Sijati Božju riječ i rasti iz svoga dobra

Sijati Božju riječ i rasti iz svoga dobra

XI. nedjelja kroz godinu

Mk 4,26-34

Posvuda se čuju riječi poput ovih: Ma to je dobro što radiš, ali od toga nema neke koristi! Ili: Možeš ti raditi koliko hoćeš ali nećeš uspjet! Ili: Kako god ti radio, ništa nećeš promijeniti!

Živimo u kulturi kratkoročnosti i provizornosti, brzine i nepostojanosti. I neki hrabri i stameni ljudi odustaju od ciljeva i ideala jer su se možda umorili, jer su doživjeli poniženje u svojim nastojanjima, jer su umjesto “uspjeha” i potvrde požnjeli poraz, doživjeli obiteljsku, crkvenu ili društvenu izolaciju. Mogu se susresti ljudi koje je resila karakternost, odlučnost i postojanost ali su iz nekih subjektivnih ili objektivnih razloga put dobra zamijenili putom kompromisa ili čak putom zločestoće i intriga. Kada strukture postanu grešne, kada se pokvare institucije, pojedincima je potrebna iznimna snaga ljudskosti i vjere da se odupru općem urušavanju, da sačuvaju vlastitu osobnost i da djeluju iz dobra i za dobro.

Nasuprot našoj kulturi provizornoga i odustajanja stoji Isusovo evanđelje. I ovaj današnji odlomak iz Markova evanđelja u kojem Isus uspoređuje Božje kraljevstvo sa siječem i s gorušičinim zrnom. Ove su nam usporedbe previše poznate da preko njih možemo olako prijeći,  kako to obično biva i s Isusom i njegovim evanđeljem. Nije nam, dakle, problem u shvaćanju nego u prihvaćanju, ponajviše u praktičnom izvršavanju shvaćene riječi, u izlasku iz obrane pravovjernosti i tvrđave samorazumljivosti.

Isusov sijač označava čovjeka koji neumorno i nepokolebljiv sije Božju riječ, sije dobrotu i širi dobre odnose među ljudima. Ne odustaje. Kao da se uopće ne zanima kakva je zemlja, je li prikladna za sjeme, niti kakvo će biti vrijeme, hoće li biti dostatno kiše i sunca. On se ne obazire ni na što okolo sebe, on sije i ide mirno spavati. U svome poslu nije uvjetovan ni svojim protivnicima ni svojim podržavateljima. Sve prihvaća kao svoju jedinu i nezamjenjivu priliku. Siguran je da je nemoguće da posijana riječ ne urodi. Siguran je u uspjeh, siguran je u učinak svoga rada – u žetvu.

Sijač (Vincent Van Gogh)

Ne možemo, naravno, ne pomisliti da je Isusov sijač pomalo naivan i tvrdoglav, da se oglušuje na zapreke i podmetanje, na izdaje i prijevare. Isus, međutim, o tome uopće ne govori. U usporedbi o sijaču njemu je stalo da kaže “mnoštvu”, dakle svima a ne samo svojim učenicima, kako se ostvarenje Božjega kraljevstva (izgradnja obitelji, zajednica, društva i svijeta) događa ako pojedinac, čak i posve sam, sije Boju riječ, sam – uporno i dosljedno – obavlja povjereni posao, ne gledajući ni na koga i ni na što oko sebe. U drugim će usporedbama, i u onoj drugoj o sijaču čije sjeme pada na različita tla, Isus govoriti o važnosti zajednice i uvažavanju konteksta pri ostvarenju Božjega kraljevstva. Ovdje je jednostavno riječ o nepokolebljivoj snazi čovjeka pojedinca koji neumorno sije i uvjeren je da njegov posao, da posijana Božja riječ, ne može biti bez učinka. [Na gore postavljenoj Van Goghovoj slici, Sijač, sastavljenoj od paradoksa, zemlja je zamijenjena nebom, sijač neumorno sije.]

U drugoj usporedbi iz današnjega evanđelja, također posve poznatoj, Isus ističe važnost malenosti za Božje kraljevstvo, i to ne bilo kakve malenosti, nego o zrnu gorušice koje je skoro najmanje, najneznatnije unutar mnogih sitnih zrna žitarica ili drugih biljaka i zrna povrća koja se siju. Zrno gorušice (senfa) izraste i do četiri metra visine i postaje ugodno sklonište pticama. Maleno dobro, najmanje dobro ima nevjerojatnu snagu, poručuje Isus. I to shvaćamo, i to znamo. Znamo kako u svakodnevnom životu i maleno učinjeno dobro mijenja naše loše odnose. Naravno, nije lagano to naše znanje provesti u djelo. Znamo da samo jedan dobar čovjek može zaustaviti čitavu vojsku zla. Znamo kako samo jedna dobra (kritička i proročka) riječ zna zasmetati čitavom javnom mnijenju, čitavoj hordi zli glasova i neprijateljstava. Samo jedno i maleno dobro može ne samo dovesti u pitanje nego i promijeniti grešne strukture.

Nažalost, skloniji smo lijepiti se i zaslijepiti ogromnom količinom zla u svijetu nego odlučiti se za maleno dobro u nama. Pred velikom količinom lošega, u strukturama u kojima su se izgubili kriteriji i vrednote ili se reagira iz lažnih kompromisa, mnogi se ljudi povlače u svoj mir ili se pridružuju opakima jer smatraju da njihovo malo dobro ne može ništa poboljšati. Isus je posve drukčijega stava. Evanđelje to prenosi kao u kakvom idealnom svijetu. No taj je svijet ipak posve realan i moguć, jedini dosljedan Isusovu nasljedovanju. Maleno dobro je sposobno iz sebe rasti i postati veliko dobro. Rasti iz sebe, iz svoje dobrote, strpljivo i postojano, rasti bez ubrzavanja povijesti, rasti bez nasilja, rasti iz sebe, iz svoga dobra bez uplašena pogleda na zlo oko sebe; rasti iz sebe bez zavidna i ljubomorna oka na uspjeh drugih; rasti bez straha od vlastitih neuspjeha i poraza, bez onih stotinu razloga kako vremena nisu dobra, kako nemamo uvjeta; rasti iz sebe, iz svoga malenoga dobra, iz svoje istine bez onih bezbrojnih obzira kako ćemo biti prihvaćeni, kako će nas drugi razumjeti, hoćemo li se drugima svidjeti, znači izgrađivati onu novost koju je započeo Isus Krist – ostvarenje Božjega kraljevstva među ljudima. Nepokolebljivo i ustrajno sijati Božju riječ i rasti iz svoga malenoga dobra povrh svih zapreka iznimno je ljudsko i kršćansko poslanje.

Fra Ivan Šarčević