POZIV NA STUDENTSKE TRIBINE

STUDENTSKE TRIBINE 2014/15.

Sazrijevanje u ljudskosti i vjeri

Sarajevo, 07. listopada 2014.

Dragi prijatelji,

sve vas srdačno pozdravljam, a studentima prve godine, ili onima koji su po prvi puta među nama želim iskrenu dobrodošlicu. Želio bih da vrijeme koje je pred nama, u ovoj akademskoj godini provedemo u dobrom razmišljanju i lijepom druženju.

Ono što bitno određuje svakog čovjeka jest nutarnji ili duhovni život. To je iskustvo koje pripada svakom čovjeku. Nije monopol samo vjernika ili samo vjernika kršćana. Svaki čovjek ima iskustvo nutrine, živi dakle „duhovno“, tj. živi s određenom svjesnošću, mišlju i potragom koja je karakteristična za ljudsko biće i koja nadilazi animalnu prirodu. Nutarnji ili duhovni život je općeljudsko iskustvo u kojem se traži i određuje smisao života.

Svatko od nas zna da je došao na svijet, odrastao, pitajući se i postavljajući pitanja onima koji su na svijet došli prije njega. Svi mi rastemo i sazrijevamo postavljajući pitanja, tako se u nama rađa nutarnji život, koji možemo svjesno razvijati ili zagušiti u sebi pod utjecajem društva u kojem živimo.

Nutarnji život se razvija kada ne dopuštamo drugima da odlučuju i misle za nas, kad se ne zadovoljavamo već pripremljenim odgovorima i sigurnostima, nego dopuštamo da nam život postavlja pitanja, pitanja o smislu, i kada smo spremni, s mukom, tražiti osobne odgovore.

Ponekad smo u iskušenju da ne očekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih. Možda smo u pravu, ali to je nešto što ja ipak ne mogu učiniti. Ne mogu prestati očekivati, prvo od sebe, pa onda i od vas, a nadam se da ni vi nećete prestati očekivati od sebe, dajte ono najbolje što možete dati. Ne možemo odustati od toga da budemo odgovorni ljudi.

Nemojte dopustiti da vas nadvlada lijenost, pasivnost i inercija. Pristajanje uz neke ružne sklonosti, koje se olako nameću, za njih se ne moramo truditi, naprotiv. Sve ono što je vrijedno iziskuje napor, vi to dobro znate, to je zajedničko ljudsko iskustvo. Nijedna vrijednost se olako ne stječe, bio to korektan i pošten život u društvu, ozbiljan studij ili iskren molitveni život.

Nutarnji život nije u suprotnosti s materijalnim životom, s našom svakodnevnom egzistencijom, naprotiv, to je život koji se živi u tijelu, u povijesti, u svakodnevici. To je konkretan način života, s drugim i među drugim ljudima. Bez nutarnjeg života nema istinskog ljudskog života.Može se reći da se istinsko ljudstvo razvija u proporcijama u kojima se razvija ljudska nutrina, jedino s razvojem ljudske nutrine razvija se i ono što zovemo vlastita osobnost.

Ove akademske godine ćemo razgovarati i razmišljati zajedno na okvirnu temu sazrijevanja u ljudskosti i vjeri. Nastojat ćemo pokrenuti različita pitanja s ovog područja, polazeći s različitih točki gledanja.

Ono što je svakako ključno za svaki autentični nutarnji ili duhovni život, za koji je sposoban svaki čovjek, vjernik ili ne, kršćanin ili ne, jest da se on rađa iz pitanja.  Ključno je za svakog pitati se, jer svi imamo u sebi pitanja, glasove koji nam dolaze iz naših dubina. Te glasove treba slušati, dopustiti im da se pojave, razmišljati o njima i analizirati ih.

Ima pitanja bez lakih odgovora, ima pitanja na koja nikada nećemo naći odgovor, koja ostaju zauvijek enigma. Ta pitanja su ponekad za nas važnija od samih odgovora. Tko si ne postavlja pitanja, trajno živi u površnosti, i ne može razumjeti ni vlastite emocije, reakcije, radosti i boli.

Smisao nije lako dokučiv i nije vidljiv „golim okom“, zato je pitanje i potraga privilegirani teren duhovnog života.

Za traženje smisla važne su ljudske relacije, osjećaji, povezanost među ljudima. Smisao se rađa iz zajedništva i komuniciranja.

Traženje smisla, traženje dobra i sreće, koji su uvijek prisutni u svakom duhovnom putu ne mogu  biti usmjereni samo na sebe, na postizanje vlastitog ostvarenja. Samo onaj tko je povezan s drugima, koji traži zajedništvo s drugima, onaj tko se ne srami zvati sve braćom i sestrama u stanju je uspješno hoditi na duhovnom putu. Ako bi netko htio provoditi duhovni život bježeći od drugih ili prezirući druge, bio bi osuđen na psihološki autizam, u kome nema mjesta za kreativnost ni za istinski ljudski rast.

Kušat ćemo i ove godine rasti zajedno u ljudskosti i vjeri, postavljati pitanja i tražiti odgovore, moliti zajedno i družiti se koliko nam vrijeme i mogućnosti budu dopuštale.

Želim vam svima uspješnu godinu, puno strpljenja u stjecanju znanja i sazrijevanja u  istinskom čovještvu.

Fra Marinko Pejić