenja, piše Luka, rastvaraju se nebesa. Na Isusa, u tjelesnom obličju objave, poput goluba, silazi Duh Sveti. I na njemu će počinuti. Nebesa, kao slika za Božje boravište,  otvaraju se. Bog Duh izlazi iz prostora svoje nepristupačnosti. Silazi na krštena čovjeka Isusa u molitvi. Isus postaje nositelj i darivatelj Božjega Duha.

Usporedo sa silaskom Duha, čuje se glas s neba. Luka piše da glas “zaori”. Hoće kazati da nije riječ o bilo kakvom glasu, nego o glasu koji nije snažan po vanjskoj zvučnosti, po decibelima, nego po snazi kojom svjedoči jedinstvenost Isusove osobe. Taj glas, za razliku od glasa Ivana Krstitelja i njegove identifikacije Isusa kao Mesije, obznanjuje Isusov identitet za daleko višu razinu: Isus je Božji Sin, Ljubljeni, kao jedinorođeni sin.

U kratkom odlomku Luka nam svjedoči da se na krštenju Isusovu otkriva tko je Isus. On je čovjek, sin čovječji, koji se krsti i moli; on je prorok, ali veći od proroka Ivana i svih bivših proroka; on je obećani i očekivani Mesija/Krist; on je objava Božjega Duha, na njemu tjelesno prebiva Božja životvorna snaga; i, konačno, on je Božji Sin, Ljubljeni, različit od kraljeva (koji su se nazivali sinovima Božjim). Luka sa svojom zajednicom ispovijeda tko je Isus, svjedoči njegov identitet.

Spominjući se Isusova krštenja, pred svakim krštenim vjernikom, pred svakim od nas, postavlja se pitanje i našega vlastitog vjerničkog identiteta i poslanja. Što bi Isus kazao za nas ako vjerujemo da naše krštenje označava suobličavanje s Kristom, novi život i uskrsnuće u Isusu Kristu? Po krštenju postajemo Božji sinovi i kćeri, braća i sestre jedni drugima. Po Isusu imamo udjela u njegovo mesijanskom poslanju, po njemu smo nositelji Božjega Duha u naš svijet. Krštenje (svaki sakrament, a posebno sakramenti euharistije i pomirenja) uvijek su nova prilika obnove našega krštenja, prilika odlaganja “staroga čovjeka” i izručivanje Isusu Kristu da nas krsti Božjim Duhom i ognjem svoje ljubavi. (2016)

***********************

Krštenje (Josip Lovrenović)

RASTVARANJE NEBESA

Krštenje Gospodinovo

Lk 3,15-16.21-22

Božić je brzo prošao. Isusovo krštenje označavamo njegovim prvim javnim nastupom, početkom njegova javnog djelovanja. Evanđelist Luka izvještava da je Isus pristupio Ivanovu krštenju posljednji, nakon što su svi pridošli ušli u Jordan i obavili obred uranjanja, krštenje pokore i obraćenja. Ivan, prorok, kojemu je grnuo svijet i o kojem su mnogi mislili da je očekivani Mesija, svjedoči da on to nije, da on Očekivanome nije dostojan biti ni sluga – odriješiti mu remenje na obući – te da će, za razliku od njega, Mesija krstiti ljude ne vodom nego Duhom Svetim i ognjem. Silom Božjom i riječju koja čisti kao oganj. Ivan je preteča Blagovjesnika, glas iz pustinje koji poravnava stazu Mesiji, koji nadom ispunja doline rezignacije a pokorom brda ohole moći i samodovoljne sebičnosti.

U povorci grešnika. Isusovo krštenje u rijeci Jordanu, njegovo javno pojavljivanje treba razumjeti u cjelini Isusova poslanja. U ovom početku zgusnuti su i sadržaj i značenje čitava njegova javnoga djelovanja, riječi i djela, dakle čitava njegova života.

Krštenjem se ponajprije očituje da se Isus solidarizira s ljudima, i to s ljudima koji se smatraju grešnima, sa svima onima koji su, u potrazi za višim smislom, odlučili krstiti se; koji su vanjskim, simboličnim (sakramentalnim!) uranjanjem u tekuću vodu Jordana, željeli ostaviti staroga čovjeka i krenuti u novu budućnost; koji su u vlastitoj nemoći došli Ivanu. Ivan ih, sa svoje strane, ne zadržava kod sebe nego ih upućuje na Isusa.

Isusovo svrstavanje u povorku grešnika znak je da će cjelokupni Isusov život biti ništa drugo nego zauzetost i brižnost s onima koje je iskustvo vlastite nemoći ili isključivost ljudske zloće nagnala na samotnički vapaj da im se pomogne. Isus čitava života prepoznaje ono što se javno ne vidi, one što su društveno potisnuti, koje se osuđuje i od kojih se zazire. Njegovo krštenje ukazuje na početak i uspostavu novih komunikacija s Bogom i ljudima, ondje gdje su one prekinute ili nad kojima stoji opasnost definitivnoga loma.

Iz skrovitosti prema evanđelju. Isusovo krštenje, njegov prvi javni pojavak ukazuje i na nešto posve jedinstveno u povijest čovječanstva. Za razliku od svih drugih osnivača religija i gurua, starozavjetnih ili drugih proroka, za razliku od mnogih drugih velikana, kršćanskih svetaca i modernih duhovnjaka, na Isusovom početku ne stoji nikakav silan događaj, nikakva (duhovna) bitka ni sa sobom ni s drugima, nikakav duševni preokret, obraćenje ili prosvjetljenje, nikakav čudesni zahvat koji bi u njemu izazvao zaokret a druge prisilio barem na udivljenje. On se pojavljuje iz skrovitosti, iz tridesetgodišnje šutnje i zatajnosti, i od tada, od krštenja do Golgote i ukopa, jedva da će proći tri godine, ali tri tako snažne godine oko kojih se zavrtjela ljudska povijest.

Isusov javni život ne počinje ni „traženjem Boga“ kako si zadaju u zadatak mnoge panične i privatističke duhovnosti. Ne počinje ni bijegom od kuće ni od prljava svijeta i nemoralnih ljudi u samotni kraj intimnoga sjedinjenja sa svetim, niti u neki hram pred Presveto. Isus ne počinje ni askezom ni trapljenjem, čak ni proročkim kritikama o pokvarenosti svih, niti apokaliptičkim glasom o skoroj propasti svijeta.

On dolazi među ljude, kao jedan od nas, staje u red, kao posljednji, kao onaj nakon što se gotovo sve ispratilo; prolazi selima i gradovima, javno se pokazuje među ljudima. On javno govori, iznosi svoje mišljenje, raspravlja i sukobljuje se, jede i pije, pješači i vozi se brodicom, pomaže siromašnima i bolesnima, bježi od onih koji ga hoće zakraljiti, moli se u samoći i među ljudima, propovijeda i tumači Božje kraljevstvo, naviješta radosnu vijest Božjega milosrđa, Očeve dobrote. On traži obraćenje i vjeru u tu svoju vijest, u evanđelje. Traži ne tek i samo Boga, nego Božje kraljevstvo, Božju vladavinu među ljudima, povjerenje u Očevo milosrđe i ljubav dokraja.

Ori se glas. Iznad svega, Isusovo krštenje kao prvo njegovo pojavljivanje sva četvorica evanđelista opisuju u slikama otvaranja nebesa, u slici silaska Duha Božjega koji još od početka stvaranja pa kroz čitavu ljudsku povijest silazi nad svijet, nastanjuje prirodu, a ljude ispunja, nadahnjuje i pokreće na djelovanje u skladu s Božjom riječju. Nebesa se otvaraju onda kada se Ivan identificirao kao glasnik neizmjerno većega od sebe. Nebesa se otvaraju onda kada se Isus kao zadnji čovjek stavio u red grešnika.

Rastvaranje nebesa jedinstvena je slika kojom evanđelisti potvrđuju Božji odnos prema zemlji, prema ljudima. S onu stranu svih ljudskih napora da dosegnemo tajnu postojanja, da se uspnemo do Boga, da razgrnemo veo nebeskih, božanskih nepristupačnosti, u Isusu, dok moli, samo Nebo otvara ruke, širi ih i grli zemlju i njezine žitelje. U Isusu Bog kao Duh prilazi čovjeku. Svakom čovjeku i njegovoj braći i sestrama, zemlji i svemiru u cjelini. U Isusu se Bog otvara, objavljuje sebe sama, iskazuje svoju ljubav u čovjeku i kroz čovjeka.

I još nešto. Rastvaranje nebesa nije bezglasno. Čuje se glas da je Isus sin, da je Ljubljeni, da je u njemu sva Božja milina. Glas je „zaorio“ kako svjedoči vjernik, evanđelist Luka. Glas koji je drukčiji od svih glasova. Glas kojega možemo razaznati i u metežu i u tišini, vjerojatno kada se ponašamo kao Ivan ili kao Isus. Glas je to koji i danas ori u buci ljudskih glasova što se tiskaju oko Ivana i Isusa, koji vape za čudom i promjenom. Glas je to koji se izdvaja i u suvremenim kakofonijama, pojačanim decibelima na suvremenima stadionima i u parlamentima, estradama i kafićima, molitvenim hodočašćima, „hurama“ i pljescima za Isusa, političkim, reklamnim i pobožnjačkim vrbovanjima, glas koji se izdvaja od svih drugih ljudskih najava, obećanja i projekata o promjeni svijeta i čovjeka.

***

Dakle, na početku Isusova djelovanja, u Isusovu krštenju na Jordanu, započinje Isusov put uživljavanja u ljudsku povijest, pojedinačnu i skupnu. Isus staje u red ali kao posljednji. U njemu se na neponovljiv način susreću nebo i zemlja, Bog i čovjek. U njemu Božji glas ne ostaje nijem nego ori, u Duhu i ognju. Odjekuje pustinjama i vrevama naših života, gradova i sela, galama i tišina. Razliježe se svemirom. Potresa zgradom našega bića i zove na odgovor. (2012)

Fra Ivan Šarčević