Stara godina – zahvalnica

Povjerenje i sloboda

Stara godina – Misa zahvalnica

Priznat ćemo da nikoga od nas ne resi primjerena zahvalnost. Nismo ni mi u Crkvi uvijek zahvalni. Većinom ljudi traženja i molbi, prošnji i molitava. Ipak, u nekim momentima života, sabrani u svojoj iskrenosti, iz nas samih izlazi zahvala Bogu i ljudima. Kalendarski prijelaz stare u novu godinu, svečarski karakter ove večeri, lijepa je prilika da u opuštenosti i veselju zahvalimo za prošlu godinu, za prošlo vrijeme. Večeras smo se okupili da u euharistiji (zahvalnici) pojedinačno i kao zajednica zastanemo nad svojim vremenom i da zahvalimo milosrdnom Bogu i bližnjima koji su s nama dijelili vrijeme, naše dileme i traženja, veselja i nervoze.

Vjerujemo da nas je otajstveni Bog pratio kroz prošlu godinu, da je bio upleten u naš život i ondje gdje to ne možemo uvidjeti, da nam se nudio kroz Isusa Krista koji nam je – i kada to nismo znali ili htjeli znati – osvjetljavao put svojom riječju. Dolazili smo i u ovu crkvu nošeni čežnjom za Božjim svjetlom, za Isusom, za Božjom blizinom i utjehom. Išli smo kroz život hranjeni na Gospodinovom oltaru riječi i njegova tijela.

Još je jedna godina na izmaku. Nad nama se, ne samo večeras, nego kroz sve naše dane nadvija činjenica konačnosti, naša temeljna istina da smo prolazni i smrtni, da naše vrijeme prolazi i mi odlazimo u drugu dimenziju, nekamo posve drukčije. U prošloj godini bilo je tuge i patnje, bilo je i radosti i dobrote, bilo je smrti naših bližnji, gubitaka, povreda i uvreda; bilo je lijenosti i lukavosti, bilo je zaigranosti i druženja, bilo je umora i čežnji. Sve je to prošlo ali i mnogo od prošloga traje u našem sjećanju, u našem pamćenju. Ne možemo vratiti vrijeme, ne možemo više utjecati na dogođeno. No, možemo nešto drugo, i na to smo pozvani – otkupljivati svoje vrijeme novim početkom, novim strpljivim radom na sebi i za druge, novom dobrotom.

U sabiranju našega vremena, u toj duhovnoj inventuri za ovu priliku možda bi bilo dobro napomenuti ono što će izdržati promjenjivost vremena, našu nemogućnost da mijenjamo situacije i ljude oko sebe. Istaknut ćemo nešto što nam može pomoći da se postojano upućujemo na stazu vjere, da usred svih propusta, promašaja i grijeha ne izgubimo kompas ljudskosti i vjere, dakle da otkupljujemo svoje vrijeme uvijek novom dobrotom.

Prva stvar koja je iznimno važna u vjernikovom životnom putu jest da se uvijek iznova odlučujemo za osnovno povjerenje u Boga, svijet, život i ljude oko sebe. Sva Božja objava, sve stvoreno, i ovaj Ivanov govor o Božjem svjetlu i utjelovljenoj Riječi koja dolazi među nas ljude i postaje jedan od nas, postaje naš brat i spasitelj, svjedoči o Božjem neizmjernom povjerenju u čovjeka. To temeljno povjerenje u smislenost svega, u Božju ljubav kao potvrdu da se Bog raduje svijetu i čovjeku, nosi vjernika kroz vrijeme. Naravno, ništa nije tako izloženo kušnji sumnje i nijekanju kao temeljno povjerenje, jer doživljavamo toliko besmisla, patnje, nerazumijevanja, grubosti, zla. Ništa nas toliko ne uvjetuje da se povučemo u svoj svijet, u privatnu i izoliranu sigurnost kao izgubljeno povjerenje.

Gubitak temeljnog povjerena u ljude često se događa. Ali ne samo taj gubitak nego i povjerenje u Boga. Jer ni ljudi ni Bog najčešće se ne ponašaju kako bismo željeli. Pogotovo Bog ne “paše” našim mjerama, našim nadanjima i željama. U takvim situacijama najčešće se i prestanemo baviti tim temeljnim pitanjem, pitanjem povjerenja, i svoje odnose kako s ljudima tako i s Bogom svodimo na navike, uhodanosti, čak pretjerani oprez, trgovačku razmjenu, u konačnici i na nepovjerenje. I na Boga i ljude gledamo ispod oka ili preko oka.

Valjalo bi, međutim, na kraju godine sabrati svoje vrijeme i pronaći zatomljeno svjetlo osnovnoga povjerenja u dnu nas. Bog se s nama ne igra, on nas ljubi i iznimno mu je stalo do svakoga od nas. On nije digao ruke od nas, nije se u nas razočarao. S njime ne trebamo biti u odnosu optuženoga ili krivca. Bog nas na kraju ove godine poziva da mirno opustimo svoju misao i ruke, da mu se u povjerenju prepustimo, uvijek pozorni i budni na njegovu Riječ, na put nasljedovanja njegova Sina i našega Učitelja Isusa. Na taj način, strpljivo ali sigurno, vratit će se i naše tako potrebno povjerenje u ljude.

Uz temeljno povjerenje uvijek ide veliki Božji dar – dar slobode. Ondje gdje vlada povjerenje u odnosima, osjeća se sloboda, ljudi se slobodno kreću, druže, razgovaraju, rade zajednički i zdušno. No kao ni povjerenje tako ni sloboda nisu nam darovani kao kakav materijalni predmet koji se ne mijenja, nego kao zbilja koja nas određuje, u kojoj živimo, za koju se odlučujemo i koja je promjenjiva. Baš onako kako nevoljko pa i sa željom da ih izbjegnemo susrećemo ljude na koje se ne možemo osloniti, dakle ljude koji nisu od povjerenja, tako je nekako slično i sa slobodom. Nažalost, većina nas volimo susretati ljude slomljenoga povjerenja, pa i nepovjerljive, volimo se družiti i “prijateljevati” s neslobodnim ljudima. Malo je, vrlo malo ljudi, koji kraj sebe ne vole robove i poslušnike, kojima mogu iskazati bezrezervno povjerenje i kojima pomažu da dosita budu slobodni.

U našoj prošloj godini, ako smo iskreni sa sobom, sjetit ćemo se neslobodnih postupaka i riječi. Bilo je i takvog ponašanja koje smo označili slobodnim a bili su samo naša samovolja. Sloboda nije istoznačna sa samovoljom. Bilo je i onih slučajeva u kojima smo pali na ispitu ljudskosti jer smo svoju slobodu žrtvovali obziru, strahu, udvaranju, ljubomori ili nekom svom unutarnjem nagonu za važenjem i dominacijom nad drugima. Bili smo često ili vanjski uvjetovani ili unutarnje zarobljeni.

No, kako god bilo svjesni smo kao i kod osnovnoga povjerenja tako i kod slobode da nismo završena bića. Još smo u životu, još smo u vremenu, još trebamo otkupljivati svoje vrijeme. Pritom je važno ponoviti da slobodu ne primamo kao završeni i konačni dar nego je sloboda Božji dar koji se može izgubiti ako je uvijek nanovo ne stječemo. Za povjerenje i slobodu se moramo odlučivati. Nitko ne može uzeti naše mjesto i umjesto nas postati čovjek povjerenja i slobode.

Iz osnovnog povjerenja proistječe sloboda koja se potvrđuje odlukama. Povjerenje rađa slobodom. Isus Krist je osoba koja iz osnovnog povjerenja u Boga Oca širi povjerenje među ljudima i time širi slobodu za ljude. Za nas. Zato Pavao tako izričito kaže: Za slobodu nas Krist oslobodi (Gal 5,1). U njemu raspoznajemo povjerenje i put slobode. Ta sloboda naravno ne prolazi bez nevolja, muke, pa i stradanja, kao što se istinsko povjerenje (vjera) potvrđuje u odsutnosti onoga tko nam je povjerenje iskazao.

******

Na kraju ove godine – u zahvalnosti svima koji su nas pratili kroz nju, koji su nam činili dobro – posvijestimo si neotklonjivu važnost povjerenja u Boga i ljude, u Boga koji nam je “izmicao” i u one ljude koji su nam bili smetnja ili nam činili loše. S povjerenjem i slobodom – onako kako se Bog u Isusu odnosi prema nama – uputimo se u novu godinu, u novo vrijeme – u novi početak.

Fra Ivan Šarčević