Sirahova krotkost i Isusova poniznost

Sirahova krotkost i Isusova poniznost

XXII. nedjelja kroz godinu C

Sir 3,17-18.20.28-29; Lk 14,1.7-14

Složene društvene okolnosti na koje slabo možemo utjecati, neprestana traženja od strane naših bližnjih da im učinimo ovo ili ono, naše očite ili pritajene ambicije, naša neostvarena htijenja i želje, stalno sustizanje da dovršimo toliko započetih poslova, mnogo toga nas priječi da se susretnemo sa sobom. Čini nas nervoznima i frustriranima, odvlači nas od potrebna sabiranja pred Bogom, Božjom riječi; od nužnoga mira da se ogledamo u Isusovu evanđelju, njegovim riječima i praksi. Naša nedjeljna i blagdanska okupljanja na euharistiju, slavljenički prekid redovnoga protoka vremena, prilika su da – uz proslavu Boga i zajedničko slavlje – zastanemo nad svojim životom.

Naime, većina nas živi a da sami sebe ne vidimo kakvi smo uistinu. Lišili smo se samokritičnosti, autorefleksije. Kao kakve dirigirane lutke vrtoglavo skačemo s posla na posao, s teme na temu, jurcamo a da i ne čujemo ne samo što nam to drugi govore i poručuju, nego ne čujemo svoje vlastito srce i razum. Pretvoreni u funkcije i uloge, naša se briga usmjerila na sliku koju naša uloga nosi sa sobom, ili na sliku koju trebaju drugi imati o nama, na pozornost i bdijenje da pred svijetom ne ispadnemo smiješni i glupi, nezanimljivi i nekorisni. Kao raspolućena bića, rastrgani u sebi, polovično i površno obavljamo svoje preuzete dužnosti; više vremena posvećujemo mnogo čemu drugome nego ljudima i poslu za koje smo izravno odgovorni. Događa se onda da svoju nesposobnost za pojedino mjesto i dužnost, da svoju lijenost i neodgovornost pokrivamo velikim riječima, pa i lažima, oholom nedodirljivošću ili lažnim samosažaljenjem i nemoću, ili čak golom pozicijom vlasti. Živimo u prividu punine, u obmani da smo stalno u žiži događanja, da vladamo sobom i situacijom.

Sirahova pouka o krotkosti i razboritosti

I današnja misna čitanja zahtijevaju sabranu tišinu i smirivanje izvanjskih i unutarnjih prisila. I nude nesvakodnevne savjete i pouke. Pogotovo Isus u evanđelju preokreće naša uobičajene stavove i navike. U prvom čitanju Mudri Sirah savjetuje sina da bude krotak u svome poslu, svjestan da ga posao koji obavlja nadilazi te da uvijek može raditi bolje. Krotkost i krotki ljudi – a nismo baš tako navikli – voljeniji su od ljudi koji dijele darove. Božja riječ nam mijenja uhodana mišljenja i postupke, jer Sirah nastavlja različitije od onoga kako mi činimo: „Što si veći, još se većma ponizi i naći ćeš milost u Gospodina.“ U nas je načelo posve drukčije: Što si manji, to se višim predstavi i imat ćeš podršku ljudi; što si manje čovjek, što si nesposobniji za posao, što si nekarakterniji, to se više uzoholi.

O poniznosti i oholosti je teško i govoriti. Tim govorom je prezasićen religijski i duhovni život. Oholost se najčešće uvlači među one koji se smatraju poniznima, među „svete“ i „izabrane“. Sirah za ponizna čovjeka govori da je u Božjoj blizini. U nas se događa obratno: oholi u maski poniznosti, smatra se, u Božjoj je blizini. I starozavjetni mudri pisac nastavlja da nema lijeka za onoga tko je obolio od oholosti. Oholost nastanjuje svako srce, pogotovo onoga koji smatra da nije ohol. Nije oholost pridržana tek bogatima, pametnima, tzv. „velikima“. Za oholost ne treba, kako se uvriježilo, završiti fakultete, i kao da bi pametni i školovani ljudi već po sebi bili oholi. I među njima ima poniznih ljudi, kao što među tzv. siromašnima i neukima, običnima i „malenima“ ima neizlječive oholosti.

Sirah nastavlja da ponizna čovjeka označava razboritost. On razmišlja o prispodobama, jer prispodobe su vrhunac biblijskoga, vjerničkoga govora. Oholom – može se zaključiti – kao da ne treba razbora, ne treba razmišljati. On djeluje hrabar i otresit, moćan i silan. Glupost prati oholost. Glup čovjek je nepromišljen i tvrdoglav. Misli da može „glavom kroz zid“. Ponizan čovjek razmišlja o onom što mu je kazano i kroz usporedbe, što je više o plitkoće govora, što – kao u prispodobama – ima drugo i preneseno značenja. On se trudi oko životne mudrosti. Njegovo je uho, kako Sirah kaže, pažljivo. Pozoran je, sluša druge. Za oholog čovjeka ima samo jedno značenje, ono koje on određuje kao jedino ispravno (korisno). Ohol čovjek ne sluša druge glasove osim onih koji ga podržavaju, koji mu se dive, koji mu se udvaraju. U oholu čovjeku se samoljubiva opačina ugnijezdila kao obmana najviše ljudskosti i pravovjerja. I kad nastoji biti kritičan prema sebi, on tu samokritičnost oblači u opće fraze, u tobožnji uzvišeni zadatak za opće dobro i u lažnu poniznost. Ohol čovjek u konačnici je slijep za druge, bešćutan i nepravedan, uživa u samome sebi, sve svodi na svoju mjeru. Oholost je duhovna smrt za koju nema lijeka. Ni poniznost nije lijek oholosti. Prema Pismu lijek je razbor, i mudrost kao strah Božji, kao pažljivo uho i krotkost u poslu. U poniznosti se ostvaruje skroman i radin, bogat i pun život. Oholost je pak prepuna vanjštine i one duhovne i molitvene; prepuna je vrtoglava i nesmirena trčanja za potvrdom. Ona je neispunjivi bezdan i praznina – duhovna, intelektualna, moralna …

Isusova pouka o pozicijama i uzvraćanju dobra

Odlomak iz Lukina evanđelja dio je biblijske mudrosti (o oholosti i poniznosti). Nastavak je Isusova govora o pozicijama u Božjem kraljevstvu o čemu smo slušali i prošle nedjelje. Isus se odazvao na gozbu nekom farizejskom prvaku. I promatra kako se ljudi ponašaju. Koristi gozbu kao usporedbu da svom gostoprimcu, da svojim učenicima (i nama danas), priopći kako bi se trebalo ponašati. Riječ je o jagmi, guranju i laktanju, kupovanju i ucjenjivanju za prva i viša mjesta. Isus je rezolutan: valja birati posljednje mjesto. Posljednje se mjesto – važno je napomenuti – ne bira iz taštine, iz oholosti, iz zavisti kojom bi se i s posljednjega mjesta druge ljude omalovažavalo, nego se posljednje mjesto izabire jer se sebe smatra doista nevrijednim za viša mjesta, jer raspored mjesta, u konačnici, pripada Gospodinu.

Više je nego zanimljivo pratiti što se događa s ljudima koje su drugi kao igračke i svoja sredstva moći postavili na pozicije, ili koji su se sami stavili da budu na prvim mjestima, a oni ta mjesta ne zaslužuju ni ljudskošću ni kompetencijom. Oni od života i nemaju ništa drugo do uloga i pozicija, pa kad ih zauzmu, umišljeni da su stvoreni za njih, svojim „spašavanjem“ šire nesreću i razdore, uništavaju dobro oko sebe. U svojoj su mesijanskoj funkciji slijepi. Ne vide da ih čak i vlastiti podržavatelji gledaju sa sažaljenjem i prezirom, da ih sve više guraju u propast, da ih što više žele identificirati s funkcijom a ta ih funkcija izjeda, guta i vuče u propast. Kada im istekne mandat, oni nestaju u osami, s gorčinom nerazumijevanja, u društvenu anonimnost ili se utapaju u kritizersko osrednjaštvo isti onih koji su ih učinili svojim sredstvom, koji su ih isturili na poziciju, dok sami nisu smjeli stati „u prvi red“, niti se javno očitovati.

Čovjek, pak, koji zna da je i on kao i svaki čovjek uvijek više od funkcije, kojemu uloga i služba po sebi ne uvećavaju dostojanstvo i značenje, da mu uloge ne tvore ljudskost, svjestan je da mu se višom pozicijom povećava odgovornost, da se u višoj službi traži i veća razboritost. Traži se još veća osjetljivost, otvorenije srce i pozornije slušanje i onih s kojima se na slaže. Njemu pozicija nije samo prilika uživanja, lijenosti i ugode, bogatstva i društvenoga prestiža, nego mu pozicija služi da može učiniti još više dobra, još više koristiti drugima. Isus usporedbu o gozbi i prvim mjestima jasno završava: svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen. Isus ne tumači da se oholo ljudsko uzvisivanje zna zaogrnuti u lažnu poniznost. O tome govori na drugim mjestima: kao o farizejskom/saducejskom, licemjernom kvascu pobožnosti i zarade koristeći svetinje, te o Herodovom kvascu, kada na vlast – poput drznika Heroda – dođu beskrupulozni i vlastohlepni ljudi, ljudi tjelesnoga užitka i militantne strogosti, koji svoju funkciju troši samo za to da mu je nitko ne ugrozi, koji bezočno kažnjava tko i samo malo prepozna i razobliči tu vlastodržačku narcisoidnost.

U nastavku evanđelja, i dalje koristeći usporedbu gozbe, Isus nas sve poučava preko riječi upućenih farizejskom prvaku, gostoprimcu koga treba pozivati na gozbu. Radikalno preokreće naše ljudsko ponašanje. Isus veli da na gozbu – kao na vrhunac ljudskoga zajedništva a što podrazumijeva onda svaki ljudski postupak prema drugome – treba pozvati one koji nam ne mogu uzvratiti. Teška lekcija o ostvarivanju Božjega kraljevstva, jer mi se vodimo načelom reciprociteta, načelom trgovine: pozivam i surađujem samo s onima koji su mene „zadužili“, darujem samo onima tko je prema meni bio dobar, tko se prema meni odnosi s poštovanjem i od kojega očekujem da mi može uzvratiti barem istom mjerom. Štoviše, mi se ljudi ponašamo ne samo po reciprocitetu, po pravdi, nego pristrano. Onima koji s nama nisu dobri, njima treba oduzeti i ono što ih po pravdi sljeduje, njih treba čak kazniti i poniziti, njih treba isključiti iz posla, gozbe i svakog zajedništva.

Prepuno je po našim obiteljima i zajednicama ljudi koji sebi dopuštaju mnogo toga, gotovo sve, i to prikazuju kao rad za opće dobro; koji su si priskrbili i moć i povlastice, pravo i pravdu, dok istodobno bližnje lišavaju dostojanstva, isključuju od dobara i lišavaju i onoga što im po pravu pripada. Ako se tako redovito ponašamo, kad će nas onda pogoditi Isusova riječ da pomažemo onima koji nam ne mogu uzvratiti, koji neće moći čak ni razglasiti da smo im pomogli, koji neće moći ničim pridonijeti našoj neugasivoj potrebi za važenjem, neprestanoj borbi za zasluge, za ljudske pohvale i zahvalnice. Nema sumnje, Isus naglavačke obrće naše oholosti i poniznosti, pozicije i funkcije, naša prva i zadnja mjesta, naše poslove i gozbe. Njegovo kraljevstvo je u suprotnosti s našim navikama i funkcijama, poslovima i zaslugama, gozbama i pristranostima.

Fra Ivan Šarčević