Svi Sveti

ISUSOVI SRETNI LJUDI

Mt 5,1-12a

Svi Sveti

 Ne tako davno, kršćani bi za nekoga dobroga čovjeka znali kazati da je „svet“. I bila je to, uglavnom, najveća pa i najpoželjnija oznaka za nekog čovjeka. Tim bi se pridjevom označavalo čovjeka koji živi kao autentični vjernik, koji govori i ponaša se prema Božjim zapovijedima. Ne tako davno, u Crkvi se od svih zahtijevalo da sveto žive. Svetost se postavljala kao ideal. S propovjedaonica bi svećenici pozivali vjernike – oslanjajući se na Isusov zahtjev iz evanđelja – da budu sveti, savršeni kao Otac nebeski.

Danas, međutim, živimo u drugim okolnostima. U promjenjivom pogledu na čovjeka, teško možemo i odrediti što su to današnji ljudi postavili kao najuzvišeniji ideal života, što je to oko čega bi se većina ljudi složila da bi čovjek trebao od sebe učiniti. Riječ svetost je gotovo iščezla iz uobičajenoga rječnika. Zadržala se u crkvenoj praksi proglašenja svetaca. Zadržala se, također, iako s dosta sumnjičenja, nešto drukčijega značenja a ponekada i iskrivljene upotrebe, među redovnicama i redovnicima za čiji se život govori kao Bogu „posvećenom“ životu i o njima kao Bogu „posebno posvećenim osobama“. U svakom slučaju svet i svetost su riječi koje danas nemaju općeprihvatljivi smisao pa se traži da se njihov sadržaj aktualizira i u današnje vrijeme.

Već od IV. stoljeća u Crkvi se jednim danom slave svi mučenici. Početkom VII. stoljeća Rimskoj crkvi je car dao „Hram svih bogova“ (Panteon u Rimu) u kojeg su prenesene kosti mnogih rimskih mučenika. Od početka IX. stoljeća jednim danom – svetkovinom Svih svetih – u Crkvi se slave ne samo mučenici nego svi pokojni vjernici koji su sveto živjeli. Čašćenje svetaca je duga tradicija ne samo u kršćanstvu nego u svim vjerama. Sveci su – tako se vjeruje – zagovornici kod Boga i istodobno uzori vjere. Zbog prenaglašavanja zagovorničke uloge, kroz povijest a i danas, čašćenje svetaca zna skrenuti u neprimjerene prakse bliske magiji, praznovjerju, trgovanju relikvijama… I danas ima vjernika koji žive u spontanom uvjerenju da su sveci milosrdniji od Boga ili od Isusa, da su toliko moćni da čine čuda prije nego što bi to sam Bog učinio, ili da sveci ublažavaju „Božju srdžbu“ i mijenjaju Božju kaznu nad ljudima.

Ne može se posve zanijekati zagovornički karakter ne samo svetačke nego uopće vjerničke i ljudske egzistencije. Čovjek je uvijek društveno, relacijsko biće, te se – uz vjeru da naši pokojni žive u Božjoj blizini – ne može isključiti njihovo zauzimanje kod Boga za one koji su na zemlji. Tu, međutim – jer se krećemo u prostoru nesavladive tajne – valja biti doista nepretenciozan, krajnje ponizan, ostavljajući Bogu zadnju riječ bez obzira, dakle, na moć njegovih „miljenika“, svetaca.

No, osim zagovorništva, kršćanima, osobito vjernicima u Katoličkoj crkvi, sveci su i uzor, primjer za život. Oni svjedoče da su na osoban, svoj vlastiti način slijedili Isusa Krista. Time su oni poziv da svatko od nas, na svoj osobni i slobodni način, u zajednici vjernika i u svom društvenom ambijentu, slijedi svoga Učitelja i Spasitelja Isusa Krista. Svetost nije tek puka općenita formula, nego najvlastitiji put pojedinca. Sveci su ne zbirka skupljenih životopisa nečega istoga, nego „zemaljski“ i „nebeski“ Jeruzalem nastanjen zrelim vjernicima. Svaki od njih je toliko prepoznatljiv i poseban da je nesvediv na jedno, osim na nasljedovanje Isusa Krista, ali svojim vlastitim putem.

Ne izgleda li da se zbog te posebnosti za svetkovinu Svih Svetih čita početak Isusova Govora na gori, evanđelje blaženstava. Tu se navode različiti uvjeti da se bude „svet“, blažen. No, već ovdje vidimo da riječ „svet“ zahtijeva da se shvati u Isusovom razumijevanju „blaženih“ ljudi. I tu imamo muku. Jer, što naime današnjim ljudima znači Isusova riječ „blažen“.

Nećemo pokriti cjelokupno značenje toga izraza, ali bismo tu riječ danas mogli prereći u riječ „sretan“. Biti sretan, to je, čini se, najveći ideal današnjim ljudima. Ako, koristeći tu riječ, iznova pročitamo Isusova blaženstva, onda zamjećujemo kako su Isusovi sretni, blaženi, sveti ljudi drukčiji, mogli bismo kazati, posve drukčiji od današnjeg uobičajenoga razumijevanja ljudske sreće i sretnih (blaženih) ljudi.

Isus blaženim, sretnim ljudima najprije naziva one koji su svu svoju sigurnost stavili u Boga, koji su se „osiromašili“ drugim uporištima: materijalnom sigurnošću, novcem, ugledom, političkom, ekonomskom ili vojnom moću; one koji su se lišili (oslobodili) taštine da u svemu budu viđeni i prvi, da se o njima stalno govori i izvještava… Sretni (sveti) Isusovi ljudi su oni koji nisu neprimjetni, ali za cilj svoga života nisu postavili da budu viđeni, niti da budu kao sretni priznati od ljudi, nego da se ostvari Božje kraljevstvo novih odnosa, da svojim životom svjedoče novu, evanđeosku ljestvicu vrednota.

Iz toga, prvoga, glavnoga blaženstva, blaženstva slobode  – korjenitog, materijalnoga i duhovnoga siromaštva oslonjenoga posve na Boga – proizlazi Isusovo obećanje sreće u žalosti i neutješnosti, u gladi i žeđi za pravednošću, u milosrdnosti, u unutarnjoj čistoći srca, u neumornom mirotvorstvu, i to još na ovoj zemlji. Čini se da su kršćani u svojim nevoljama, u situacijama bez utjehe, u situacijama ponižene pravde i sličnih teških stanja, odustali od svoje prave slobode, od unutarnje sreće s Bogom i ljudima na zemlji.

Za današnje vrijeme izgleda da posebno vrijedi naglasiti zadnje Isusovo blaženstvo, ono koje zaključuje sav Isusov govor o tome što znači biti sretan i svet. Riječ je o progonjenima zbog pravednosti, o pogrdama, lažima a i progonstvima koje se obrušavaju na ljude zato što nisu odstupili od nasljedovanja Isusa, zato što su Isusovi učenici. Ako danas razmišljamo o izostanku ideala, uzora i svetaca za ljude, onda je to, s jedne strane, ili sljepilo da ne vidimo kako nastojanje oko pravde, i one društvene i one crkvene, i one obiteljske i one političke, podrazumijeva ne male žrtve, nego i pogrde, i laži i progone, onako kako se to činilo svim prorocima, kako kaže Isus; onda je to, s druge strane, sljepilo za otvorena nebesa, za život poslije ovoga života, onda je to sužavanje našega postojanja samo na zemaljsko, onda je to grčevita bitka samo za ovozemaljsku sreću i ugled pri čemu biva posve razumljivo, ali neevanđeoski, da možemo ne samo ne vidjeti nepravdu koja se drugima nanosi, nego da mi – tzv. Isusovi učenici, kršćani – nanosimo nepravdu bližnjima, pogrđujemo ih, lažemo i klevećemo bližnje, i iz svoje sredine progonimo one za koje Isus kaže da su proroci – njegovi učenici.

Prema Isusovom proglasu blaženih, prema njegovom govoru o sretnim i svetim ljudima, i nama današnjim vjernicima otvara se nesagledivo područje evanđeoskoga djelovanja. Sreća, odnosno svetost, nije vlasništvo samo nekih, privilegiranih, nego je Isusov poziv upućen svima. Na današnju svetkovinu Svih Svetih častimo nebrojeno mnogo ljudi koji su primijećeni ili neprimijećeni u svome vremenu živjeli jedno ili sva Isusova blaženstva, no redovito su ostvarili prvo i posljednje: živjeli su slobodno, oslanjali su se na Boga i zalagali se za pravdu među ljudima, onako kakao je to Isus činio. Bili su vedri i radosni i svojim oskudicama, bez gorčine i prezira u ljudskim pogrdama, optužbama i progonima. Sreća svetih – ne zaboravimo – ide drugim putem od uobičajene i prosječne sreće, ide Isusovim i danas za ljudsku slobodu tako „stranim“ i još nepoduzetim putem blaženstava.

Fra Ivan Šarčević