Riznica Isusova učenika

Riznica Isusova učenika

XVII – nedjelja kroz godinu

Mt 13,44-52

Treću nedjelju zaredom slušamo iz Matejeva evanđelja kako Isus govori u usporedbama iz svakodnevnoga života. Poziva svoje slušatelje, poziva nas da se odlučimo za Božje kraljevstvo koje te usporedbe slikovno uprizoruju. Čuli smo usporedbe o rasipnom sijaču, o kukolju u pšenici, o gorušičinom zrnu i kvascu. Danas slušamo još tri usporedbe o Božjem kraljevstvu: usporedbu o nađenom blagu, zatim o dragocjenom biseru i onu o ribarskoj mreži punoj raznih riba, i jestivih i nejestivih.

Božje kraljevstvo je Isusova životna poruka. Ono nije zemljopisni prostor zaokružen granicama. Ne poistovjećuje se s ikakvim režimom, društvenim ustrojem ili sistemom. U njemu nema vladanja nad ljudima. Ono označava radikalno nove međuljudske odnose u kojima se ljudi jedni prema drugima odnose kao što se Bog, kao što se Isus odnosi prema ljudima. Iz te perspektive valja razumijevati Isusove usporedbe o nađenom blagu, skupocjenom biseru i mreži punoj riba. Svoje aktualno stanje Isusov učenik promatra kroz Isusove riječi i njegovu praksu.

Kraljevstvo nebesko, pripovijeda Isus, slično je slučajno nađenom blago, zatim dugo traženom i napokon nađenom biseru, te posljednjem, Božjem sudu o našim životima i odnosima. Naime, u prvoj usporedbi se govori o slučajnom otkriću. Čovjek ide njivom, svijetom, obavlja svoje poslove, otvoren je za novo i pronalazi veliko blago. Uzima ga, skriva, prodaje sve da bi kupio njivu koja je skrivala blago. Druga usporedba ne govori o slučajnosti. Trgovac svjesno traga za lijepim biserjem. Ne smiruje se dok ne nađe najdragocjeniji. Dok prva usporedba govori da se Božje kraljevstvo, smisao i sreća života pronalaze u svakodnevnom savjesnom obavljanju svojih poslova, druga usporedba nagoviješta da se Kraljevstvo Božje, smisao i sreća nalaze u neposustalom traganju. Ali i u jednoj i drugoj usporedbi riječ je o svjesnoj odluci da se radikalno mijenja život kad se nađe blago ili biser.

U potrazi za životnom srećom (za Božjim kraljevstvom, Isus bi kazao), kao ljudi navike, kao rutineri uobičajenoga, mi se najčešće strašimo novoga. Ne primjećujemo blago na “njivi”. Čak ako ga vidimo, smatramo ga nevrijednim ili lažnim, ili se zadovoljavamo prosječnošću i uhodanošću života i svojih relacija. Nerijetko mislimo da nama ne može ništa biti darovano, nego da u životu sve moramo “zaraditi”. Neki od nas su opet nesmireni, kao trgovci koji stalno nešto kupuju, preprodaju i sebe i svoje vrednote, varamo ili bivamo prevareni manje vrijednim ili čak lažnim biserjem, uvijek u jurnjavi za novim odnosima koji nas ne ispunjavaju ili smo u odnosima polovični, sitničavi, manji ili veći kalkulanti.

Događa se također da duhovno odumremo, da prestanemo raditi ili tražiti ostvarenje Božjeg kraljevstva, novih odnosa. Bezvoljno kažemo kako nema tog blaga za koje bi vrijedilo sve staviti nastranu, kako nema smisla išta poduzimati, jer ionako sve je isto, ništa se ne može promijeniti. Ljutimo se na situaciju, vrijeme, loše okolnosti, pokvarene ljude. Već unaprijed mislimo da naši poslovi i traganja propadaju u rukama loših i izopačenih ljudi. Međutim, temeljna poruka svih Isusovih usporedbi jest da zadnju riječ nema zlo ni loši ljudi, nego rasipni sijač, malo dobro koje iz sebe raste i ulazi u svoju okolinu, u međuljudske odnose i mijenja ih onako kako je to Isus činio.

Zato Isus priča usporedbu o ribarskoj mreži punoj ulova. Ribari na lađi ili na obali iz pune mreže dijele jestive od nejestivih riba, čiste od nečistih, kvalitetne od nekvalitetnih. Riječ je – slično kao u onoj usporedbi o kukolju u pšenici – o posljednjem Božjem sudu. Za vrijeme ulova nije se moglo razvrstavati jer bi i dobre ribe utekle. Tako je i s čovjekovim životom. Nije dobro kroz život motriti samo na zlo, zle ljude i zlu situaciju, stalno dijeliti dobro od zla, a pri tome ništa dobroga ne raditi. Ni ovdje se ne niječu činjenice, ne poriče se užas i grozota zla i loših ljudi, nego Isus traži da se do posljednjega Božjega suda ustrajno i strpljivo radi na Božjoj njivi svakodnevnice i da se neumorno traga do pronalaska dragocjenoga bisera. Da je Isusov radnik stao na početak njive i kazao kako je besmisleno uopće išta raditi, nikada u svom redovnom poslu ne bi našao veliko blago. Da se Isusov trgovac vodio mišlju da su svi biseri jednaki ili da se dao samo na razotkrivanje lažnih bisera, nikada ne bi pronašao onaj dragocjeni. Naš život i svijet izmiješani su i dobrim i lošim, ali Isusov učenik je uporan u dobru, u ostvarivanju Božjega kraljevstva, ostvarivanju novih međuljudskih odnosa, onako kako je Isus sam pokazao da trebamo činiti.

Na koncu svoga govora Isus pita svoje slušatelje jesu li razumjeli njegove usporedbe o Božjem kraljevstvu. Oni odgovaraju da jesu. A onda im Isus kaže da svaki pismoznanac, dakle i svatko od nas koji sluša Sveto pismo, sluša Isusove riječi i razumije ih, jest “upućen” čovjek koji je svjestan da je Sveto pismo, da su Isusove riječi životna riznica, škrinja s blagom koje i danas vrijedi, od kojih se živi u novim okolnostima. Kršćanin otvara tu Isusovu škrinju, sluša njegove riječi i po njima živi. Isus i nama kaže da svaki razboriti vjernik iz svoje riznice iznosi i staro i novo, da svoju novu situaciju odmjerava s Isusovom riječi “davno” rečenom.

Isusov se učenik pita kakav je slušatelj: onaj usputni, onaj lako zapaljivi na kamenitom tlu, onaj zagušen trnjem briga ili onaj koji doista prihvaća Isusovu riječ i po njoj živi kao s nađenim blagom u njivi ili kao sretni tragač koji je našao svoj biser ili kao onaj koji raste u Isusovoj blizini i širi Božje kraljevstvo kao gorušičino zrno u pustinji svijeta ili kvasac u masi brašna. Je li on onaj koji se u dobru ne da pokolebati bez obzira na kukolj i na štetne ribe u svojoj okolini, nego strpljivo i s dubokom nadom ugošćuje umorne ljude, pomaže im, proširuje dobre odnose, siguran u Božji konačnu pravdu i žetvu posljednjega dana. Isusove usporedbe, Isusove riječi su riznica staroga i novoga. To je neizmjerno blago novih međuljudskih odnosa, skupocjeni biser za kojega vrijedi sve prodati. Isusove riječi, Isusov život, sam Isus, ponuđeno je blago, najskupocjeniji biser.

Fra Ivan Šarčević