RIBARI LJUDI

Zlatko Prica, Ostaviše lađe i pođoše za njim /Zbirka Žeravac/

Ribari ljudi

III. nedjelja kroz godinu

Mk 1,14-20

Netom poslije govora o djelovanju Ivana Krstitelja na Jordanu, Evanđelist Marko piše na početku svog evanđelja da je Ivan bio “predan”, zatvoren i ušutkan, te da Isus počinje javno djelovati u Galileji – u pokrajini po kojoj je dobio ime Galilejac. Iz te male pokrajine krenula je u svijet radosna vijest o Božjem kraljevstvu. Isusova sažeta nastupna poruka glasi: ispunilo se vrijeme, približilo se Božje kraljevstvo, obratite se i vjerujte dobroj vijesti – evanđelju.

Slijedom biblijske objave, koja razlikuje “puninu vremena”, “oročeno vrijeme”, “vrijeme odluke za nešto” (kairos) od pukog prepuštanju protoku kalendarskoga vremena (chronos), Isus poziva ljude da ne propuste priliku koja dolazi s njim. Naviješta Božje kraljevstvo i za njega traži promjenu mišljenja, govora i djelovanja, traži vjeru u tu radosnu vijest.

I za naše dane vrijedi ista Isusova poruka, isti nastupni poziv: (1) I nama danas Isus kaže da se naše vrijeme ispunilo; ne valja se zadržavati na prošlim promašajima, grijesima, stranputicama, gubicima, ranama, niti očekivati od budućnosti ili drugih da će nas oni bitno usrećiti. Valja se sad i odmah obratiti i založiti za Božje kraljevstvo. Ono se dobiva na dar ali i “osvaja”.

(2) Isus i nama jasno poručuje da nije dostatan uvid da je naše vrijeme jedino naše vrijeme. Ne može se ostati samo na ispravnoj spoznaji. Potrebno je obraćenje. A koliko se i tko sve ne govori o obraćenju! Toliko i toliki da više i ne znamo što je to ono doista. Ipak, ako smo iskreni sa sobom, osjećamo kako se trebamo stvarno promijeniti cjelinom svoga bića: i mišlju i riječju i djelom – korjenito.

(3) I kao treći uvjet Isus govori kako valja povjerovati u njegovu radosnu vijest. Ona se sastoji u tome da u konačnici, i s najboljim uvidima i najboljim obraćenjima, Bog kojega Isus naziva ocem, koji je milosrdan, drukčije gleda na nas ljude, na sve ljude, i na naše neprijatelje. On želi da se na istini, pravednosti i ljubavi – onako kako on s nama postupa – utemelji njegovo kraljevstvo. Božje kraljevstvo znači novi način ljudske blizine, novi način komuniciranja, novi način kako živjeti zajedno u malom i globalnom svijetu. Jer, svjedoci smo stalnih netrpeljivosti i ratova, podjela i isključivosti. Naše vrijeme pokazuje da je “tehnika svladala sve udaljenosti, ali nije stvorila blizinu” (Heidegger). Božje kraljevstvo je radosna vijest nečuvene blizine ljudi međusobno, blizine koja nije lažni mir među ljudima, i zbog koje se, poput Isusa, može i nevin nastradati upravo kao krivooptuženi za podjele i sukobe, ali za koju vrijedi živjeti.

Marko Evanđelist dalje izvještava da Isus, propovijedajući kroz svoju rodnu Galileju, prolazi pokraj Galilejskoga jezera i ondje nalazi prvu četvoricu svojih učenika. Za ostvarenje Božjeg kraljevstva potrebni su mu ljudi. Isus ne može sam. Smisao obraćenja nije u tome da se čovjek umakne od ljudi, u “zlatnu osamu”, niti se Božje kraljevstvo ostvaruje u skrovitosti srca, potajno i daleko od ljudi, nego jedino i samo s ljudima i među ljudima, u novom zajedništvu i blizini.

Isus poziva dva para braće, Andriju i Šimuna, Jakova i Ivana, ribare. Kasnije će zovnuti i druge, sve do šatordžije i učenjaka Pavla. Zove ih posve jednostavno ali u pozivu se osjeća urgentnost, hitnost. Nema otezanja ni odgađanja. U odzivu je potpuno povjerenje. Nema mjerkanja, nema sumnje u mogućnost prevare. Pozvani ostavljaju sve dotadašnje i kreću za Učiteljem. A on im pritom ne obećava ništa, ništa novčano i materijalno, nikakav ugled ni poziciju, nikakvu sigurnost, carstvo slobodnoga vremena, nikakvo životno osiguranje. Ništa im ne obećaje, nego samo da će ih učiniti ribarima ljudi.

A to, što to znači ribari ljudi? Toga zanimanja nema. To je ustvari poziv – Isusov poziv. Isus želi da njegovi učenici pođu za njim, da uđu u zajedništvo s njim, da – poput njega – stave čovjeka u središte svoga govora i djelovanja i da ostvaruju Božje kraljevstvo – novu blizinu Boga s ljudima i ljudi međusobno.

Isus poziva i u naše vrijeme. I nas da se ostavimo dosadašnjih “ribarskih” poslova i komunikacija. Isus je jedinstvena osoba u povijesti čovječanstva. On je nesebični ribar ljudi u kojem se objavljuje Bog neslućene blizine; on rasprostire Božju mrežu sretnog ljudskog zajedništva. Isus svoje ribarenje ne čini nasilu, niti od svojih učenika traži da nasilu u njegovo ili Božje ime ribari ljude, nego s radošću pronađena smisla. On nije duhovni reklamer, pobožnjački pozer niti bigotni ekshibicionist. Isus ne straši, ne prijeti, ne vrbuje niti potkupljuje. On i danas prolazi pored nas, hoda između nas i traži da uvidimo da je sad, baš sada naša jedinstvena prilika za obraćenje, za ozdravljenje, za promjenu naših odnosa prema Bogu i drugima, da je sada neponovljiva prilika da bez maske stanemo pred Boga i upustimo se u novo zajedništvo s ljudima.

Naravno, biti ribar ljudi nije nimalo lagano. Prepuno je raznovrsnih opasnosti, nerazumijevanja i križeva. Jer ne ovisi sve o ribarima. No, jedno je sigurno da nema toga mjesta i obitelji, naroda i društva, nema tih ljudi kojima ne treba evanđelje, novo zajedništvo Božjega kraljevstva. I u naše vrijeme, i u naše Ninive i Galileje, u naš Pariz i Međugorje, u Sarajevo i Banju Luku, istočni i zapadni dio grada, posvuda su pozvani suvremeni Jone, Andrije i Šimuni, današnji Isusovi učenici i učenice, braća i sestre da ostvaruju Božje kraljevstvo nove blizine među narodima i ljudima koji se izjedaju i unesrećuju u međusobnim podjelama.

Fra Ivan Šarčević