Tako neka ne bude među vama

Tako neka ne bude među vama

XXIX. nedjelja kroz godinu

Mk 10,35-45

Već nedjeljama – čitajući Markovo evanđelje – pratimo Isusa na putu prema Jeruzalemu. Isus više nije u mnoštvu, među svijetom, nego najviše sa svojim učenicima. Odgovara im na pitanja ili ih poučava o Božjem kraljevstvu, o smislu svoga poslanja i kako ga učenici trebaju slijediti, te o nemilosrdnoj osudi i odbacivanju od strane starješina narodnih i glavara svećeničkih. Isusov govor učenici nažalost uopće ne razumiju. Oni su u posve drugim mislima i planovima. I tako to traje kroz čitavu povijest. Nije prvi problem kršćana što drugi ne razumiju ili ne prihvaćaju Isusa, nego što to ne čine njegovi učenici.

Danas u evanđelju slušamo kako dvojica braće, Jakov i Ivan, vjerojatno jer su se unutar zajednice učenika smatrali “iznimnima” (među prvima ih je Isus pozvao da ga nasljeduju; uz Petra najčešće njih dvojica čine izabranu trojku u Isusovim posebnim događajima) ištu od Isusa da ih u konačnoj proslavi postavi jednoga s jedne a drugoga s druge strane svoje “vladarske” pozicije, da im dadne, rekli bismo, dva najvažnija “ministarska” mjesta.

Za razliku od desetorice ostalih učenika koji su se razgnjevili na braću, Isus sluša njihovo traženje i ulazi s njima u razgovor. Budući da žele biti uz njega, Isus ih najprije pita znaju li oni što uopće ištu. Jer mjesto proslave koje će Isus imati u budućem vremenu neodvojivo je od čaše i krsta, od muke i stradanja, od poraza, strašnog gubitka dostojanstva i života. Pa ako oni čak i mognu u tome ga nasljedovati, rasporedba onostranih pozicija pripada samo Bogu Ocu. Tu su mjere drukčije od ljudskih mjera, od umišljenih raspoređivanja nebeskih stanova.

Na gnjev ostalih učenika na dvojicu braće, piše Marko, Isus odgovara tako da ih sve saziva k sebi i poučava. Ne dopušta da među učenicima zavlada gnjev, jer gnjev rađa prekidom odnosa, mržnjom i isključivošću, nego da razgovaraju tražeći viši kriterij, više mjerilo iznad svih njihovih težnji i prakse. Od želje i zahtjeva za vlašću na “nebesima”, Isus vraća učenike u redovni život. Izriče pouku kako se trebaju uređivati odnosi u njegovoj zajednici, među kršćanima, u Crkvi, a odatle i u društvu. On ne dopušta da svjetovni, politički princip gospodarenja i vlasti bude princip izgradnje njegove učeničke zajednice. I kao što je to već govorio učenicima opet ponavlja da je legitimno htjeti biti “najveći” i “prvi”, ali to nije dobro činiti na svjetovan način, onako kako to čine zemaljski gospodari i politički vođe. Zato kaže: “Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga.” I navodi sebe za primjer: “Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.”

Isus ne upada u nama tako zavodljivu ideju da kod svih ljudi postoji samo ista težnja za vlašću, niti, s druge strane, opravdava gnjevne učenike koji su se vjerojatno licemjerno ljutili na dvojicu braće jer kao kod njih nije prisutna ljudska prirodna želja za posebnošću, prvenstvom i dominacijom nad drugima. On ne kaže ni da je vlast izuzetno traženo dobro, jer zna Isus koliko posjedovanje i najmanje vlasti može korumpirati ljude ako nisu krajnje oprezni kao i da dulje ostajanje na vlasti, čini od ljudi do te mjere umišljene da smatraju kako im vlast pripada po pravu ili ako su u Crkvi, da je sama Božja volja da oni budu poglavari. Sjetimo se kako su tirani i diktatori teško odlazili s vlasti; sjetimo se tko se to u Crkvi odrekao vlasti a da to je to bilo iz višeg motiva i odgovornosti. Ima takvih, ali je rijetkost.

Isus dakle ne raspravljala s učenicima o tehnologiji vlasti. On ne zamišlja svijet niti učeničku zajednicu kao neko idealno bratstvo bez “najvećih” i “prvih”. On dakle ne predlaže uređenje zajednice i društva bez vlasti i poglavara. S druge strane, nije Isus, kako će ga optužiti izopačeni religiozni prvaci “borac za fotelju”, politički pobunjenik naroda da se svrgne vlast, nije antiinstitucionalan. Nije Isus ni ikakav anarhist, kako su ga neki smatrali ili smatraju pa njime mašu da bi zaštitili svoju sebičnu i neodgovornu slobodu, ugodnu zavjetrinu i u konačnici pristajali i omogućavali tiraniju i despociju najbezočnijih i najnemoralnijih.

Ključno je da Isus u svojoj zajednici želi da princip svjetovne vlasti, a taj je princip pun ratobornog gnjeva i intriga, varanja i kupovanja, laganja i ucjenjivanja, slijepe poslušnosti i neslobode, zamjeni bratskim principom služenja. Proći će mnoga stoljeća kršćanstva da taj ministarski princip Franjo Asiški uvede u svoje franjevački pokret i red, a preko njega, uza sve devijacije, stigne i udomaći se u političkom životu Zapada. Naime, upravo na tragu gore spomenutih Isusovih riječi Franjo Asiški citira ovo mjesto iz Evanđelja i organizira svoje bratstvo tako da više ne govori o poglavaru, superioru (kasnije šefu!) nego o ministru, kojemu samo ime kaže da je služitelj (lat.: minister). Poglavar nema svoje ministre, nego je sam ministar, služitelj, kako je Isus se kao služitelja objasnio svojim učenicima.

Slično je i s jednim od najvažnijih principa unutar suvremenog socijalnog nauka Katoličke crkve – principom supsidijarnosti, a koji se nažalost često ignorira, krivo interpretira, ili je čak bolje prihvaćen i ostvaren u svjetovnim organizacijama nego u samoj Crkvi. Ovaj princip proizlazi iz Isusova evanđeoskog principa služenja. Naime, supsidijarnost u najkraćem znači da viša instancija (viša “vlast”) služi i pomaže nižoj u njezinoj autonomiji i poslanju, a ne – kako je to najčešća praksa – da svi služe poglavarima i vladarima, biskupima i župnicima, vođama i stožernicima.

Onaj tko se vodi ovim Isusovim načelom služenja, vraća dostojanstvo i onima koji su u Crkvi, u narodu i društvu obespravljeni, skrajnuti, izvlašteni. Takav služitelj (ministar) našem svijetu daruje smisao zajedničkoga života, smisao odgovornosti za zajedničku kuću i zajedničko dobro, smisao politike kao jednog od najčasnijih ljudskih poziva i poslova a ne kao utočište hulja i sebičnjaka, takmaca za pozicije, ne kao priliku da se nemoralnost i nečasnost nagradi neradom i povlasticama. Isus i nas upozorava: “Nije tako među vama!” Tako ne treba biti među vama! Služite drugima do darivanja života, ne tražite pozicije gdje se ne služi.

Fra Ivan Šarčević