Studentska tribina: Crkva u socijalističkoj Jugoslaviji

Published 16. April 2016. | By svantosarajevo

STUDENTSKA TRIBINA

U utorak, 19. travnja, s početkom u 19 sati,

predavanje na studentskoj tribini imat će mr. Pero Brajko. Tema predavanja je:

CRKVA U SOCIJALISTIČKOJ JUGOSLAVIJI

* * * * * *

Crkva u post/komunističkom vremenu

Dok je iz konfrontacije s nacionalsocijalizmom nastala znamenita kršćanska i židovska „teologija nakon Auschwitza“, a iz konfrontacije s bijedom „Trećeg svijeta“ latinoamerička teologija oslobođenja, iz iskustva Crkve sa sekularnim zapadnim svijetom proistekle su „teologija sekularizacije“ i „teologija mrtvoga Boga“ ili „politička teologija“. Iskustva stečena iz konfrontacije s komunizmom i iz „anonimne“ nazočnosti svećenika u svijetu konsekventnog potiskivanja religije, nisu do danas teološki dovoljno reflektirana i iskorištena. Određena iskustva iz konfrontacije s komunizmom jako su utjecala na pontifikat Ivana Pavla II., ne samo u njegovom akcentuiranju ljudskih prava i europskog ujedinjenja nego i u obračunavanju s vlastitom prošlošću; želio je da se Crkva prema toj prošlosti postavi pokajnički; bio je nošen brigom za zacjeljivanje rana koje je Crkva nanijela; ovo nije bio samo odgovor na zahtjev evanđelja za „promjenom mišljenja i stava“, za pokajanjem i pokorom nego i na trajnu kritiku onih koji su Crkvu i uopće kršćanstvo odbacivali upravo zbog tog tereta prošlosti. Imam, međutim, nešto drugo na umu, što obično nastaje samo ondje gdje je Crkva bila oborena na koljena (u Poljskoj se to, zahvaljujući snažnoj vezi katolicizma s nacionalnim identitetom, nije nikada dogodilo u potpunosti) i bila prisiljena postavljati ovakva radikalna pitanja: Nije li ovdje došlo vrijeme da Crkva – barem u svome dosadašnjem povijesnom obliku – leži na umoru? I što iz riznice svoga iskustva ona može ostaviti u baštinu onima koji će se možda jednom iznova navezati na nju?

Da, duboko sam uvjeren u to da će upravo ondje gdje je Crkva smrvljena kao zrno i zgažena do poda, to zrno na koncu uroditi plodom. Ne izgleda da bi s tim plodom bio skopčan vanjski razvitak Crkve, ako pod tim podrazumijevamo pune crkve i sjemeništa, niti po svaku cijenu to mora biti svijetli plamen nove teološke misli. Ono što bi iz toga moglo ili trebalo proizaći, možda je odvažnost da se na jedan drukčiji način pristupi drugima, hrabrost koja bi pomogla onome što je po mome uvjerenju danas prijeko potrebno našemu cjelokupnom u jednakoj mjeri „postkršćanskom“ kao i „postsekularnom“ euroatlantskom društvu. (…)

Kada sam poslanicima u češkom Parlamentu ispričao zgodu o Zakeju, imao sam na umu i to da Crkva u našoj zemlji duguje društvu još nešto drugo osim „približiti se Zakeju“. Osjećao sam da smo zakazali u nečemu što pripada najvažnijim zadaćama kršćanina – što konačno stoji u vezi i sa zgodom o Zakeju –, naime da budemo eksperti na području opraštanja i pomirenja.

U ono vrijeme, u vrijeme progona i neslobode, bio sam mišljenja da je jedna od najtežih moralnih zadaća – a istovremeno jedna od najboljih prilika za postizanje moralne zrelosti – sačuvati vlastiti obraz. Kasnije sam spoznao da je vrijeme neposredno nakon ponovnog stjecanja slobode još zahtjevnije. Nakon pada bilo kojeg totalitarnog režima, slično kao nakon okončanja nekog građanskog rata, žrtve i počinitelji zločina žive i dalje jedni pored drugih. U jednom te istome društvu žive nekadašnji junaci pored kolaboracionista, onih koji na duši nose krivicu kao i onih – priznali oni to ili ne – koji su pravili kompromise kako bi „preživjeli“. Nakon što se uklone ruševine i barikade – i one u čovjekovoj nutrini – čitavo društvo je još uprljano uskovitlanom prašinom. Nakon boja, naime, nitko obično ne ostaje čist – ni pobjednici ni pobijeđeni; potrebno je jedno cjelovito i temeljito čišćenje. Treba se, međutim, čuvati onih koji se takve zahtjevne zadaće prihvaćaju prebrzo i žestoko!

Između ljudi koji su bili oslonac diktature nikada nije jednostavno razlikovati one koji su radili iz iskrenog uvjerenja – premda s našeg stajališta sasvim krivog – od onih koji su cinično i isključivo imali u vidu samo vlastitu korist, kao također između onih koji su druge zavodili i onih koji su se samo dali naivno zavesti. Teško je, također, utvrditi razliku između onih koji su se postupno odvratili od vlasti, jer su spoznali svoju zabludu i jer se u njima probudila savjest, i onih koji su na koncu prešli u oporbu, jer su ih vlastodršci, kojima nisu više bili potrebni, odbacili. Osim toga često se tek nakon više godina otkrivaju dokumenti koji svjedoče o tome kako su se ljudi krivo ponašali i zakazali, i to su svoje ponašanje često brižno krili ne samo pred drugima nego ponekad i pred vlastitom savješću. Ovo se tiče jednako onih koje se do tada smatralo „poštenim“ i „besprijekornim“ kao i onih koji su čak važili kao borci u pokretu otpora. Nakon pada neke diktature vrlo često se među najradikalnijim sucima i osvetnicima nađu osobe koje su same sramotno zakazale pa se onda iz petnih žila trude da se opravdaju pred samima sobom i pred drugima, te da si naknadno priskrbe alibi.

Prijelaz iz diktature u demokraciju u našoj zemlji nije imao revolucionarnog obračuna s čuvarima prijašnjeg režima, nije bilo „jakobinske faze“, nije bilo „nürnberškog procesa“, nikome nije ni dlaka s glave spala, nije prolivena ni kap krvi. Svijet je s priznanjem govorio o „baršunastoj revoluciji“ koja je protekla kao kratka pučka veselica. Bez sumnje je dobro da se nije stvorio „duh osvete“ niti razbuktao „lov na vještice“. No, jesu li na djelu uistinu bili oproštenje i pomirenje? Nije li – za razliku od krvavog obračuna – nastupio samo drugi ekstrem, naime bagateliziranje krivice? Krilatica „Podvucimo debelu crtu ispod prošlosti!“ izrečena je sigurno s dobrom namjerom: Ne osvećujmo se, ne uzvraćajmo zlom za zlo, „ne budimo poput njih“! Međutim, to je drukčije shvaćeno i ostvareno – naime: Nemojmo o tome više govoriti, dajte da to što prije i što temeljitije zaboravimo!

Praktično se nešto slično dogodilo u svim postkomunističkim zemljama. To da smo izbjegli bolni proces pomirenja i ozdravljenja društva, imalo je za posljedicu njegovo moralno slabljenje. Rane nisu zacijeljene, samo su pokrivene – i počele su se gnojiti, trovanje se lagano proširilo po čitavom organizmu. Polutama koja je omogućila stvaranje iluzije prividnog jedinstva u kom je brzo nestalo razlike između disidenata i čuvara režima, skupo nas je stajala: polutama je postajala sve mračnijom i svjetlo istine se postupno ugasilo.

U takvoj polutami nekadašnje elite na vlasti tiho su prešle iz svijeta političke i policijske u sferu ekonomske moći, odakle su zahvaljujući nagomilanome kapitalu novca, veza i informacija počeli iznova vladati društvom.

U sebi sigurno ispravno uvjerenje da nitko nije bio „ni posve bijel ni posve crn“, umjesto ljudskom razumijevanju vodilo je samo k širenju guste sive magle u kojoj se granica između istine i laži sve više brisala. Strah od odveć jednostavnih sudova oslabio je moć rasuđivanja i vodio do nesretnog relativiziranja svih moralnih vrednota. Bez sumnje je dobro da namjesto prevlasti jedne ideologije nije stupila neka druga netolerantna zatvorena ideologija; ali moto „anything goes“, „sve je dopušteno“, otvorio je vrata onim snagama koje su slobodu počele lagano pretvarati u kaos, pa time neprijateljima demokracije i otvorenog društva ponovno pružati argumente. Oni koji su upozoravali na takav razvoj i njegove rizike, obasipani su s mnogih strana mržnjom i izrugivani kao naivni idealistički moralisti te sumnjičeni da žele ugroziti i suziti slobodu – najglasnije su pak vikali upravo oni koji su slobodu stvarno ugrožavali i zloupotrebljavali.

Mnogi su vjerovali i još uvijek vjeruju da će u Češkoj uvijek biti aktivan određeni ostatak demokratske kulture koji će spriječiti razvoj događaja prisutan u nekim susjednim državama, posebno u Rusiji i nizu nekadašnjih sovjetskih republika. Ali zar nas nije već jednom, odmah nakon Drugog svjetskog rata, zahvatio val strašnog, razarajućeg događanja iz Rusije, za koji su tada bili gotovo svi uvjereni da će sve to kod nas teći drukčije, umjerenije, kulturnije, da će ovdje uspjeti demokratskije i ljudskije lice komunizma? U izvjesnom pogledu – posebno s obzirom na Crkvu i religiju – komunizam je u našoj zemlji djelovao još neljudskije nego u svim susjednim zemljama.

Drugi upozoravaju da skandali i korupcija prate demokraciju ne samo u njezinim mucavim počecima nego su danas posebno rašireni i u „starim i razvijenim“ demokracijama, te da nas stoga zbivanja koja susrećemo u postkomunističkim zemljama ne bi trebala previše uznemirivati. Može se poći od toga da su se mnoge negativnosti događale ne samo s one strane neprobojnih zidova totalitarnih režima nego i u otvorenom prostoru slobodnih društava; to što mi takve negativne pojave danas bolje i jasnije zapažamo i da one mnogo više izlaze u javnost, treba prije svega zahvaliti medijima.

Osim toga sve više i više bivamo uvučeni u globalno društvo, u kojem klasična demokracija samorazumljivo dospijeva u krizu. Demokratske mehanizme lakše je primjenjivati u okviru nacionalnih država, ali i tu njihovo značenje sve više slabi, htjeli mi to ili ne. Odlučujuću moć u ekonomiji, pa i u politici, imaju i sve više će imati globalni koncerni koji djeluju na područjima do kojih ne dosežu mehanizmi klasične demokracije. Posebno građani manjih država postaju sve više svjesniji činjenice da njihovi izabrani predstavnici raspolažu sa sve ograničenijom moći. Stoga – osobito kod mlađe generacije – slabi interes i spremnost uopće izaći na izbore i barem na taj način sudjelovati u političkom životu. Politika postaje sastavni dio „zabavljačke industrije“ i sve je više onih građana koji je prate u zrcalu medija s odmakom, dosadom i prezasićenošću. Ili je tek komentiraju podrugljivo, ironično ili s ogorčenjem, kao kod prijenosa sportskih igara na televiziji: nemaju osjećaj da su i sâmi suigrači. Osjećaju da nisu uključeni u igru, ne osjećaju nikakvu suodgovornost. Osjećaju da nisu „prozvani svojim imenom“. Dok diktature i totalitarni režimi u znatnoj mjeri žive od političke pasivnosti najvećeg dijela građana, dotle demokracija stoji i pada s činjenicom da li broj „slijepih putnika“ koji nisu voljni uložiti svoje energije u javni život, ne prelazi jedan određeni postotak.

Pobjeda diktaturā nad demokracijama – Bogu hvala uvijek samo privremeno – počinjala je uvijek tako da konkretni oblici demokracije većini nisu više izgledali vjerodostojnima. U vjerodostojnost mladih demokracija u postkomunističkom svijetu pripada, dakako, činjenica koliko su se uspjele „obračunati s prošlošću“, s moralnim nasljeđem totalitarnog režima, u kojoj mjeri su uspjele podijeljeno društvo ujediniti kako bez krvavog obračuna tako i bez ciničnog bagateliziranja krivice. (…)

Da, mi kršćani morali bismo se potvrditi kao „eksperti pomirenja“, najprije u vlastitim crkvenim redovima, te u praksi pokazati da su oproštenje i pomirenje nešto sasvim drugo od kratkovidna i lakomislena „zaborava“ ili „presvlačenja kaputa“. Naprotiv, riječ je o jednom dugoročnom procesu promjene koja može biti zahtjevna, teška i bolna poput porođaja. Tu spada spoznaja i priznanje krivice te pokajanje – na kraju čega nekadašnji grešnik može postati mnogo jačim i istinskijim čovjekom nego onaj koji se ranije svugdje lako provlačio i nikada nije „uprljao ruke“, koji se nikada nije „kompromitirao“. I ovdje vrijedi riječ Evanđelja o ženi porodilji koja pati kada joj dođe vrijeme, ali zaboravi bolove od radosti da je na svijet došao novi čovjek. Sigurno nije lako prebrzo i lakomisleno zaboraviti taj trenutak boli – jer bi se, naime, moglo dogoditi da nada u novi život, u novi početak, završi pobačajem.

Vjerujemo da je Božje oproštenje dar milosti, dobiven badava i bez zasluga, i da je za to potrebno jedino u povjerenju izručiti svoje srce. Međutim, opraštanje i pomirenje kao međuljudski i društveni proces jesu zahtjevna stvar. Nama kršćanima je oproštenje zadano kao jedna od osnovnih moralnih obveza – no treba kazati da to u stanovitim okolnostima može biti vrlo teška dužnost. „Ozdravljenje pamćenja“ – izraz koji je rado koristio Ivan Pavao II. u sklopu pokajničkog čina Crkve prije ulaska u novi milenij – pretpostavlja spremnost da se mnoge traume i bolna sjećanja na doživljenu nepravdu ne žele jednostavno zauvijek potisnuti u podsvijest. Ovo vrijedi kako za individualno tako i za „kolektivno pamćenje“ koje je bitno za kulturu društva, za oblikovanje i očuvanje njegova identiteta.

Ondje gdje nakon dramatičnih preobražaja društva nije došlo do javne rasprave o prošlosti, uključujući njezine bolne, tamne, krivicom opterećene strane, gdje nije došlo do verbaliziranja prešućenoga koje bi dovelo do katarze i pomirenja, tu ostaje „rascijepljeno pamćenje“. Nastavljaju se stoga duboke podjele društva, i onda ako se na vani prekrivaju „zaboravom“ i „pomirbenim prenemaganjem“. Narod je – slično kao i Crkva – „zajednica sjećanja“. Prošlost se na određeni način mora reflektirati i preraditi – na primjer putem umjetnosti, javnog diskursa, povijesnog istraživanja, čuvanjem „zajednicā sjećanja“ i tome slično – kako bi ta prošlost mogla postati sastavnim dijelom kolektivnog pamćenja. Ukoliko se društvo na takav način ne suočava sa svojom prošlošću, dolazi do fragmentiranja pamćenja. Jer, svaka je grupacija doživjela prošlost drukčije, iz različite perspektive, pa je i njezino sjećanje na to vrijeme drukčije. Ako u društvu nema dijaloga, onda dugotrajno fragmentiranje pamćenja neće omogućiti stvarno ozdravljenje niti dovesti do srastanja tog društva.

Postoji stara krivica koja se ne može jednostavno izbrisati niti popraviti, ostaju nezacijeljene rane koje se ne daju tako lako izliječiti – zločini totalitarnih režima su bez sumnje takvi. Postoji nepravda iz prošlosti koja se teško dade „zaboraviti“, a u stanovitom smislu i ne smije zaboraviti niti po kratkom postupku rješavati običnim pravnim, sudskim i kaznenim mehanizmima. Postoji „u nebo vapijuća nepravda“. I prije svega ovdje – nakon što se u javnoj raspravi iscrpe svi ljudski instrumenti prava i društvene terapije – ostaje nezamjenjivo djelo duhovne naravi: opraštanje. U tom slučaju ne možemo tako jednostavno „zaboraviti“, ali se možemo svjesno odreći presude – i čitavu stvar iznijeti pred onoga koji nije od „ovoga svijeta“ i povjeriti je njegovoj pravednosti i milosrđu.

Teolog Johann Baptist Metz podsjeća da je biblijski Izrael, u vrijeme dok su okolni narodi imali svoje utješne mitove kojima su na različite načine tumačili užase povijesti, ostao „krajolik od krika“. Psalmi kao i proroci ne nude nikakve umirujuće, racionalizirajuće teorije o onome što se dogodilo i što se događa, nego izručuju krik patničkog naroda onomu koji će doći. Ono što nijedna ljudska moć i pravda nije u stanju popraviti niti iscijeliti, mora se prepustiti Bogu do časa sudnjega dana.

[Iz knjige: Tomáš Halík, Strpljenje s Bogom. Pripovijest o Zakeju danas, Svjetlo riječi, Sarajevo 2015.]