Utorak, 1. 12. 2015. u 19 sati
Između poruke spasenja i ljudske kulture postoje mnogostruke veze. Bog je, naime, objavljujući se svojemu narodu sve do svojega punog očitovanja u utjelovljenom Sinu, govorio u skladu s kulturom koja je vlastita različitim dobima.
Isto je tako i Crkva, živeći tijekom vremenâ u različitim okolnostima, primjenjivala stečevine raznih kultura da bi u svojem propovijedanju kod svih naroda proširila i istumačila Kristovu poruku, da bi je istražila i dublje razumjela te je bolje izrazila u liturgijskom slavlju i u životu raznolike zajednice vjernikâ.
No u isto se vrijeme Crkva, poslana svim narodima svih vremena i krajeva, ne navezuje isključivo i nerazrješivo ni na koju rasu ili narod, ni uz koji poseban način života i ni uz bilo koji stari ili novi običaj. Prianjajući uz svoju vlastitu predaju i istodobno svjesna svojega sveopćeg poslanja, ona može stupiti u zajedništvo s raznim oblicima kulture. Time se obogaćuje i sama Crkva kao i te različite kulture /Gaudium et spes, 58/.