SVETI ILIJA

SVETI ILIJA

Uzor proročke vjere

Kr 19,4-9a.11-14a; Lk 9,28b-36

Ima li ih i trebaju li nam danas proroci? S takvim pitanjem bi se trebalo uputiti u razmišljanje o onim ljudima na čijim se svjedočenjima temelji naša vjera, o onim ljudima koje smatramo najvećima među ljudima i u ljudskoj povijesti – prorocima. No, postavljajući pitanje o prorocima odmah treba kazati da je njih malo, uvijek iznimno malen broj. U dugoj povijesti spasenja, kako nas izvještava Stari zavjet, govorimo da ih ima četiri velika i dvanaest mali. To je doista malen broj za tisuću godina. Ovo je važno imati na umu i u našem vremenu da se ne bismo zanosili kako živimo proročki. Naprotiv, ničim toliko ne oskudijevaju naša vremena kao proročkim glasovima. Nije, međutim, riječ o tome da Bog ne poziva ljude u proročku službu, nego je više riječ o tome da ljudi – Božji ljudi: svećenici, franjevci, duhovne osobe, vjernici uopće – izmiču Božjem pozivu. Zatvaraju svoje uši da ne čuju, ili da dokraja ne čuju Božju riječ, ili bježe u svoj strah od ljudi, u osrednjost i oportunizam. Nerijetko, ono što Pismo često i govori, mnogi od pravih proroka postaju lažnim prorocima, licemjernim pismoznancima, ljudima bez karaktera i supstance. Događa im se ono što Isus kaže: dobivaju čitav svijet ali gube sebe, gube svoj život.

Danas svetkujemo dan najvećega židovskoga proroka, dan proroka Ilije. Na njegovu životu i svjedočenju možemo preispitati i svoje živote ako želimo da nam naš zaštitnik,  prorok Ilija, bude uzorom u našem životu i djelovanju.

Ilija dolazi iz Tišbe, pustinjskoga kraja, s onu stranu Jordana a djeluje u Izrealu u IX. stoljeću prije Krista, za vrijeme izraelskoga kralja Ahaba i njegove žene Izabele. Ilija je živio skromno. Piše kako ga je Bog preko gavrana hranio i pripremao za njegovu službu. Njegova se proročka služba, kao i služba proroka uopće, odnosi na tri područja: područje vjere u Boga, na područje odnosa prema drugima i na socijalno područje. Sva ova područja su uzajamno povezana.

Prvo područje koje označavamo razinom vjere u Boga, javnim odnosom prema Bogu, mogli bismo kazati da se odnosi na Ilijino javno djelovanje: na njegovo propovijedanje, na njegov govor o Bogu (teo-logiju), na njegov odnos prema politici, prema vlasti, prema ljudima koji se također – kazali bismo – bave religijom, “žive od nje”, koji su kao i Ilija pozvani u proročku službu. U Ilijino vrijeme Pismo kaže kako su vjernici “hramali”, nisu se mogli odlučiti u kojega boga vjerovati. Biblija, naime, kaže za kralja Ahaba “da je činio više zla od svih svojih prethodnika” (Kr 16,30). On se oženio ženom pogankom, Izabelom. Nije bio problem što je ona bila tuđinka nego što je odvratila kralja, a kralj svoje podložnike, narod, od štovanja Jahve, Boga otaca, Boga Izraelova a priklonila i kralja i narod da se klanjaju bogu Baalu. Izabelino ime i znači Baal je bog, dok Ilijino ime znači Jahve je Bog, jedini Bog u Izraelu. U tome se sastoji cjelokupno Ilijino poslanje. Ilija revnuje za čistoću vjere. [Ima li u ovom podatku razloga da je Rim 1752. godine Proroka Ilija proglasio zaštitnikom Bosne, vikarijata Bosne Srebrene.]

Ilijino proročko djelovanje u revnovanju za čistoću vjeru pokazuje se u odnosu prema zavodljivom slabiću, kralju Ahabu, njegovoj vlasti i njegovim lažnim savjetnicima, lažnim prorocima, a svoj vrhunac ima u onom događaju s Baalovim svećenicima. Znamo kako je Ilija nasuprot sebe imao 400 Baalovih svećenika i kako su na brdu Karmelu prinosili žrtve da bi se provjerilo koji je Bog jači. Ilija je tako vjerovao u Boga da se nije bojao da sam stane pred tolike protivnike-svećenike. I bio je uslišan, dok su Baalovi svećenici uzaludno vikali svome bogu da ih usliša. Ilija im se čak rugao, da viču jače, slično kako se kroz čitavu povijest ljudi nadvikuju kako bi dozvali Boga. U čistoći svoje vjere, razumljivo je za ono vrijeme da je Ilija čak dao ubiti sve te svećenike, slično kako su Ahab i Izabela poubijali sve Jahvine proroke, sve Božje ljude pa je Ilija ostao sam. Time je navukao bijes i mržnju, ne toliko Ahaba koliko njegove opake žene.

U svome djelovanju Ilija se susreo i sa samim kraljem Ahabom. I kako se to redovito i događa, kralj ga pita: “Jesi li ti onaj koji upropašćuje Izraela?” (1 Kr 18,17). Kralj želi optužiti Iliju za ono što on čini. Sve loše vlasti, kako političke tako i one religiozne, najčešće čine tako da optužuju dobre ljude za ono zapravo što oni čine. Zar i u naše vrijeme mnogi ne optužuju nevine, one koji su digli glas protiv loše politike: da su izdali svoj narod, da nisu pravi vjernici, da nisu crkveni? Zbog lukavosti i zloće vlasti, mnogi se i dobri ljudi uplaše i ušute. Ilija se međutim ne da ušutkati. Razotkriva perverziju, đavolsku zamku, tu strašnu političku izopačenost koja košta mnoge ljude. Odgovara kralju: “Ne upropašćujem ja Izraela, nego ti i tvoja obitelj, jer ste ostavili Jahvu, a ti si sljedbenik Baala” (18,18). Ilija to isto ponavlja skupljenom narodu na Karmelu gdje se onda i događa ono žrtvovanje između njega, samoga, i tolikih Baalovih svećenika. Ilija je čitavo vrijeme sam, krajnje sam. To označava proročku egzistenciju. Tek ima ponekoga prijatelja i sugovornika kao što je dvorski (Ahabov) upravitelj Obadija koji se bojao Boga i živio pošteno i slušao što Ilija kaže.

Važno je znati da Ilija nasuprot sebe, kao i prorok Mihej koji djeluje u isto vrijeme, osim kralja i kraljice ima i puno lažnih proroka. Pismo ih označava ljudima koji se udvaraju vlasti, kralju, narodu. Razlika između Ilije, pravoga proroka i lažnih proroka, sastoji se u tome što pravi prorok ne govori ono što godi kraljevim ušima, što odgovara narodu, nego govori Božje riječi. Razlika se očituje u biblijskim riječima vezanim za Ilijina suvremenika Miheja: “Ima još jedan čovjek preko koga bismo mogli upitati Jahvu, ali ga ne podnosim, jer mi ne prorokuje ništa dobro, nego samo zlo, to je Mihej…” (1 Kr 22,8), dok drugi, stoji u Pismu, drukčije govore: “Eno, svi proroci složno proriču dobro kralju”, pa glasnik govori proroku Miheju: “Govori i ti kao jedan od njih i proreci mu uspjeh.” A Mihej kaže: “Živoga mi Jahve, govorit ću ono što mi Jahve kaže” (22,13-14).

Zar u ovim riječima ne prepoznajemo današnje riječi mnogih na vlasti i mnogih “malih ljudi” koji odbijaju svaku kritiku, koji kažu za neke da kod svojih vide “samo crno”, pa govore samo ono što će odgovarati onima na vlasti i narodu, što godi njihovim ušima a ne govore Božju riječ. Zar u ovim riječima ne prepoznajemo mnoge lažne proroke (svećenike i franjevce) koji se udvaraju, koji šute na zlo, koji ušutkuju proročke glasove. Naravno, nisu lako i prepoznatljivi lažni proroci niti je lako, bez oholosti i umišljenosti, zauzimati poziciju proroka. Lažni proroci su uvijek lažno uz vlast. Oni izopačuju Božju riječ. Oni samo govore o uspjehu i optužuju nevine. Lažni i zli proroci kao i vlastodršci straše, ušutkavaju.

Zlo se sâmo umnožava, a za dobro se treba potruditi. Zlo lako pronalazi suradnike, radi zaplotnjački, a pripisuje urote dobrima. Zlo se udružuje, planira osvete, misli samo na sebe, dok dobro djeluje iz razloga općeg dobra, za više vrednote. Tako je s Ilijom. I ostaje sam, tek ponetko ga prijateljski pomaže. On se uzda u Boga, a ne u ljude. On ne hrama, on se oslanja na Božju riječ.

Drugo područje na kojem svaki biblijski prorok djeluje je odnos prema drugima, prema onima koji nisu iste vjere. Znamo da je Iliju u njegovoj samoći Bog poslao udovici, poganki u Serfati sidonskoj. On je kod nje boravio nekoliko sušnih godina. Ona ga je hranila, a hrane nije ponestajalo. Zadivljujuća sloboda koja proizlazi iz vjere. Ovaj će primjer boravka Ilijina kod tuđinke udovice sam Isus navesti svojim sugrađanima i suvjernicima u sinagogi svoga rodnoga grada Nazareta, na što će ove uhvatiti bijes i htjeti ga kamenovati. Kako se povijest u lošem uvijek ponavlja? I danas mnoge hvata bijes i nasilje i na spomen o drugima i različitima. Od toga boluje naša zemlja, većina njezinih stanovnika. Od toga boluje naš zajednički svijet. Čitave je narode zahvatio prezir, mržnja i isključivost prema drugima. Bog se međutim služi i onim ljudima koji nisu naše vjere. Ilija ne iskorištava udovicu, niti udovica iskorištava Iliju. Bog vodi sve. Kolika je samo sloboda iz vjere da se dvoje ljudi poštuju, da ne dolazi ni do seksualnog ni ikakvog drugog ucjenjivanja i tlačenja. U ovom Ilijinom ponašanju Bog i nas današnje poziva na osjetljivost prema drugima, prema slabima u društvu, prema obespravljenima, prema udovicama i ženama, prema onim različitima, ali ljudima, Božjom djecom.

A treće područje Ilijina djelovanja nadovezuje se na njegov odnos prema strankinji udovici, područje je društvene, socijalne pravde. U Bibliji stoji kako je tik do dvorca od bjelokosti kralja Ahaba vinograd imao obični čovjek Nabot. Kralj je, stalno potpirivan nezajažljivošću svoje žene Izabele, htio kupiti taj vinograd. Nabot, međutim, nije mogao prodati vinograd, zemlju i baštinu svojih otaca. I kraljica savjetuje svoga muža tako da mu najprije udara na vlast, na njegovu taštinu: pa jesi li ti kralj u Izraelu, pa jesi li ti glavni, a kad si glavni, možeš sve. U tebe je pravda. I Izabela preuzima ulogu, piše pisma starješinama Nabotova mjesta da “prema njemu postave dva nitkova koji će ga optužiti: Proklinjao si Boga i kralja! Tada ga izvedite i kamenujte” (Kr 21,10). I tom strašnom optužbom, da je proklinjao Boga i kralja, te lukavim nasiljem, kraljica i kralj su se domogli vinograda a dali ubiti/kamenovati nedužna čovjeka.

Ništa novo za povijest. Ni za naše vrijeme. I danas se naši političari, mnogi politički i religijski moćnici bogate na pljački, otimačini pa i ubojstvima drugih, nedužnih. Ova zemlja je nastala na lukavom i ratnom oduzimanju imanja drugima, na toliko krvi mnogih nedužnih Nabota. Ova zemlja počiva na nepravdi. I danas mnogi grade svoje dvore i vikendice na uzurpaciji i povredi društvene pravde.

Za razliku od naših vremena, Ilija ustaje protiv socijalne nepravde. Odlazi kralju i govori mu da će sam nastradati kako to i biva, da neće ostati bez Božje kazne. Veli mu: “Umorio si, oteo si! Zato ovako veli Jahve: na mjestu gdje su psi lizali Nabotovu krv, lizat će psi i tvoju!” Ahab pak govori Iliji: “Nađe li me, neprijatelju moj?” Mislio je kako se za njegovo zlo neće saznati, kako se zlo uvijek umišlja da je savršeno i da ga nitko neće otkriti. I Ilija mu odgovara: “Nađoh te, jer si se prodao da činiš što je zlo u očima Jahvinim” (1 Kr 21,20). Koliki su ljudi danas postali vrlo jeftini, prodaju se za malo da bi učinili veliku nepravdu (mali ljudi a veliki jadnici – Vuletić).

Ilija poziva da se usprotivimo društvenoj nepravdi, uopće nepravdama među nama. Pa pogledajmo malo u svoje obitelji, u svoje zajednice, u Crkvu, u narod, u društvene odnose uopće. Pogledajmo koliko nas je koji pljačkamo siromašne, koliko je onih koji si dopuštaju najveće luksuze a drugima oduzimaju sve, koji žive lagodno a htjeli bi da drugi rade za njih, ponašaju se kao ahabi i izabele kojima je zato što su na vlasti sve dopušteno, i najgore nepravde. I u Crkvi se tako događa: pljačkanje se skriva iza svetih riječi, ne plaćaju se radnici, siromaštvom ih se tjera u lopovluke. Zato se ubija proročki glas, zato se mnogi ljudi boje usprotiviti moćnicima. Zato provodimo život u stalnim smišljanjima lukavstva i nanošenja nepravdi nedužnima.

Prebogato je i poticajno razmišljanje o proroku Iliji. Djelovanje proroka Ilije odnosi se dakle na religiozno-političko područje, zatim na područje ljudskih odnosa s drugima i na odnos prema društvenoj pravdi. Glavno, međutim, uporište sveg Ilijina djelovanja jest Bog i Božja riječ. Ilija ne govori od sebe, Ilija svoju snagu ne temelji na sebi nego u Bogu. Bog je subjekt djelovanja, Ilija služi Bogu. I upravo tu niče i tolika njegova snaga i tolika mržnja kralja, lažnih proroka i kraljevih poslušnika prema Iliji.

Upravo u tom odnosu s Bogom leži i posljednja, ali glavna oznaka proroka. Bez nje on to ne bi ni bio. U proročkom, ali ne samo proročkom, nego uopće humanom i vjerničkom djelovanju uvijek se krije opasnost da se čovjek uzoholi, da se u nekim trenucima i vremenima osloni samo na sebe ili da ga obuzme strah, egzistencijalni strah besmisla svega što je i tako dobro radio. Proroka i više. Postojanost u dobru i proročkoj službi iznimno je teška. Zlo je tako moćno da ponekada dovodi u pitanje sve. I mnogi odustaju. Izgleda da se to dogodilo Iliji. Upravo o tome govori odlomak iz Prve knjige o kraljevima koji smo danas čuli. Naime, nakon što je Ilija završio svoj obračun s Baalovim, Izabelinim svećenicima, Izabela je odlučila ubiti Iliju. Ilija se uplašio i pobjegao u pustinju. I onda govori Bogu da uzme njegov život. U borbi protiv zla i zlih ljudi, prorok zapada u samoću i depresiju, dovodi u pitanje čitav svoj život. Veli: “Već mi je svega dosta, Jahve! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih!” (1 Kr 19,4).

U zauzimanju za dobro nastupe teška vremena krize. Dobar čovjek ostaje sam, mora donositi sam odluke. Zlo je uvijek kolektivno, grupaško, djeluje moćnije i racionalnije od dobra. Kao da se i Bog udalji od čovjeka u takvim trenucima, kao da iskušenju samoće nema kraja. Ilija očekuje da će Bog vidljivo zahvatiti u povijest, da će spriječiti pa i “spržiti” njegove neprijatelje. Kad je mislio da je u pobjedi nad Baalovim svećenicima sve završeno, zla kraljica, zlo još jače ustaje protiv Ilije. A on djeluje samome sebi tako bespomoćan. I onda opet slijedi Božja akcija. Bog opet preko svoga anđela hrani Iliju i govori mu da jede, da se ne predaje. I vodi ga na Horeb da mu dadne zadnju “lekciju života”, zadnju lekciju o sebi, o proroku, rekli bismo uopće o vjerniku, zadnju pouku gdje i na čemu počiva njegov odnos prema drugima i životu.

Da, govori se o čovjekovom odnosu s Bogom i o Božjoj objavi u ljudskom životu. Čini se da Ilija očekuje da će se Bog objaviti u izvanjskim pojavama, u grmljavini, u potresu u vjetru. Bog će se, tako svi gotovo očekujemo, objaviti tako da svi vide. Bog će tako jasno stati na našu stranu, na stranu dobra. Bog, međutim, djeluje drukčije. Uvijek preko ljudi i uvijek tako da se sve može zanijekati, ne vidjeti. Posljednju lekciju uči Ilija da Bog ne uzdrmava izvana, da se povijest teško mijenja izvana, da kraljice i kraljevi, moćnici i silnici, ali ni proroci ni sveti ne doživljavaju obraćenje izvanjskim nasiljem i silama, nego da se susret s Bogom događa iznutra, gotovo neprimjetno. Bog – kako slika blagoga i lagano lahora – i želi kazati, dolazi gotovo nevidljivo.

Dugo je trajalo Ilijino teško, mučno i samotničko prebiranje. Ništa od one moćne slike o Iliji kao gromovniku i stvaratelju munja. Ilija je čovjek, ustrašeni čovjek, ali i dalje vjeruje. Zavukao se u pećinu, pobjegao od ljudi, a tako je snažno revnovao za Boga. Kao i Ilija mnogi na svome putu dobra posustanu. Ilija se nije uplašio Baalovih svećenika, ali se uplašio kraljice. Strah je jedan od najvećih čovjekovih protivnika i zapreka da se bude čovjekom, vjernikom, prorokom. No, Bog ne ostavlja čovjeka samo ako se sluša njegov glas. Bog opet šalje svoga glasnika Iliji. I pita ga: “Što ćeš ti ovdje, Ilija?” Dvaput mu postavlja to pitanje, jednom prije objave, drugi put poslije očitovanja na ulazu u spilju. Želi mu kazati: nije ti mjesto ovdje, u spilji, u pećini, u bijegu od ljudi. I Ilija oba puta odgovara: “Revnovao sam veoma gorljivo za Boga… Ostao sam sam, a oni traže da i meni oduzmu život” (1 Kr 19,10.14). I glas mu veli da ne posumnja, Bog je tu pored njega. Mora izići iz pećine u koju se sakrio. Pećina ne daje sigurnost. No, Bog daje drugu sigurnost. S Bogom se ne treba skrivati u pećine, s njime se bez straha može ići među ljude. I Ilija je izlazi iz svoje pećine. Očekivao bi Ilija kao i mi da se Bog objavi u sili i moći, u čudesima i prijetnjama, a Bog – kako piše u Bibliji – stiže u neprimjetnom povjetarcu, lahoru. Od toga povjetarca Ilija biva potresen iznutra, skriva svoje lice, kao što svaki istinski vjernik – poput naših starih – skriva lice pred Bogom (podizanje). Božji glas govori Iliji kako mu valja iznova poći među ljude i nastaviti svoj proročki posao.

Ilija – uzor proroka – kako i današnji biblijski odlomak govori, vodi nas k Isusu, k nasljedovanju onoga koji su sebi ispunja puninu proroštva. I Isus revnuje za čistoću vjere, odlučan je i hrabar, svjedoči da se ne može vjerovati u dva boga, niti u Boga i istodobno iskorištavati malene. Isus posve prelazi granice etničke i konfesionalne, zalaže se čitavim životom za pravdu. I sve iz jedinstvenoga odnosa s Bogom Ocem. I  uvijek bez nasilja. I on je imao tjeskobu pred odlučni kraj svoga poslanja. On se međutim ne skriva u pećinu i ne skriva lice pred Bogom. Isus je sav u svjetlu, u jasnoći, u istini. Njegovo se lice preobražava u Božjoj blizini. On svojim učenicima koji žele napraviti sjenice i ostati na Taboru, slično kao što je Ilija želio uteći od ljudi, skriti se u pećinu, govori da se moraju vratiti među ljude, biti pripravni nositi svoj križ nerazumijevanja, samoća i osuda, sve do vlastite kalvarije. Samo se tako mijenja povijest, iznutra, iz najdubljih strahova vlastitoga života, iz odvažnosti i slobode koja počiva na najčvršćem a najnevidljivijem odnosu: odnosu s Bogom Ocem.

(Sv. Ilija/Zenica 2013.)

*  *  *  *  *  *

Prorok Ilija: Božji čovjek za druge

1 Kor 19,4-9a. 11-14a  Lk 9,28b-36

Danas slavimo blagdan svetoga Ilije Proroka – zaštitnika Bosne i Vojskove, filijale dubičke župe. Razlozi zašto se danas manje naglašava ova činjenica može biti u tome što se čitava ova zemlja Bosna i njezini građana što od drugih ali i od sebe obezvrjeđuju, a odatle onda i omalovažavaju njezini sveci i veliki ljudi. Drugi razlog može biti u tome što se kod nas samih promijenio naglasak i u vjeri i u duhovnosti, zato što smo se okrenuli nekim novim strujama u pobožnosti, nekim novim veličinama i svecima.

Bosanski katolici imaju veze s ovim čovjekom Božjim, s ovim prorokom i svecem. On je bio progonjen od politike i vlasti, od svojih, zato što se usprotivio drznicima kralju Ahabu i njegovoj ženi kraljici Izabeli koji su svoj narod gurali drugim božanstvima, kumirima i što su bili nepravedni prema malenima. Ostajao je sam, razočaran i umoran, oslonjen samo na Boga. Ilija – kako stoji na kraju današnjeg čitanja – revnovao je za Gospodina, njegovo ime i znači „moj je Bog Jahve/Gospodin“ – što želi kazati da je sve podredio svome odnosu s Bogom. To je i razlog zašto ga se smatra najvećim židovskim prorokom.

Iliju se redovito razumijeva kao borca za Božju stvar, borca koji je bio spreman i ratovati pa i ubijati, sjetimo se scene s Baalovim svećenicima. Također, u našoj kršćanskoj percepciji Ilija se smatra Gromovnikom, jer je uznesen na nebo u vatrenim kolima, nije umro, te se misli da kada on vozi kola po nebu, iznad oblaka i tada nastaju munje i grmljavina.

Ako bismo samo tako razumijevali proroka Iliju, bio bi to osiromašen pogled i ostavili bismo ga u nekoj bajkovitoj situaciji i vjeri kojom bi se samo plašili ljudi. Ta je slika i uvjerenje došla iz predaje da velik ljudi ne mogu umrijeti. Ipak je to slika iz nekog drugoga vremena i mi smo dužni vidjeti što Ilija znači za nas danas, poštujući ono što biblijski tekstovi kažu o njemu.

Ilija je svakako čovjek velike pokore. On ne traži povlastice za sebe. Živi skromno. U kršćanstvu, još od prvih stoljeća, njegovo brdo Karmel postaje mjesto isposnika i pokornika. U kršćanstvu su utemeljeni i redovnici karmelićani koji za svoga nadahnitelja imaju Iliju Proroka.

Za Iliju židovi vjeruju da nije umro i da će se na koncu svijeta, pred sudnji dan pojaviti. Zato su kasnije, kada su se pojavili Ivan Krstitelj i Isus mnogi smatrali da su oni Ilija. Ilija se štuje i u islamu kao veliki Božji poslanik i poslušnik Božje riječi. Svugdje se štuje kao karakter-čovjeka, čovjeka odlučnosti, postojanosti, nepokolebljivosti u vjeri u jednoga Boga, u čistoći te vjere, bez maski i licemjerja i u neumornom zalaganju za socijalnu pravdu. U svojoj vjeri i svojoj osjetljivosti za potrebite Ilija prelazi nacionalne i religijske granice. Kada je, kako stoji u Pismu bila velika glad u Izraelu, on biva ugošćen kod udovice iz Serfate sidonske, dakle od žene poganke. On će toj ženi opskrbiti kruha i ona i njezin sin neće gladovati. Slično će kasnije prekoračiti nacionalne i konfesionalne barijere i njegov učenik Elizej koji će izliječiti od gube poganina Naamana Sirca. Kasnije će se i Isus pozvati u svome rodnom gradu Nazaretu na Iliju. Naime, njegovi ga sugrađani nisu prihvatili kao što u svoje vrijeme nisu prihvatili Iliju. Isus će im to prigovoriti a oni će se zbog toga jako rasrditi, istjerati iz grada, htjet će ga kamenovati ali On će mirno proći između njih.

Ilija dakle nije prihvaćen od svojih. Drama čovjeka pojedinca. Progonjen od svojih on se upućuje prema Božjem brdu Horebu. On traži – poput mnogih ljudi – uporište u Bogu, traži Božje lice. Kroz 40 dana traži Boga. Utekao ispred političkih drznika. Osjetio je koliko je teško boriti se protiv zlih ljudi. Sjeo je pod smreku. Već mu je svega bilo dosta, umoran, jer toliko je puta htio nešto napraviti, ali nije išlo, samo je dobivao udarce. Zar i mi, mnogi od nas, nemamo to iskustvo zamora, razočaranja, pa i očaja. Neki od nas se naravno s time ne mire, krenu u još veću, ali lažnu gorljivost ili dokazivanje poslije kojih se osjećamo još više umornima i zasićenima. Osjećaj nekorisnosti i uzaludnosti dovodi čovjeka do očaja. Zar to često nije cijela ova zemlja. Zar to ne osjećaju mnogi roditelji, učitelji, radnici, svećenici, mnogi koji zdušno i marljivo nastoje promijeniti i sebe i svoju okolinu, a zauzvrat ne samo da ih se prihvaća nego krivo razumije, optužuje i proganja.

Zato Ilija, tako iskreno moli: Gospodine, uzmi dušu moju! On ne uljepšava situaciju, on u svoje stanje ulazi u dnu tame i osame. A ako smo dobro pratili, Bog ga ne ostavlja. Bog ga čudesno hrani anđeoskom hranom a on se ne smiruje u traganju za Božjim licem, u traganju za zaštitom. Doista, rijetki izdrže ovo traganje. Mnogi se ubrzo umore, nađu neka polubožanstva i tobožnje božanske nadomjeske.

U potrazi za Božjim licem, za uporištem nekoliko je stvari jasno. Kada Ilija očekuje Boga, on ne biva u silnom vihoru koji lomi i mijenja okolinu nasiljem, nema ga ni u potresu kako bi neki smatrali da Bog da bi pokazao svoju svemoć kažnjava ljude vremenskim nepogodama. Nema ga ni u ognju. Bog dolazi posve tiho, na vrhovima prstiju, u blagom lahoru kojega osjećaju tek istančani. Bog dolazi neprimjetno. Bog nije sanjan po ljudskoj slici, prema personalnim očekivanjima. On ima svoj tihi put. Bog ne spaljuje, ne ruši, ne potresa, ne lomi. Je li to i posljednja Ilijina lekcija života?

I danas ima onih koji očekuju da će Bog stići na njihov zahtjev, na njihov mig, da će stići da sve sprži i poruši. Mnogi su mislili da će očišćenom zemljom od drugoga samoga Boga dovesti na zemlju. To su krivi bogovi koji su prošli zemljom paleći i uništavajući i čovjeka i njegovo djelo. Iza tih bogova ostaje pustoš i rane. Tu nije bilo Boga iako su se mnogi kleli u njega. To nije Bog, to je čovjekoubojica.

Bog nije u nikakvoj sili i nasilju, ni u kakvoj panici i nervozi života. Bog ne trese vanjski nego iznutra prodrmava ljudsku osobu. I onda kada Bog prolazi, čovjek – poput Ilije – pokriva svoje lice. Onaj koji je tražio da vidi Božje lice, nije ga vidio, jer se ne može vidjeti i ostati na životu. Mnogi danas mašu s tim iskustvom, ali su to nerijetko samo bolesne slike. Točno, mi kršćani vjerujemo da je Bog objavio svoje lice u Isusu Kristu. Zato i u evanđelju imamo zgodu preobraženja kada je Isusovo lice i sav on postali obasjani posebni svjetlom, Božjom prisutnošću. Zato vidimo da se uz najvećega proroka Iliju pojavljuje i Mojsije, da Isus u svome tijelu ispunja i proroke i zakon. On je za nas kršćane punina Božje objave.

–         Karakterni Ilija je revnovao za Boga, za njegov dom, za Božju jedincatost, za socijalnu pravdu, za neizrabljivanje ljudi. Bio je protiv krivovjerja koje u ime Boga ruši, spaljuje, krade i laže, uništava malene.

–         Ilija je bio samo čovjek, i on se uplašio. Iskusio je da je zadnje životno uporište u Bogu, tražio je njegovo lice, njegovu zaštitu, njegovu sigurnost. Bog mu je to priskrbio, a Ilija je pokrio svoje lice. Očekivao ga je u borbi, oluji, vatri i vihoru, očekivao ga je posve drugačije, a on je stigao posve neprimjetno, tiho, bez buke. Da se Boga susretne, da se osjeti lahor Božjega dolaska valja se umiriti, valja naći u svome danu vremena za Boga.

–         I ima još jedna stvar. S Bogom, Božjim stvarima valja se ophoditi svetije. Ilija je ne samo priznao svoj umor, nego je pokrio svoje lice uvjeren da nije dostojan Boga. Naši su stari znali dlanovima prikrivati lice na podizanje. Osjećali su Božju blizinu ali sa strahopoštovanjem. Danas je svijet postao razprirođen, neki su drugi bogovi zauzeli mjesto svetoga Boga. Današnji svijet je kod mnogih postao raščovječen jer su neki drugi ljudi bogovi zauzeli Božje mjesto. Danas i mnogi svećenici i vjernici koriste i Boga i Isusa sebi za potrebu, da s njima mašu i zarađuju. Umjesto da pokrijemo svoje lice, mi svojim rukama i djelima, svojim riječima i činima prekrivamo lice Isusovo, ne dopuštamo drugima da ga ugledaju. Upravo zbog toga, zbog naših loših djela mnogi ne vjeruju, jer smo pravo lice Boga sakrili i poput Ilijinih suvremenika i sunarodnjaka postavili bogove iskorištavanja i vlastitoga koristoljublja, bogove opsjenara i trgovaca, veletrgovaca koji trguju Božjim imenom.

• Ilija svjedoči ne samo jedincatost Boga nego i jedincatost svakoga čovjeka, koji u zajednici kakva god ona bila, obiteljska, prijateljska, redovnička, crkvena, narodna, uvijek ostaje sam sa svojim Bogom. Nitko na našem mjestu u konačnici ne može stati i umjesto nas imati svoj odnos s Bogom. Upravo je to nešto izvanredno, jedincato, biti sam sa svojim Bogom i pomagati drugima da isto čine. To je put karakternog proroka od Ilije do svih drugih. To je put Isus iz Nazareta, taj put naravno neizbježno je skopčan s progonom i nevoljom, ali i jedinom nebeskom hranom Božje prisutnosti.
• Ilija govori kako se živoga Boga ne može ni s kime ni čime zamijeniti: ni vlašću ni politikom, ni vihorom, ni potresom, ni ognjem, ni novcem, ni ugledom. Boga se ne može zamijeniti nijednim predmetom, ni onim najsvetijim. On uvijek nadilazi sva naša očekivanja, sve naše želje, sve naše pobožne i najpobožnije misli i molitve.
• I još nešto, Ilija svjedoči da vjera u jednoga Boga ne može ostati samo na riječi i srcu, nego se moraju prijeći granice, uputiti se drugome u konkretnu pomoć. Ilijin Bog nije nacionalni i konfesionalni Bog, nego božanski Bog, različit od naših bogova koje se često stavili u svoje torove. Biti Božji čovjek drugima znači pokazati Božje otajstveno lice ondje gdje to drugi ne žele činiti, gdje drugi bježe. To je osjetiti i prepoznati Božji trag na licu drugih ljudi i koji nisu moje nacije i vjere.

(Vojskova/Gornja Dubica 2011.)

* * * * * *

Molitva vjernika

Braćo i sestre, sabrani oko oltara Gospodina Isusa Krista, uputimo svoje molitve Bogu i recimo zajednički:

Po zagovoru svetoga Ilije, usliši nas, Gospodine!

• Gospodine Bože, učini sve kršćane istinskim vjernicima koji svoju vjeru u Isusa Krista neće miješati s moću i vlašću, novcem i materijalnim kumirima, molimo te
• Gospodine Bože, učini sve pripadnike našega naroda i naše Crkve odlučnim a ne strašljivim vjernicima, vjernicima koji će biti oslobođeni mržnje i osvete, otvoreni i susretljivi prema svim ljudima, molimo te
• Gospodine Bože, osnaži našu župsku zajednicu da se svi njezini članovi nedjeljom i svetkovinama skupljaju na svetu misu kao i da prepoznaju siromašne, osamljene, bolesne u svojoj blizini te im samozatajno i nesebično pomažu, molimo te
• Gospodine Bože, povrati slogu u naše obitelji, zacijeli uvrede, uspostavi prekinute i razlomljene odnose. Učini da jedni drugima ne budemo teret, da nitko ne bude zavidnik i ljubomoran, nametnik i koristoljubac, nego blagoslov i oslonac svojim bližnjima, molimo te
• Gospodine Bože, osnaži mlade da se poput proroka Ilije odlučuju za više ideale, da ne budu bezvoljni i lijeni, da ne budu ljudi bez svojstava, nego strpljivi i uporni u učenju, radu i izgradnji svoje osobnosti, molimo te
• Gospodine Bože, osnaži one mlade koji se sami ili zbog loših riječi i primjera drugih kolebaju prihvatiti zvanje franjevca, svećenika ili časne sestre. Prosvijetli im razum i srce kako vrijedi poput Ilije revnovati za dobro i ljudima svjedočiti najveću sigurnost – jedinoga Boga, molimo te
• Gospodine Bože, ti se kroz uvijek pokazuješ Bogom koji čini velike stvari, koji ondje gdje vlada smrt i pakao, budiš novi život. Osnaži sve ljude da se vrate svojim domovima, da izgrađuju svoj zavičaj tako da još više uskrsne život ondje gdje su mnogi vidjeli da pobjeđuju uništavanje, mrak i zlo, molimo te
• Gospodine Bože, tvojoj dobroti izručujemo sve pokojne. Mi vjerujemo da se oni već nalaze u tvojoj blizini. Daj nama da poštujemo sve pokojne i budemo zahvalni za sve ljude koji su svojim životom na zemlji svjedočili tvoju ljubav prema ljudima, molimo te

Gospodine, dobri Bože, ljubitelju ljudi i spasitelju u svakoj ljudskoj potrebi, zahvaljujemo ti za ovo naše zajedništvo i za sve dobre ljude na našem životnom putu. Prorok Ilija je tražio tvoje lice, mi vjerujemo da je ono prisutno u licu Isusa Krista i u licima svih ljudi. Čuj, Gospodine, naše molitve i budi hvaljen u vijeke vjekova.