Preobrazba u molitvi i nasljedovanju

Preobrazba u molitvi i nasljedovanju

II. korizmena nedjelja

Lk 9,28b-36

Nešto najljepše što se može dogoditi jest čovjekova promjena na bolje. Nada u poboljšanje sebe i svoje okoline pokreće napore tolikih ljudi u svijetu. Roditelji se raduju i malom popravku u učenju ili ponašanju svoje djece. A kolika je tek radost ako se netko ostavio pića, droge, krađe, prostitucije ili nekih drugih poroka i loših navika. Obraćenje je srž Isusove poruke u evanđelju. Pozivom na obraćenje odzvanja čitavo korizmeno vrijeme.

Nažalost, obraćenja su rijetkost. Štoviše, prije nego preobrazba na bolje češće se događa čovjekovo kvarenje, deformacija i dehumanizacija. Kako starimo, negativnosti koje smo kao mlađi iskupljivali svojim dobrim stranama ili prekrivali lijepim izgledom i razigranošću, humorom i ljubavlju prema životu, u starijim godinama, sa slabljenjem fizičkih i duhovnih moći, znaju nahrupiti do nakaradnosti a da mi toga uopće nismo svjesni niti to uviđamo. Postajemo osjetljiviji na sve i istodobno slijepi i gluhi na dobronamjerne riječi kritike i poglede upozorenja naših bližnjih. Ružan i neistinit govor, nervoza i nestrpljivost, škrtost i taština, strah za sebe, sebeljublje, ravnodušnost za druge, narcisoidni cinizam, mnoge loše osobine koje smo i prije imali, ako ih se ne drži pod kontrolom i ako nismo usmjereni prema dobru, u kasnijim godinama izbiju kao naše glavne osobine i izobličuju nas do neprepoznavanja. Bližnji se čude što se to s nama događa a mi tvrdokorno ustrajavamo kako se svi mijenjaju na gore dok jedino mi ostajemo dosljedni i autentični.

Kao što na naše obraćenje mogu utjecati drugi, tako je i s preobrazbom na gore. Osim samoskrivljenog izopačivanja, postoji i ono za koje nismo samo mi krivi. Preobrazba na gore može se dogoditi iznenada, tako da ni samom čovjeku nisu jasni zadnji razlozi njegova raščovječenja. Jedan od najvećih književnih primjera te vrste preobrazbe svakako je istoimena pripovijetka Preobrazba (1915) pisca Franza Kafke. Njegov lik Gregor Samsa, marljivi trgovački putnik, koji je godinama naporno i savjesno radio, koji je zanemarivao sebe sama da bi uzdržavao svoju obitelj, jednog se jutra probudio preobražen u monstruoznog velikog kukca, žohara. Uza sve nastojanje da se vrati u ljudski svijet, u svoju obitelj, ne uspijeva mu. Ne zna kako je dospio u to neljudsko, životinjsko stanje. Iz njega sam ne može izići. Pritom mu nitko ne pomaže. Otac ne želi ni razgovarati s njim, majka ga voli ali se plaši oca da s njim uopće komunicira, sestra mu pomaže, hrani ga, pazi, ali ništa ne mijenja da se njegova situacija popravi. Od najkorisnijega člana, Gregor je postao ruglo, prezren, osoba za izbjegavanje. Biva odbačen, izoliran, zaključan u nekomunikaciju, do mjere krajnjeg samookrivljivanja. Njegovoj obitelji jedino njegova smrt dolazi kao oslobođenje i mogućnost novih životnih perspektiva. I tragično završava. Umire od zagnojene rane na leđima koju mu je prouzrokovala jabuka kojom se otac bacio na njega.

Današnji odlomak Lukina evanđelja govori o Isusovoj preobrazbi na gori. Riječ je o drukčijoj preobrazbi od Kafkinog Gregora Samse. Ona označava anticipaciju, predokus Isusove slave u Božjoj blizini nakon ispunjena života u dobroti i nakon poražavajuće muke i smrti, nakon totalnog kraha, koji sliči zemaljskome krahu Gregora Samse ali bez dimenzije vjere. Luka Evanđelist smješta ovaj događaj na polovicu vremena Isusova javnoga djelovanja, pred konačni put prema Jeruzalemu, prema mjestu muke i razapinjanja na križ, mjestu smrti.

Isus se preobrazio, Luka naglašava, dok se molio. Isusovo lice se promijenilo, sav je bio u svjetlosti. Preobrazio se pred najvažnijom trojicom učenika svjedoka, koji su, kao i obično, bili svladani snom, i koji će se značenja svih događaja iznova sjećati tek nakon Isusova uskrsnuća. Oni su pasivni svjedoci, osobito Petar, koji najčešće promašuju smisao onoga što se Isusu događa.

U trenutku Isusove preobrazbe, o njegovom Izlasku (Pashi), o putu i događajima u Jeruzalemu, s njim razgovaraju dvojica najvećih osoba vjere: Mojsije – posrednik Božjega Zakona i Ilija – posrednik Božje riječi, dakle najveći Zakonodavac i najveći Prorok. Petar se u to razbuđuje. Dobronamjeran kakav jest, ali nedovoljno svjestan, zadivljen viđenim, Petar predlaže Isusu da se svi skupa zadrže u toj sjajnoj taborskoj atmosferi. Predlaže da njima trojici velikana podigne sjenice. Petar je sjajan graditelj jednakosti i smatra da svatko od njih može imati jednako boravište među ljudima, i Mojsije, i Ilija i Isus, jer su svi isti. No, dok je on to još govorio – nastavlja Luka Evanđelist – zasjeni ih oblak. Oblak je slika Božje prisutnosti. Iz oblaka se začuo glas: Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte! Nestalo je i Mojsija i Ilije, i Zakona i Proroka, ostao je Isus sam. Nisu oni zanijekani nego su svojom prisutnošću potvrdili Isusovo prvenstvo. Svi zakoni i proroštva, sve uredbe i riječi ispunjaju se i stapaju u osobi Isusa Krista, Božjega sina i Izabranika.

Korizma je vrijeme obraćenja, vrijeme preobrazbe. I mi smo na putu prema svome Jeruzalemu, prema koncu svoga života. Ne bismo smjeli otezati s obraćenjem, s našim humaniziranjem po vjeri, i to poštivajući Zakon i slušajući Proroke, ali nasljedujući Isusa. Naša će se željena moralna i duhovna preobrazba na bolje dogoditi napuštanjem starih zlih navika, oslobođenjem od samoskrivljene ili od drugih nametnute mjere ponašanja, ostavljanjem ropskog straha od drugih, kao i kameleonskoga prilagođavanja okolini, izlaskom iz konformističkoga i oportunističkoga izjednačavanja svega sa svim. Naša će se osobna preobrazba dogoditi u molitvi, u razgovoru s Bogom i u životnoj praksi nasljedovanja, suobličavanja (pre-obraz-ivanja) s Isusom Kristom. To je predokus i našega životnog izlaska, nada našega uskrsnuća da se i nada nama, u času smrti, začuje milosrdni Očev glas: Ovo je sin moj, ovo je kći moja.

*****************

Njega slušajte

II. korizmena nedjelja

Lk 9,28b-36

Prošle nedjelje slušali smo evanđelje o Isusovoj kušnji u pustinji, na početku njegova javnoga djelovanja u Galileji. Današnji evanđeoski izvještaj govori o Isusu skoro pred kraj njegova javnoga djelovanja, pred – prema Evanđelistu Luki – dugi put u Jeruzalem, pred sudbonosne događaje u kojima će biti osuđen i pogubljen na križu.

Evanđelja nam prenose da bi se pred sve svoje važnije nastupe Isus povlačio na samotno mjesto. Iz svakodnevne vreve i zaokupljenosti ljudima, uzmicao je u molitvu. Isus je kombinirao osamu s Bogom i angažirani život među ljudima. Nalazimo ga u pustinji, pustim krajevima, gorama, Getsemaniju, ali i u srcu događanja, na svadbi, gozbama, na ulicama, u sinagogi, s ribarima, u carinarnici…

Danas slušamo da se Isus sa svojom trojicom učenika, Petrom, Ivanom i Jakovom, s onima koje je – prema istom Evanđelju – pozvao od ribarskih mreža, uspeo na brdo, u osamu na molitvu. Brdo je izvanjski znak distanciranja od svakodnevnoga, mjesto veće blizine s Bogom. Vrijeme se zgušnjavalo. Isus je osjećao da se oko njega steže obruč lažnih optužbi, da se spletkari kako buni narod, dijeli religioznu zajednicu, krši Zakon, da je bogohulnik… A to ne može dobro završiti. Potrebno se pripremiti i potrebno je pripremiti najbliže, učenike, prijatelje.

I dok se molio, piše Luka, njegovo se lice preobrazilo. Čak mu je i odjeća zasjala. Blizina s Bogom preobražava čovjeka i stvari, čitav svijet. Iz molitvenoga susreta s Bogom sve dobiva neki drugi, svijetao i proslavljeni izraz. I u toj Božjoj nazočnosti dolaze dva čovjeka, glavni likovi prvoga saveza (Staroga zavjeta) – Mojsije i Ilija, zakonodavac i prorok. Oni potvrđuju Isusovu posebnost: u osobi Isusa iz Nazareta Božja objava dosiže ispunjenje. Isus je više od Zakona i Proroka. Mojsije, Ilija i Isus razgovaraju o posebnosti Isusova izlaska, o njegovoj pashi koja se uskoro ima dogoditi u Jeruzalemu.

Mojsije je izvršio plan Božjeg oslobođenja potlačenoga naroda. Izveo je narod iz kuće ropstva. Mojsije je onaj kojemu je objavljeno Božje Ime (Jahve), koji je vidio Božje lice, kojemu je na brdu dano Deset zapovijedi, propisi kako nastaviti živjeti po Božjoj slobodi. Ilijin izlazak se može označiti kao proročko revnovanje za čistoću vjere, za Jahvu – jedinoga Boga, protiv idolatrije kralja i kraljice i lažnih svećenika. Njegov je izlazak skopčan s razočaranjem, umorom i odustajanjem. Njegov je izlazak također trajao dugo i završio izlaskom iz pećine, na brdu Božje objave. Ilija je očekivao Boga u sili i snazi, onako kako je on „uništio“ Baalove svećenik; očekivao ga je u strahotama prirodnih sila, u grmljavini, oluji i potresu, ali Božji dolazak je bio jedva čujan.

Isusov će izlazak, kao sinteza i ispunjenje prijašnjih, zahtijevati radikalno osobni pristanak. Još više: njegov izlazak će tražiti osobnu vjeru u Boga koji se u njemu objavio, vjeru njega kao uosobljenu Božju riječ, slobodu i ljubav, kao put, istinu i život. I to ne više samo za izabrani narod i pojedince, nego za sve ljude.

Isus ne niječe Mojsija ni njegov Zakon. On ne dopušta svođenje odnosa s Bogom na legalizam i moralnu trgovinu (do ut des). Isus ne niječe ni Iliju, njegovu proročku kritiku krivovjerja. Isus ide još dalje. Za čistoću vjere u Boga, u Boga Oca, i neprijatelji i grešnici imaju priliku; dokle god žive, nudi im se šansa obraćenja. I za nove odnose među ljudima, za Božje kraljevstvo, ne može nijedan propis, ideja ili ideologija biti iznad čovjeka. Ne može se u vjeri koristiti uopće nikakva ni duhovna ni fizička prisila ni sila. Ne može se nikoga žrtvovati, koliko god netko bio na krivom putu. Za Božju vladavinu među ljudima može se „jedino“ sam žrtvovati.

Isusov izlazak – njegov kraj – proteći će krajnje ljudski, u središtu svijeta, mogli bismo reći u srcu profanoga, tako radikalno ljudski s poražavajućim fijaskom koji će i njegove učenike raspršiti u razočaranju. Univerzalna poruka spasenja koju Bog dariva ljudima kroz Isusov izlazak, nema svjetlo s gore preobraženja, nego prolazi kroz pustinju i vrevu ljudskog nerazumijevanja i prezira, osude i ubojstva, štoviše kroz ono najtragičnije iskustvo – tamno iskustvo ostavljenosti od Boga.

No, vratimo se od golgote još kratko na goru preobraženja. Ona je i anticipacija onoga što će bita poslije golgote. Njezino svjetlo je predokus budućeg, novog, uskrsnog života, života Božje potvrde. Dok Isus u Božjoj slavi razgovara s Mojsijem i Ilijom o svome izlasku, piše Luka, njegovi učenici spavaju. Tako to i biva, najbitnije i kod Učitelja i Prijatelja se prespava. Kad se Petar probudio i vidio divan prizor, pri odlasku dvojice Isusovih pratitelja, Petar ih želi zadržati, hoće zadržati trenutak i pretvoriti ga u neoročeno vrijeme. Hoće graditi sjenice, hoće „utaboriti“ (ovo se brdo/gora naziva i Tabor) svu trojicu. I Luka piše da „nije znao što govori“. Ma znao je; njemu je bilo dobro, svidjelo mu se to duhovno iskustvo. Bio je iskren, rekao je iz sebe sama ono što je osjećao, ono što ga je nosilo u duhovnom doživljaju. Htio je zadržati sveto u svojoj blizini. Htio je i druge – zapravo Isusa – zaustaviti u poslanju, zaustaviti u silasku među ljude i u konačnom izlasku.

No, dok je još Petar izgovarao ono što je najbolje u tom trenutku znao, nailazi oblak (Božja nevidljiva prisutnost), zasjenjuje sve, i Petra. Iz oblaka stiže glasna riječ kao odgovor Petru, prvaku i glasnogovorniku Isusovih učenika, kao odgovor svih što slušaju Petra: „Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!“ To je vrhunac boravka s Isusom, vrhunac čitanja, razmišljanja i tumačenja Zakona i Proroka, to je zaključak svakog duhovnog doživljaja, ukazanja i viđenja, svakoga molitvenog susreta.

Preobraženje je dalo nadu u radost dobroga ishoda kako god put bio naporan i smrtonosan. Pred Isusom je bio njegov izlazak, ponuda Božjeg spasenjskog plana sa svim ljudima. Pred Petrom i učenicima bili su njihovi putovi i izlasci, kako god bili isprepleteni strahovima i zatajama. Oni su onih dana, završava Luka opis zgode preobraženja, šutjeli o onome što su vidjeli. Vjerojatno, kao ni govoriti, nisu znali dobro ni šutjeti. Ipak, promatrano kako će se stvari razvijati poslije golgotskog brda, negdje u njima odzvanjao je onaj Glas s brda preobraženja da slušaju Isusa, Božjeg Sina i Izabranika. To su kasnije praktično i činili, do žrtvovanja vlastitih života. Do nas danas. (2013)

Fra Ivan Šarčević