Sveta obitelj

Obitelj – model ljudskih odnosa

Sveta obitelj

Lk 2,22-40

Čovjek je biće odnosa, a model svih odnosa jesu obiteljski odnosi. Čak se i za odnos Boga prema ljudima koriste metafore odnosa oca, naravno dobroga oca prema svojoj djeci. Usporedbom majčine ljubavi koja je redovito bezuvjetna opisujemo bezgraničnu i ničim uvjetovanu ljubav Boga prema ljudima. U oblikovanju svoje učeničke zajednice uz model prijateljstva Isus koristi bratski obiteljski odnos i želi da njegovi učenici na sav svijet prošire Kraljevstvo Božje u kojem će se ljudi bezrezervno osloniti na Božju, Očevu slobodu i ljubav i gdje će ljudi jedni drugima biti braća i sestre.

Skoro će sto godina kako je uvedena svetkovina Svete obitelji (1921). Sada je slavimo u božićnom vremenu i njome se želi naglasiti da je Bog ušao u osnovne ljudske odnose, da se Boga rađa u ljudskoj obitelji. Njome se želi potaknuti ljude na razmišljanje o svojim obiteljskim odnosima i relacijama s bližnjima. Jer nema sumnje prva i najvažnija socijalizacija čovjeka događa se u obitelji. U obitelji čovjek stječe primarne zasade svih svojih uvjerenja i odnosa: prema prirodi, travkama i životinjama, prema svijetu uopće, prema bližnjima i drugima, prema obvezama, odgovornosti i zahvalnosti, prema razumijevanju svoga života i prema otajstvu postojanja, prema transcendenciji i Bogu. Pritom se ne možemo oteti činjenici da je suvremena obitelj, dakle da je taj primarni model ljudskih odnosa u velikoj krizi. Previše je do isključivosti suprotstavljenih govora o obitelji, iznimno je mnogo onih koji s visoka i oholo brbljaju o tajni bračnih i obiteljskih odnosa. Ima mnogo onih koji se smatraju sveznajućim i gospodarima ljudskih odnosa.

Možda bi na ovu svetkovinu stoga bilo primjereno malo se povući u tišinu i premisliti svoje relacije, preispitati koji su to odnosi odredili naše života, kakve odnose doista gradimo i do kakvih nam je stalo. Bilo bi svakako dobro da s većom obazrivošću, pomnjom i suzdržanošću sagledamo svoje najbliže odnose. Današnji odlomak iz Lukina evanđelja govori o Isusovu prikazanju u Hramu. Nakon Betlehema i objave pastirima, Isusa njegovi roditelji, po Zakonu i običajima svoje vjere, nose u Hram da ga, kao muškog prvorođenca, posvete Gospodinu prinosom žrtava prikladnih njihovom socijalnom stanju.

Za obiteljske odnose – naglašava ovaj odlomak – važan je odnos s Bogom i vlastitom vjerničkom zajednicom. Isus se rađa u konkretnoj obitelj i preko nje urasta u svoj narod i u svoju religijsku zajednicu. Kroz čitav život Isus nikada neće odstupiti od te pobožne prakse. On će poput svojih suvjernika moliti u sinagogi, ondje naučavati, hodočastit će u Jeruzalemski hram. To je njegovom primarni socijalni kontekst. Pritom naravno neće odstupiti da tom vanjskom pripadanju udahne snagu autentične revnosti za Boga, da izvanjske čine oslobodi licemjerja, da potakne ljude na ostvarenje u životu, u praksi onoga što u molitvenom prostoru ispovijedaju, kao i da se od Božje kuće ne pravi trgovina i špilja razbojnička.

Dakle, po Zakonu su Isusa donijeli u Hram njegovi roditelji i time svoje međuljudske odnose osnažili, opečatili odnosom s Bogom. Isus, dijete, je središte obitelji. Odnosno Bog postaje kriterij odnosa ljudi međusobno. Nažalost, većina ljudi smatra da ako Bog bude u središtu ljudskih odnosa, pogotovo odnosa muškarca i žene, bračnih i obiteljskih odnosa, odmah znači da čovjek neće doživjeti punu sreću. Suvremeno vrijeme otklanja BOga kao nevidljivog trećeg iz odnosa. Odnosi koji se grade na sebičnosti, isključuju Boga, i to ne čine kako misle mnogi vjernici samo ateisti, nego sami vjernici imaju krivu sliku o Bogu time što razumijevaju Boga kradljivcem ljudske radosti, tjelesne ljubavi i uopće ljudskoga veselja. Ima među vjernicima, među bračnim drugovim onih koji ljubavlju prema Bogu uskraćuju ljubav svome bračnome drugu. Jer kao što ima bolesnih međuljudskih odnosa, tako ima i oboljelih do patologije odnosa s Bogom. Međutim, ljubav ne isključuje nikoga. Božja ljubav daje posebnu kvalitetu svakoj našoj zemaljskoj ljubavi, a naše ljudske ljubavi se kreću u koncentričnim krugovima, počevši dakle s ljubavlju prema najbližima. Jer ima među nama ljudi koji mnogo lakše ljube daleke nego svoje bližnje, spašavaju i obdaruju daljnje a svojim bližnjima uskraćuju i ono što im po pravu i pravdi pripada, čak im uskraćuju dužnu ljubav.

U svim našim razmišljanjima o obitelji, o tom osnovnom modelu relacija, treba zadržati skromnost i poučljivost. Nitko od nas nije stručnjak u odnosima i nužno je cijeloga života brižljivo njegovati primarne odnose, izlaziti iz svoje zatvorenosti, iz svojih strahova i sebičnosti prema drugome. Dobri odnosi slijede put na kojem se nastoji činiti drugome bolje nego sebi, takva je Božja ljubav, pomoći drugome da se razvije u što zreliju osobu, osobu slobode i odgovornosti, osobu ljubavi i povjerenja. Nerijetko se, međutim, naši odnosi upravo zapletu u sitnice, u računanja, u nadmudrivanja, u strahove od gubitka sebe, u dokazivanja, čak u zavist i namještanja kako da se drugoga obezvrijedi i potisne. Mnogo je naših obiteljskih i drugih zajednica u kojima vlada nepoštivanje, strah, nepovjerenje, negovorenje, nesloboda. Ima onih koji su preuzeli glavnu riječ i ne vide da time tiraniziraju sve oko sebe. Ima onih koji svoje bližnje koriste za svoju promociju. Ima onih koji čitav život ostaju nedozrela djeca koji samo traže pažnju i skrb, koji nikako da uđu u svijet slobodne odgovornosti za druge i svijet.

Danas je nedjelja u kojoj u zahvalnosti svojim roditeljima, članovima svoje obitelji i rodbini, želimo razmišljati o svojim najbližim odnosima, svjesni kako nam ništa nije dano u samorazumljivosti i unaprijed zgotovljeno, da s darom/talentima naših odnosa krećemo na put te kako naše odnose trebamo prinositi, prikazivati na Gospodinovu oltaru, kako Gospodin treba biti mjerilo naših odnosa, i onih radosnih i onih najmučnijih. U današnjem evanđeoskom odlomku nudi nam se također načelo da i mi poput Šimuna u mlađima prepoznajemo Božji pohod. Onako kako je taj starac Šimun (i Ana), pun nade i očekivanja, prepoznao da u djetetu Isusu Bog pohađa svoj narod, da Isus postaje svjetlo naroda (lumen gentium), da tako i mi stariji prihvaćamo mlađe kako Božji dar, kao novo svjetlo u našim životima i našim zajednicama. Onako kako je Isus za Šimuna Utjeha Izraela da razumijevamo mlađe i naše bližnje od sebe kao mogućnost Božje utjehe i pomoći i složenostima života.

Međusobni odnosi i kada su povezani s Bogom, i kada se svakodnevno prikazuju Gospodinu nisu bez nevolja. Nijedna naša obitelj, nijedna zajednica, manja ili veća nije bez potresa i konflikta, bolesti i patnja. Nijedna zajednica nije savršena, jer nitko nije rođen kao završen čovjek nego otvoren i projektiran za budućnost. I nijedan naš odnos nije jednom za sva vremena utvrđen. Imamo toliko iskustva kako su se i oni najbolji razvrgli kako se od zanosne početne ljubavi došlo do nepodnošljive mržnje i prezira. I kap što je Isus svojoj majci bio velikom tajnom, onako kako je – Šimun jasno nagovještava – osoba oko koje će se dijeliti ljudi, skandal (kamen spoticanja) mnogima, tako smo i mi jedni drugima osobe sporenja i spoticanja. Zato se zna i u najbližim odnosima roditi rivalstvo, zavisti i konkurencije prema dobrima, tako da muž ustaje na ženu i obratno, da brat ustaje na brata, da roditelj ogorčava život svome djetetu, da dijete živi nezahvalno prema svojim roditeljima, da se i u najbližim odnosim razvija sebičnost i isključivost.

Pomolimo se ove nedjelje za naše nove odnose, za sklad i razumijevanje, za ljubav i pomirenje u našim zajednicama, za odvažnost da odustanemo o slijepe tvrdoće u našim odnosima jer nema nikoga tko svoje odnose ne treba mijenjati i usmjeravati. Zahvalimo Gospodinu za dar obitelji, zahvalimo svima, posebno roditeljima, braći i sestrama koji su svojom često zatajnom ljubavlju satkali naše živote. Prikažimo sve svoje odnose Bogu i vratimo se u svoje zajednice, manje i veće s nakanom da ćemo s više delikatnosti, više otvorenosti, više povjerenja i pomnje izlaziti u susret svojim bližnjima i u njima prihvatiti Božju utjehu i Božji blagoslov.

Fra Ivan Šarčević