Studentska tribina: religija, mediji i ekstremizam

Moć terorizma nad medijima

[Razmišljanje teologa Tomáša Halíka o medijima kao novoj religiji i arbitrima istine, o terorizmu i njihovom vladanju medijima i teroristima kao suvremenim oponentima čovječanstvu i Bogu]

Mnogo važnije od mrtvih, za počinitelje napada 11. rujna bile su televizijske slike nebodera koji se ruše, slike koje su odmah obišle čitav svijet. U tim slikama, ne u eksplozivu, leže bitna snaga i moć terorizma, kemijski eksplozivni materijal samo je nužno sredstvo za izvedbu terora – glavno oružje predstavljaju eksplozivne slike. Emocije koje su razbuđuju tim slikama glavni su cilj terorista; ubojstva su sporedni produkt. Teroristima nije stalo do ljudi i njihove pogibije nego do psihološkog učinka kojeg smrt proizvodi uz pomoć medijskih slika; bez tih slika sami atentati bili bi marginalna, lokalna stvar. U povijesti je već bilo bezbroj ratova i masovnih ubojstava s neizmjerno mnogo žrtava. U tom kontekstu, mada to zvučalo cinično, 11. rujan je apsolutno rubni fenomen. Nasilje trijumfira tako što se na ovaj način može učiniti vidljivim, što sebi virtualno stvara pristup u stanove milijarda ljudi i širi ono do čega mu je stalo – strah.

U nekoliko novijih knjiga kao i u nizu predavanja razrađujem misao da su mediji religija sadašnjeg zapadnog svijeta (dok je moderno kršćanstvo već od prosvjetiteljstva, u sociološkom smislu, izgubilo svoj karakter “religije”, naime da bude integrirajuća snaga društva, njezin zajednički jezik). Mediji ispunjavaju glavne aspekte društvene uloge religije – kao ona snaga koja društvo drži na okupu: mediji utječu na stil čovjekova mišljenja i života, nude simbole i „velike priče“ koje svi priznaju, stvaraju mrežu između ljudi, ali prije svega: oni interpretiraju svijet. Najveći dio onoga što saznajemo o najrazličitijim licima svijeta, od politike do sporta, posreduju nam mediji. I to posredovanje – i u „najobjektivnijim“ i najozbiljnijim medijima – nije jednostavno odraz stvarnosti. Već sâm mehanizam kojim se iz „subjektivne“ stvara slikovno predočiva i priopćiva „objektivna“ realnost, jest postupak interpretiranja (iako iza toga nipošto ne mora stajati namjera da se „istinu želi svjesno izopačiti“).

Mediji su – i ovo je jedna od bitnih religioznih zadaća – arbitri istine. Najveći dio ljudi smatra neki događaj istinitim, jer su ga „vlastitim očima“ vidjeli na televizijskom ekranu; oni ga smatraju važnim, jer je stajao na prvome mjestu u vijestima ili na naslovnoj stranici novina. Gledatelj televizije zamjenjuje postupno „vlastite oči“ „očima kamere“, i to tako da optika kamere (kao i implicitna ideologija masovnih medija) i nehotično utječe na njegovo neposredno zapažanje stvari i strukturira ga da on nije više u stanju gledati vlastitim očima i misliti vlastitom glavom, suditi po vlastitoj savjesti. I ti organi njegovog humaniteta – s njima i njegova individualnost i osobni identitet – malakšu i postupno odumiru.

Moderni se terorizam već domogao ove religije, ovog sakralnog prostora sadašnje civilizacije, ove prividnosti istine – aletheia, „osvijetljenog“ (dakle pristupačnog, otvorenog) prostora i od njega stvorio svoje najmoćnije oružje, glavno sredstvo svoga utjecaja. Ne, ne namjeravam nipošto demonizirati medije – to što oni daju toliko prostora izvještajima o terorističkim aktima i njihovim slikama, rade to „s najboljom namjerom“, uostalom to je njihova dužnost, smisao njihove službe za javnost. Tȁ nitko ne želi loše vijesti podložiti cenzuri i zatvoriti oči pred tragičnim događajima u našemu svijetu, svi mi imamo sveto pravo na informacije! Upravo zato moć terorizma nad medijima skriva tako veliku opasnost, moć koju on posredno prakticira i nad nama. Upravo bezazlenost medija – jer oni služe nama koji ih nužno trebamo i od njih očekujemo vijesti, ali, htjeli-ne htjeli, i terorizmu kojemu su također nužno potrebni – ova „neutralnost“ je, dakle, tako opasna jer ona svijet medija – to jest naš najvlastitiji svijet u kojem sudjelujemo – čini tako bespomoćnim. Tom najvećem uspjehu terorista – masovnom širenju straha preko medija – ne možemo ništa više suprotstaviti;  svi mi u tome imamo svoga udjela. Shvatljivo je također da na to imamo sveto pravo i da ne poznajemo alternative: ne možemo se odreći toga oka s kojim razabiremo svijet i preko granicā kamo naš pogled više ne doseže, s pravom ne želimo više biti gluhi na informacije o događajima izvan našeg prirodnog dometa čujnosti i htjeli bismo biti pripremljeni za najnovije, nama još nepoznate teme. Mediji nam isporučuju već ovdje, danomice, štoviše, bez prekida, upravo ono što bi nam prema Pavlu trebalo otkriti tek nebo samo: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovjeka ne uđe“ (1 Kor 2,9). Naše nebo jesu sada mediji koji lagano mijenjaju lice zemlje.

Pokajničko samoispitivanje

Ovo igranje sa slikama koje dolaze iz dubine, neka je vrsta antimeditacije. Dok se u meditaciji radi o tome da se čovjek „oslobodi slikā“, da isprazni svijest, ovdje je cilj da se duša napuni, da se njome ovlada uz pomoć fascinirajućih slika (promidžbene reklame, od kojih uostalom ti filmovi samo vrve i koji predstavljaju glavni razlog njihovog širenja, počivaju upravo na ovome principu). Meditacija smjera prema duhovnoj slobodi – antimeditacija proizvodi (za mnoge, doduše, dobrodošao i traženi) suprotni učinak, učinak droge koja obećaje slobodu, ali je u stvarnosti bijeg i dovodi čovjeka u ovisnost, lišava ga slobode.

Jesmo li stvarno mogli vjerovati da ćemo ovu igru s moćnim, iz dubine dolazećim slikama uvijek držati pod kontrolom kao što to naivno vjeruju oni koji se, šale radi, upuste u drogu? Zar stvarno nismo zapazili da ono što bi nam trebalo služiti za igru, sve više s nama tjera igru i nama ovladava? Zar stvarno nismo slutili da će ove moćne slike jednom probiti branike koje smo postavili i da će voditi vlastiti život? Zar stvarno nismo mogli zamisliti kako će jednom ove slike postupati s našim životom? Zar stvarno nismo shvatili da oni glasovi koji su opominjali (vrlo rijetki i takvi da ih se vrlo lako moglo ismijati) nisu pozivali na cenzuru nego na kulturu, da pravo ugrožavanje slobode nije dolazilo od njih nego od onoga na što su oni ukazivali?

U jednom je komentaru stajalo da Osama Bin Laden nije odgojen na svetim tekstovima islama nego dapače na hollywoodskim filmovima – i to bi moglo biti uistinu tako. Bin Laden je naša sjena, također, ne samo sjena islama, i ukoliko to ne shvatimo, onda su svi ratovi protiv terorizma unaprijed osuđeni na neuspjeh. Ne bih htio svakom obliku obrane od terorizma naivno pacifistički odreći legitimnost i od žrtava mazohistički praviti krivce. Rado bih pozdravio ako bi netko od duhovnih predstavnika islama pokazao hrabrost poput pape Ivana Pavla II. koji je prije ulaska u novi milenij s velikom otvorenošću i poniznošću govorio o sjenama kršćanske prošlosti. Rado bih iz usta nekog muslimana čuo u kojoj mjeri je Bin Laden utjelovljenje sjene islamske prošlosti. Kada u knjigama i člancima Salmana Rushdija ili u briljantnom predavanju Benedikta XVI. u Regensburgu čitam o ovoj temi, to su sigurno zanimljivi i legitimni glasovi, ali oni za duhovni svijet islama čak teško mogu posjedovati onu ozdravljujuću snagu kakvu može izvršiti samo skrušeno, pokajničko samoispitivanje, onaj glas iz nutrine. Zato je naša vlastita zadaća, koju ne možemo prenijeti ni na koga drugoga, ispitati što se mnogima iz naše sredine čini strano i nerazumljivo u vlastitoj kulturi.

Protiv straha i brojeva

S obzirom na Heideggerovu misao prema kojoj je tehnika savladala sve daljine, ali nije stvorila blizinu, postoji u našem vremenu barem jedna zastrašujuća iznimka: tehnička sredstva, kojima mediji danas raspolažu, svakome su od nas posve približili strahote terorizma. Radi se, dakako, kako smo i pokazali, o virtualnoj blizini, ali koja unatoč tome pobuđuje vrlo realne emocije. Onaj tko želi osporiti pobjedu terorizma uz pomoć medija, pribjegava argumentu koji se tiče upravo tih emocionalnih reakcija: svatko tko vidi slike nasilja i terora, reagira s osuđivanjem i gnušanjem nad takvim činima i onima koji ih vrše – osim ako se radi o osobama s psihičkim poremećajima ili koji pripadaju malim, ideološki zaslijepljenim grupacijama.

Teroristi, naravno, ne traže i ne očekuju naše odobravanje – oni imaju cilj utjerati nam strah i užas. Ne boje se ni naše osude ni mržnje – oni štoviše pozdravljaju neprijateljske reakcije, jer iza njih slute upravo ono za čim teže: naš strah.

Već sam kazao da mediji igraju važnu ulogu kad je riječ o razornoj moći terorizma – i naglašavam ponovno da je to neizbježno, pa i onda kada ti mediji rade i u najboljoj namjeri. Mogu li oni na bilo kakav način svojim ogromnim utjecajem biti od koristi u duhovnoj borbi protiv ovoga zla? Jer zlo je u svojoj biti i duhovne naravi. Uvjeren sam da to mediji mogu učiniti barem u jednoj točki, naime da žrtvama vrate njihovo lice – tako da im vrate njihova imena i budu njihov glas.

Terorist – oponent Bogu

U novome tipu terorizma, naime, još je jedan element nov i zastrašujući: sljepilo ubijanja, anonimnost žrtve. Teroristima je potpuno svejedno koga ubijaju. Njima je stalo do efektnih snimaka što je moguće više mrtvih tijela u medijima. Njih najviše zanimaju brojevi, ne identitet žrtava. Leševi, ne ljudi.

Kod atentata – za razliku od običnih ubojstava za novac ili iz ljubomore – stoljećima su cilj bili uvijek sasvim konkretni ljudi, posebno moćnici ili simboli moći. Za vrijeme Francuske revolucije masovno su poput stroja uz pomoć giljotine ubijani (stvarni ili pretpostavljeni) politički neprijatelji, pri čemu je na ciničan način nadmašena španjolska inkvizicija sa svojim procesima. Ali ni u kojem slučaju žrtve nisu bile bezimene. Hitler je u povijesti terorizma otišao korak dalje. Dao je sistematski poubijati milijune ljudi, i ništa ga posebno nisu zanimala njihova imena, djela i njihovi politički nazori nego naprotiv samo i jedino – činjenica da su bili Židovi.

Sadašnjem terorizmu nije uopće više važno tko je žrtva, više ništa ne povezuje žrtve jednu s drugom, nikakva zajednička oznaka: među žrtvama onih koji su s imenom Alaha na usnama srušili njujorške „tornjeve blizance“ nalazili su se kršćani, Židovi, nevjernici, muslimani također.

Ako bi netko htio mene ubiti, mogao bih to još razumjeti i prihvatiti da me se ubije zbog moga političkog ili religioznog uvjerenja ili i zbog toga jer se ubojici ne sviđa moje lice. Ali jeza me hvata pred pomišlju da me netko ubije samo zbog toga što sam se jednoga utorka u 10.42 sata našao na Oxford Streetu. Sigurno, svaka smrt – barem iz naše ljudske perspektive – može u sebi imati moment neshvatljivosti i svaka nasilna smrt trag apsurdnosti. Ako bi me na Oxford Streetu satro auto, rekao bih da je to apsurd. Ali današnji teroristički napadi jesu spoj apsurdnog slučaja i svjesnog zločina. Teroristi nemaju ništa protiv onih koje ubijaju, ne mogu im čak ni predbaciti da, na primjer, nose uniforme drugih armija ili da su građani zemalja koje su im službeno objavile rat, – oni najradije udaraju u međunarodnim središtima gdje borave ljudi svih mogućih nacija, boje kože i religija kako bi se vijest o atentatu što dalje proširila i pogodila što je moguće veći broj ljudi. Ne samo da oni ne poznaju svoje žrtve osobno nego ih nikada i ne sreću, pa čak ni u trenutku smrti – kod ove vrste smaknuća nisu nazočni ni sudac ni krvnik ni časnik-zapovjednik, tu je samo paketić s eksplozivom ili pak krvnik sâm postaje dragovoljno žrtvom, sa svojim žrtvama on povlači u smrt i sebe samoga. Terorist koji na taj način – poput vatre koja pada s neba – bez razlike raspolaže svojim vlastitim i tuđim životima, i uništava ih, postaje na neki način oponent Bogu koji – kako Isus kaže – daje da kiša s neba pada i sunce sija – jednako na pravedne i na nepravedne, na dobre kao i na zle.

Iz Halíkove knjige: Strpljenje s Bogom (naslovi su naši)