Sveti Stjepan

Mučenici i opraštanje

Stjepan Prvomučenik

Dj 6,8-10; 7,54-60

Nije potrebno trošiti mnogo riječi opravdavajući kako je ispravno odmah nakon Božića, najradosnijeg kršćanskoga blagdana, slaviti preozbiljni blagdan mučeništva sv. Stjepana. Većina naime smatra da Božić samorazumljivo uključuje mučeništvo, i jer je Isusovo rođenje vremenski prije Stjepanova mučeništva, onda ih tim redom treba i slaviti. Stvar, međutim, stoji drukčije. Kršćani su najprije slavili mučenike, baš onako kako su najprije slavili Isusovo uskrsnuće (nedjelju), pobjedu nad smrću i križem, slavili su najprije Božju veličinu što je uskrisio Raspetoga Isusa a tek onda Božić, Isusov rođendan. Kršćani su dakle prije slavili spomendan prvomučenika Stjepana nego što su svetkovali Božić.

Onako kako dolazi do promjene naglaska u svetkovinama, slično dolazi i do promjene naglaska, a nerijetko i do iskrivljenja sadržaja u razumijevanju kršćanskih mučenika. Svako malo u povijesti kršćanstva, u povijesti pojedinog naroda, dolazi do nabujalosti martirološkoga, proizvodnje mučenika, čak do proglašavanja vlastitoga naroda “mučeničkim”. I danas mnogi licemjerni duhovnjaci i crkveni profiteri, često sljubljeni s nacionalističkom dnevnom politikom, profitiraju na patnji i stradanju svojih predšasnika. Dolazi i do opasnog izjednačavanja Isusove muke i križa čak i s onim ljudima ili strukturama koji su ogrezli u zlu ili su podržavali zločin i zločinačke režime. Neki pojedine osobe koje su bile sastavni dio zločinačkog aparata poistovjećuju s Isusom patnikom, Isusov put križa s ljudskim “križnim putom”, podižu križeve koji su u stvari križevi bez Isusa, koji nisu Kristov nego svjetovni/poganski znak.

Slično se događa i sa Stjepanom /pravoslavno Stafanom/ Prvomučenikom. Kao što nemali broj kršćana ne uspijeva izdržati skandal Isusova križa i smisao njegove smrti, pa od njih pravi svjetovne znakove, ideologije, političke pobjede, slično se događa i s Prvomučenikom Stjepanom i nekim drugim mučenicima. I u naše vrijeme došlo je do promjene naglaska i ispražnjivanja pa i iskrivljivanja sadržaja mučeništva. Ponajprije mučenike (i žrtve) se časti ne uvijek zbog proslave Boga u njihovom životu, niti zbog veličine mučenika nego za vlastite potrebe, za prekrivanje ili popravljanje grešne i zle prošlosti. Uostalom, u praksi se više veličaju heroji-zločinci nego istinski mučenici. Mučenike i stvarne žrtve često se smatra čak “naivnima” jer se nisu znali suprotstaviti neprijateljima, i ne dopušta se misao da su mučeništvo podnijeli u ime Boga i pravednosti, zato da na svijetu bude manje mržnje a više praštanja i ljubavi. I danas nitko toliko rado ne obilazi mučenička mjesta i slavi mučenike i žrtve kao za ta mjesta nedostojni silnici, političari i profiteri, koji bavljenjem mučenicima skrivaju svoju ljudsku mizeriju i vjersku hipokriziju.

I u naše vrijeme, u svako vrijeme, baš onako kako Isus prigovara svome naraštaju da slavi mučenike koje su njihovi očevi ubijali a ne primjećuju da oni ubijaju svoje proroke, dolazi do isticanja novih mučenika, prema dnevnim potrebama, a ne zamjećuju se nepravde koje se u najbližoj okolini čine nedužnima. Na mučenicima i žrtvama dobro se može zarađivati. I što je veći broj žrtava, što ih je više bez imena i lica, zarada je veća. Vidljiva je izopačenost u razumijevanju mučeništva i u činjenici što na ljestvici svetaca mučenicima se svako malo mijenja redoslijed i važnost. Stare zamjenjuju neki novi. I u naše vrijeme slave se drugi mučenici i na drukčiji način od recimo prije dvadesetak godina, da ne idemo dalje u povijest. I vjernici se upućuju drugim “svetištima” i “stratištima”, drugim grobovima i spomenicima nego su činili pokoljenja prija nas. Neki su više “političke”, svjetovne žrtve nego mučenici iz vjere, a svima se želi pripisati da su ubijeni iz mržnje prema vjeri (odium fidei) ili da su poginuli na Božjem (Allahovu) putu.

Slično je i s pitanjem koga se to i čega više ljudi spominju u mučeničkom obredoslovlju. Nema sumnje da se pri isticanju mučenika često više inzistira na zlu njihovih protivnika, odnosno “naših” aktualnih “povijesnih” neprijatelja nego na kreposti, snazi vjere i duhovnoj veličini tih ljudi. Više je naglasak na onom mračnom i smrtnom nego na onome što je vezano za Boga pravednosti, za opraštanje, za Boga pomirenja i novoga života među ljudima. U mučenicima neki poklisari tame i zla negiraju samu bit vjere, jer načelo da je bolje biti ubijen nego ubijati pervertiraju u njegovu suprotnost, jer kršćanstvo kao vjeru utemeljenu na Isusovu križu, vjeru ljubavi i praštanja pretvaraju u vjeru prevara, mržnje i nasilja. Time mučenici, žrtve i spomenici ne bivaju opomena da se zlo ne ponovi nego znak opravdanja neke buduće osvete.

Posebno iskrivljenje u kontekstu mučeništva događa se u zaboravu da su neki ljudi nastradali od tzv. “svojih”. I Isus i njegov đakon Stjepan nisu ubijeni od stranaca i bezbožnika (ateista), nego od svojih – od glavara svojih sunarodnjaka i svećenika svojih suvjernika, od ljudi tvrdih ušiju i neobrezana srca. Mnogi su se i danas upeli da sebe i svoj narod pretvore u mučenike, u konačnici da sve oslobode budnosti i odgovornosti za zlo koje se činilo i čini onima vlastitima u vjeri, da se kako je to već traženo s vrha Crkve, od papa Ivana Pavla II. i od nekih teologa izvrši “čišćenje pamćenja”, susretne sa svojom grešnom prošlošću. Mnogi se i danas začepljenih ušiju i zamrle savjesti bacaju kamenjem na nevine među sobom.

U svakom slučaju sastavnica slavlja Božića jest spomendan Stjepana Prvomučenika. On bez straha svjedoči svoju vjeru. Nije kolebljiv pred svojim ispitivačima, suvereno svjedoči svoju vjeru. On ne juri u smrt, nego mu je stalo do života. Svjedok je Božje ljubavi prema ljudima pa i u trenutku smrti, poput Gospodina Isusa s križa, moli Boga za oprost svojim ubojicama. Isusova muka i smrt je vrhunaca puta od Betlehema i jaslica. U opraštanju je punina otajstva Božjega postajanja čovjekom, svjedoči nam Prvomučenik Stjepan.

Fra Ivan Šarčević