Smetnja ima prednost

Smetnja ima prednost

XXX. nedjelja kroz godinu

Mk 10,46-52

Iz nedjelje u nedjelju čitamo Markovo evanđelje i pratimo Isusa i njegove učenike na putu prema Jeruzalemu, prema mjestu Isusova skončanja. Sve više Isus ima pojedinačne, osobne susrete s ljudima. Danas slušamo kako izlazi iz grada Jerihona, tridesetak kilometara prije Jeruzalema, i stupa na glavnu prometnicu, na hodočasnički put za “sveti grad”. Uz učenike tu je i silno mnoštvo. Marko piše kako je uz taj put sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev. Navodi mu ime oca, vjerojatno, jer je u zajednici kojoj je Marko pisao bilo više Bartimeja ili je Timej bio poznata osoba.

Smjestio se Bartimej, kao i prosjaci svih vremena, na prometno mjesto, uz put. Čuo je da Isus prolazi, pa je stao vikati: “Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!” Tako jednostavne riječi a tako snažna molitva, tako duboka čežnja da progleda, tako nepokolebljiva nada koja se pretvara u vjeru. Bartimej priznaje Isusa Mesijom, izručuje mu se da ga ozdravi.

Slijepčeva je vika, zacijelo, bila neuobičajena, jer mnogi su, piše Marko, ušutkivali ga. Doslovno ili preneseno Bartimej je svakako remetio putnike i hodočasnike, smetao je njihovoj molitvi ili pjesmi, njihovom razgovoru ili pobožnoj usmjerenosti. Inače prosjaci su stalna smetnja, remetilački faktor. Uvijek nas nezgodno zateknu u našoj uhodanoj normalnosti. Najradije bismo ih sve uklonili nekamo daleko od pogleda i slušanja. Uostalom, tuđa vika i traženja redovito su nam smetnja.

Međutim, Isus je čuo Bartimejevu viku. I molbu. U Isusa ovakva vrsta smetnje ima prednost. Zastaje. Traži da ga zovnu da dođe. I zovu ga, veli Marko, sokoleći ga, vjerojatno zato što nisu očekivali da netko tako “uzvišen” ima vremena za prosjaka. Slijepi čovjek se odlučuje, baca ogrtač, vjerojatno prepoznatljivi ogrtač prosjaka ili onodobni identifikacijski znak za slijepca. Skače na noge i hita k Isusu. I onda mu Isus – kao da nije čuo što je on vikao i što je molio – postavlja sudbonosno pitanje: “Što hoćeš da ti učinim?” Bartimeju nije teško ponoviti svoju prošnju. Štoviše, on pojačava svoju molitvu time što Isusa priznaje svojim učiteljem. Kaže mu: “Učitelju moj, da progledam!”

Ovaj tako kratki razgovor pripada najuzvišenijim izgovorenim molitvama u čitavoj povijesti čovječanstva. Isus pita prosjaka i slijepca što zapravo hoće da mu učini, a on s krajnje malo riječi odgovara – da progledam.

Isus ga uslišava riječima: “Idi, vjera te tvoja spasila!” Opet ono Isusovo poznato da ozdravljenja čini nakon posvemašnjeg izručenja, nakon očitovanja totalne vjere, naravno, ne savršene vjere, jer čovjek “savršene” vjere, ili, kako Isus govori, onaj koji misli da je “pravedan”, ne bi ni vikao ni dolazio Isusu, nego upravo čovjek “nabrekao” od čežnje za spasenjem, za gledanjem, za normalnim hodom, čovjek koji je obolio od ponižavajućeg prosjačenja tuđih milodara i koji hoće s punim pravima i slobodom među ljude. Isus mu kaže: Idi, idi svojim putem. No, on se više ne vraća svome starom životu. Prije je već bacio ogrtač, sada se upućuje za Isusom, za svojim Učiteljem prema Jeruzalemu, križu i uskrsnuću.

Možda je na putu netko od hodočasnička čak štogod milostinje udijelio slijepom Bartimeju, ali su ga mnogi ušutkivali. No, njemu to nije bilo dovoljno. Nije se dao ušutkati ni milodarom ni upozorenjima. Ne vidjeti, biti slijep i prosjačiti tuđu milostinju, krnji dostojanstvo. Isus ga je čuo na posve drukčiji način. Isus se dopustio omesti na svome putu. Zastao je. Zovnuo ga. Porazgovarao s njime. Postavio mu osnovno pitanje. Zatražio je od njega da mu rekne ono što ga najviše tišti, molitvu svih njegovih molitava. I uslišio ga je, odgovorio mu na najvažniju životnu prošnju – dao mu da progleda.

Danas nas evanđelje poziva na osjetljivost za tuđu sljepoću. I stvarnu i duhovnu. Možda ušutkujemo viku i vapaje suvremenih Bartimeja koji stoje uz naš put, koje čak ne primjećujemo zajedno s grešnim strukturama i u dobrostojećim institucijama. Pred njima začipamo uši i okrećemo pogled. Ne poziva nas evanđelje da ih mi “spašavamo”, nego da im pomognemo da stignu do Isusa, do slobode da žive u ljudskoj zajednici i da prestanu pružati čeznutljive ruke prema našoj često hladnoj računici.

Današnje nas evanđelje poziva da preispitamo i svoje sljepilo i prosjačenje. Da preispitamo svoju molitvu. Komu, naime, i kako upućujemo svoju životnu čežnju, svoj životni vapaj? I što mi to uistinu tražimo? Komu pružamo svoje ruke i izručujemo se u totalnom povjerenju? Možemo li poput jerihonskoga slijepca prepoznati da nam je potrebno progledati upravo ondje gdje mislimo da najbolje vidimo?

Usprkos mnoštvu i prijetećim glasovima koji nas ušutkuju, jer smetamo, Isus i nas, svakog osobno poziva preko nekog svoga prijatelja – i preko našega protivnika – da krenemo prema njemu, da odbacimo svoj identifikacijski ogrtač prosjaka i slijepca. I meni Isus postavlja pitanje: Što hoćeš da ti učinim?

Fra Ivan Šarčević