Studentska tribina: Religija i kulturni modeli

U utorak, 26. travnja 2016., s početkom u 19 sati

u Franjevačkom samostanu sv. Ante na Bistriku

u okviru studentskih tribina predavanje

RELIGIJA I KULTURNI MODELI

imat će prof. dr. Sulejman Bosto,

profesor filozofije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu

* * * * * * *

PUSTITE BOGA DA ODE 

Na jednom kongresu[1] govorio sam o nužnosti da se iznova i radikalnije izložimo Božjoj tajni, da se mnoge poznate predodžbe o Bogu „stave u zagradu“ i u današnjoj kulturi, kao nekoć Pavao na Areopagu, pronađe „oltar nepoznatom bogu“. Kratko nakon toga poslala mi je jedna sudionica kongresa kratki tekst suvremenog francuskog teologa Josepha Moingta s mislima koje su se znatno podudarale s mojima i inspirirale me da o ovoj temi dalje razmišljam.

Moingt si postavlja odvažno pitanje: kako se može doći do spoznaje Boga, naime „kako je on sam u sebi“. Bog postoji za nas, u našem jeziku, u našem svijetu nikako drukčije nego onako kako mi dopuštamo da postoji kao „naš“ Bog. Ali: on postoji sam za sebe – i mi imamo pristup njemu, k onome što je on sam u sebi, samo u onoj mjeri koliko smo spremni osloboditi se nastojanja napraviti od njega „našega“ Boga, svoje vlasništvo, Boga prema našoj slici, čuvara naše prošlosti koji je važan za potvrdu našeg društvenog identiteta, – samo, dakle, u onoj mjeri imamo pristup k njemu u kojoj dopuštamo da bude „drukčiji“ i da postoji za druge.[2]

Pozivajući se na Isusovu riječ „bolje je za vas da ja odem“ (Iv 16,7), Moingt nas poziva: Pustite Boga da ode! Naime: Pustite ga da ode drugima! Otkrijmo da „Bog naših otaca“ nije samo naše naslijeđeno blago, već da je on također „Bog drugih“. Tek time otkrivamo da je on univerzalan, jedan Bog, a ne neki partikularni idol između mnogih idola kaldejskoga carstva. Upravo zbog toga, jer je on univerzalni, jedan Bog, on nije Bog na kojeg imamo monopol.

I u slučaju da se u vremenu između gubitka „Boga naših otaca“ i otkrivanja vjere sinova (ne više „naslijeđene religije“ nego slobodnog odgovora na dah Duha danas) pojavi ateizam, poručuje nam Moingt, nećemo se ni toga rizika strašiti: „Ovo vrijeme ispražnjenosti, ovo vrijeme razmjene sa strancima može postati vrijeme bez Boga; ali to vrijeme odsutnosti ipak je nužno da se Bogu omogući da nam se daruje onakav kakav on jest. Moramo ga pustiti da dođe u svojoj novini, i onda kada možda nećemo biti u stanju u Onome koji nam dolazi odnekud drugdje prepoznati Boga naših otaca.“

U tome smislu promatram radikalni pluralizam Josepha Moingta kao istu poruku – izrečenu drugim riječima i viđenu samo iz jednog drukčijeg kuta – oko koje se kreću i naša razmišljanja o Zakeju. Ne prepuštajmo Boga samo onima koji su „u vjerskim stvarima sigurni“! Bog je uvijek jedan viši Bog, semper maior, kako nas uči ignacijevska mistika. Nitko nema isključivo pravo na njega. Naš Bog je istovremeno Bog drugih – onih koji traže kao i onih koji ga ne poznaju. Da, Bog je prije svega Bog onih koji traže, ljudi koji su na putu.

Ako ispovijedamo Boga Abrahamova – a ne apstraktni filozofski koncept nekog nebuloznog „najvišeg bića“ koje bi se svima moglo dopasti –, nećemo mu iskazati vjernost priključenjem nekoj određenoj tradiciji prošlosti, nego tako da poput Abrahama stupimo u nove prostore. „Naš“ Bog je Bog putujući, Bog nikada okončanoga egzodusa, on nas izvodi iz svih domova i zemalja u kojima bismo se htjeli trajno nastaniti i ugnijezditi, pa i njega zatvoriti unutar naših granica u uskoću vlastitih predodžbi i pojmova, tradicija i konfesija.

Bog ostaje radikalnom tajnom – stoga su pokušaji „uzeti ga pod svoju režiju“ tako smiješni i blasfemični. Bog je u svakom slučaju kako onaj skriveni tako i onaj koji proviruje – dopušta da ga se prepozna, on sâm traži one koji njega traže, kako to kaže Pismo o Božjoj mudrosti.

Koncilski aggiornamento trebao bi, dakle, za Crkvu značiti reviziju tema kojima bi ona morala posvetiti posebnu pozornost kao i inventarizaciju sredstava koja joj za taj posao stoje na raspolaganju.

Uostalom, jednu takvu reviziju zahtijevao je Isus u jednoj od svojih prispodoba: on govori o graditelju koji, ako želi podići kulu, mora unaprijed dobro promisliti raspolaže li s dovoljno građevnog materijala kako ne bi kasnije bio izložen ruglu, kao i o kralju koji namjerava krenuti u boj; ovaj bi morao dobro ocijeniti svoje snage – i ako one nisu dovoljne, onda radije treba tražiti mir nego da se bori. Aggiornamento sigurno ne bi trebao značiti preuranjeno „pomirenje s modernim svijetom“ koje bi Crkva mogla i brzo isposlovati s obzirom na prilično realistične spoznaje da ona u već dugo vođenom ratu protiv moderne, zacijelo jedva više ima izgleda za trijumfalnu pobjedu. (Neki oduševljeni pobornici koncilskih reformi razumjeli su na žalost aggiornamento upravo na takav površan način i time pojačali sumnjičavost i otpor protiv reformi u redovima tradicionalista.) Usput rečeno: Isusova prispodoba o graditelju koji bi trebao proračunati materijal i kralju koji bi trebao procijeniti svoju ratničku snagu, dakle o ljudima koji bi se trebali ponašati racionalno, završava s pozivom na jednu sasvim drugu racionalnost, na paradoksalnu mudrost kraljevstva Božjeg, mudrost koja kaže da odricanje znači dobitak: Tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.[3] Kada bi ovu prispodobu promislili do kraja, mnogi se ljudi u Crkvi ne bi možda prestrašili „gubitaka“ koje je Crkvi – protivno očekivanjima većine – donio razvitak nakon Koncila. Neki gubici – uči nas Krist – znače dobitak. Neke krize – kazao je C. G. Jung – znače šansu.