Povrijeđenost pred milosrđem

Povrijeđenost pred milosrđem

IV. korizmena nedjelja – stariji sin

Lk 15,1-3.11-32

Nema ljepše i sadržajnije Isusove usporedbe o Bogu do usporedbe o milosrdnom ocu i njegova dva sina. Naravno, to je usporedba i njome se ne iscrpljuje Isusovo očitovanje Boga. I drugim riječima i slikama, gestama i znacima Isus poučava svoje slušatelje kakav je Bog. Ova usporedba, ipak, na nenadmašan i u povijesti neponovljiv način ukazuje na Božju neizmjernost, njegovo nesagledivo i bezmjerno milosrđe. Zato je nemoguće našim tumačenjem sagledati sve njezino bogatstvo nego je potrebno čitati je češće, razmišljati o njoj u raznim životnim situacijama i s raznih aspekata.

Otac i stariji sin (Đuro Seder)

Za ovu priliku možda bi bilo primjereno poći s njezina kraja, od susreta starijega sina s ocem. Kraj je – poznato nam je – ostao otvoren. Isus zaustavlja priču na neiskazanoj odluci starijeg sina da odgovori na očev poziv da pođe na gozbu s “nađenim” bratom. Ne znamo, naime, je li stariji sin ušao na gozbu ili je demonstrativno ostao vani, ili je, sada on, otišao skroz od kuće ili se nakratko uputio negdje u rodbinu, u kakav gostinjac, ili se šunjao po prikrajcima i ostavama kuće da na brzinu nešto pojede kako bi, s distance, a kako drukčije, motrio što se događa u kući i kako se razvijaju stvari.

Ne znamo ni je li otac ostao još imalo vremena vani uvjeravati rasrđena i povrijeđena sina ili se uputio na gozbu s mlađim sinom ostavljajući starijeg njemu samome, da i on “dođe k sebi”. Isusov otvoreni završetak ove usporedbe poručuje da jednako kako je milosrdno postupio prema mlađem sinu, otac postupa i prema starijem. I pred njega je izišao vani. Onako kako je nije priječio da mlađi sin uzme dio baštine i napusti kuću, tako ostavlja mogućnost da se stariji sin slobodno odluči hoće li ili neće ući u zajedničku kuću i podijeliti radost bratova spasonosna povratka. Onako kako je u radosti šutljivoga milosrđa slušao ispovjedno pokajanje izgubljenoga sina, tako u pogođenoj milosrdnosti sluša osudu starijega sina i blago mu obrazlaže razloge zašto bi se i on trebao radovati. Onako kako je prihvatio nađenoga sina, tako prihvaća sina koji se gubi.

Koja je scena dirljivija, koja je važnija: susret oca s mlađim sinom ili susret oca sa starijim sinom? Teško je na to odgovoriti. Čini se da je iz perspektive oca mnogo teži drugi susret. I to ne zbog očeva držanja ili neke njegove pristranosti prema mlađem a nepravednosti prema starijem sinu nego zbog teške povrijeđenosti sina “pravednika”. Zanimljivo je da većina propovijedi kroz svu povijest kršćanstva, nebrojena literarna i slikarska djela uvijek u prvi plan stavljaju susret oca s izgubljenim sinom. Čak se uvriježilo da se čitava usporedba nazove po izgubljenom/rasipnom sinu, dok je teško naći neko likovno ili drugo uprizorenje u kojem bi u prvom planu bio očev susret sa starijim sinom. Štoviše, preuzeta je osuđujuća kvalifikacija starijega sina da je mlađi “očev sin” (stariji ga ne može nazvati ni bratom) protratio imanje s “bludnicama” pa mnogi i danas govore o “usporedbi o bludnom sinu”, iako riječ “razvratno” to izravno ne sugerira, a pogotovo što stariji sin nijednoga trenutka nema ni mrvice razumijevanja da je njegov brat mogao imati ikakvih nevolja, da je bio ponižavan, izgladnjivan više od “svinja”, a kamoli mogućnost da se može obratiti.

Nije teško izvanjski opisati ili oslikati scenu susreta oca i starijeg sina. Teško je, gotovo nemoguće prenijeti poglede, izraz lica i osjećaje: s jedne strane, nemoćnu tugu milosrdnoga oca, jer ni ljubavlju ne može pokrenuti sina na razumijevanje i prihvaćanje brata povratnika, s druge strane, gorku povrijeđenost i srditi prijekor starijega sina. Dvojica sinova, dva brata se i ne susreću, ne pozdravljaju se i ne razgovaraju. Dva sina istog oca! Dva brata. Oni se i različito odnose prema ocu. Mlađi sin je rasuo sve imanje, unizio se, pa došao k sebi, obratio se, vraća se ocu i želi ga susresti u priznanju grešnosti i u pokajanju. Pokajanje mlađega sina je pokajanje koje omogućuje očev radosni zagrljaj.

Stariji pak sin smatra se posve pravednim, nema se on od čega obraćati, nema se s kime susretati a kamoli veseliti. Njegov život je trajna muka i tlaka, pokorno služenje. Iznenađuje ga bučna radost u kući. Ne ulazi u kuću. On se ni najbliže ne može pogledati u lice, nego se uokolo informira od sluge što se to događa. U vlastitoj kući osjeća se strancem. Najradije ne bi susreo ni oca, “glavnog krivca”, ali ga je otac preduhitrio, izlazi mu u susret i on ga ne može izbjeći. Povrijeđenost i dokazivanje pravednosti starijega sina stvara distancu, priječi ocu zadnji prilaz, očev zagrljaj.

Isus i grešnici (Emil Nolde)

Vratimo se na početak današnjega evanđelja. Početak je to Lukina 15 poglavlja o izgubljenoj i nađenoj ovci, drahmi i sinu. Te usporedbe Isus priča svojim protivnicima, farizejima i pismoznancima, onima koji su mu prigovarali da čini nedopušteno jer se druži i prijateljuje s carinicima i grešnicima. Ti ljudi su sebe smatrali jedinim pravim vjernicima. Određivali su tko i kako se smije družiti i s kime boraviti. Bezočno su dijelili “lekcije” kako svi trebaju vjerovati poput njih. Radi se dakle o ljudima koji su – očito je – poput starijega sina, bili slijepi za slobodu vjere, za slobodu odnosa i ljepotu zajedništva, a povrh svega bili su bešćutni za obraćenje i pokajanje, za milosrđe.

Da mogu, poput starijeg sina, farizeji bi uzeli očevo mjesto, dakle mjesto samoga Boga. Njihova sreća je u nadimanju, zavisti i kažnjavanju drugih. Njihova nesreća je u sljepoći za ljubav i tvrdoći za milosrđe. To su opasno tragične osobe jer, makar si to nikada ne priznali, negdje u dnu sebe slute kako im oni koji bi morali priznati njihovu superiornost, to ne priznaju. Zato ne mogu podnijeti Isusa i grešnike koji u Isusu, a ne u njima vide prijatelja, učitelja i osloboditelja. Zato im je vjera nije radosna sloboda nego slugansko dokazivanje da vrijede više nego što vrijede (“čitav život ti služim i nikad ne prestupih tvoje zapovijedi”). Zato je njihov glavni osjećaj povrijeđenost, jer smatraju da su čitav život bezočno oštećeni (“a nisi mi ni jareta zaklao”). Zato je njihovo poslanje srditost, borba i kažnjavanje grešnika, jer smatraju da je to borba za pravdu i pravu vjeru (“ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele”). Ustvari, njima nije ni do brata ni do oca, nego samo do sebe, do njihova statusa, imanja i vlasti. Zato smatraju da drugi, i najbliži, koji se po njihovom ne ponašaju pokorno, ne bi trebali imati ništa. Čak ne bi trebali ni postojati, barem u njihovom životnom prostoru. Sloboda je za njih uvijek i jedino samo grijeh, obraćenje i pokajanje laž, a radost i gozba potvrđivanje njihove nepravde koja im se stalno nanosi.

Na samome početku usporedbe Isus govori da je mlađem sinu otac dao dio imanja koji je sinu pripadao, a na kraju usporedbe otac uzaludno uvjerava starijega sina da je baš on njegov nasljednik, da njemu pripada sve što otac ima i da je u opuštenosti i radosti mogao raspolagati svime. Stariji sin kao da je posve umrtvio osjetilo za bratovo pokajanje i za očevo milosrđe. Postao je bezdušni, lažni pravednik.

Kako je moralo biti ocu dvojice rođenih sina? Stariji sin sebe nije shvaćao sinom, nego slugom, kao što ni brata nikada nije smatrao bratom nego “bludnikom”. Imao je sve, a osjećao se nepotvrđenim i oštećenim, jer nije ovladao ocem, njegovim popuštanjem. Ništa, doista, tako ne rasrdi ohole vjernike, nezahvalne dvoličnjake i samouvjerene duhovne pravednike kao milosrđe, Božje milosrđe. Oni uvijek misle da je milosrđe oznaka slabića i ako se već komu daje milosrđe onda se to čini pristrano, prijateljima i onima koji im povlađuju, a nikako onima – što je bit milosrđa – koji milosrđe uopće ne zaslužuju.

Stariji sin nije uspio učiniti oca slugom svojih nauma. Nije ga uspio “prisiliti” da ne primi brata i da ga otjera iz kuće. On se nije osjećao slobodnim sinom, nego mu je, kako kaže ocu, čitava života “služio”, ulagao sve, i opet ga nije uspio pridobiti i zavesti svoju pravdu. Uzaludno je pokušao biti ocem, “bogom”, da konačno kazni razvratnika. Završio je u srditosti, povrijeđenosti i ogorčenoj osami, u tragediji razorenih odnosa i duhovnoj pustoši.

Kako je bilo ocu? Zacijelo je otišao na veselje sinu pokajniku. Radovao se ali s neugaslim očekivanjem da će i njegov stariji sin ipak “doći k sebi” i pridružiti se veselju. Ovo je pripovijest o milosrdnom ocu i njegova dva sina, kako se sve više razumijeva Isusov govor i naziva ova usporedba. No, koliko je vremena pred kućom ostao stajati srditi i povrijeđeni sin i brat? Je li ga ipak dotaklo neizmjerno očevo milosrđe ili još ondje stoji? Usporedba ne kaže. Isus ostavlja otvoreni završetak – nudi slobodu.

***************

Dolazak k sebi

IV. korizmena nedjelja C

Lk 15,1-3. 11-32

Poznata nam je ova Isusova usporedba o dvojici sinova: jednome izgubljenom, rasipnom, bludnom i onom tobože pravednom, te njihovom milosrdnom ocu koji je slika za Boga. Naime, na prigovor farizeja i pismoznanaca zašto se druži s grešnicima i s njima se veseli na gozbama, Isus iznosi prispodobu o izgubljenom sinu koji se nakon svojevoljna odlaska, nakon grešnoga života, obraća i vraća ocu, te o starijem sinu koji poput farizeja i pismoznanaca ne može prihvatiti bratov povratak i ne miri se s očevim postupkom.

Stariji je sin označavao sve one koji su prigovarali Isusu da se druži s grešnicima, nečistima, s onima s kojima se nije trebalo, pa ni smjelo družiti. Ti prigovori su trajna napast i u našoj vjeri, jer vjernikova je stalna kušnja dvoličnjaštvo, lažna pravednost. I mi redovito ne možemo prihvatiti obraćenje drugih. Bivamo povrijeđeni poput starijega sina ako je netko promijenio život; ne možemo se veseliti dobrim djelima drugih; čak bismo zauzeli mjesto Boga i određivali tko je vjernik a tko nevjernik, te tražili od Boga kako će se odnositi prema pojedinim ljudima.

Izgubljeni sin (Emil Nolde)

No, ne čini li se da se ipak olako okomljujemo na starijega sina? I ne bi li za nas današnje kršćane vrijedilo iznova razmišljati o ponašanju mlađega sina i u njegovim postupcima usporediti sebe same? Ne izgleda li, naime, da prebrzo smatramo kako je mlađi sve dobro napravio? Uslijed suvremene preosjetljivosti za vlastitu slobodu, neovisno kreiranje života i za obranu osobnih prava, ne nastradava li i ne biva li difamiran kao farizej ili zavidnik svaki “brat”, stariji ili mlađi, koji se samo “usudi” uputiti i mali  prigovor na naše “slobodno” ponašanje? I branimo li mi poziciju mlađega sina s aspekta stvarnoga obraćenja i njegova poniznog priznanja grešnosti, ili to činimo iz pozicije zaštite vlastite samovolje? Uostalom, kako je moguće da se kršćani osjećaju tako umornima i ugroženima odasvud, dok se – kao nikada u bližoj povijesti kao zadnjih dvadesetak godina – istodobno na sve strane “trubi” o tolikim obraćenjima, novoobraćenicima i tobožnjem povećanju vjernika u crkvama?

Pogledajmo iznova kako je sve teklo s mlađim sinom i njegovim obraćenjem!

Mlađi sin – govori Isus – bez ikakvih objašnjenja traži da mu otac dadne što mu pripada. Otac, pravedan, dijeli obojici sinova što im pripada. Stariji ostaje, a mlađi odlazi iz očeve kuće. Ne spominje se razlog njegova odlaska. Možda se on nalazi u sinovljevom nezadovoljstvu s ocem, s bratom ili sa samim sobom. Nenavođenje razloga može značiti da mlađi sin uopće puno ne razmišlja zašto odlazi. On jednostavno smatra da treba otići. Njegova je odluka, kasnije se vidi, bila nepromišljena, gotovo kao da je odluka zbog same odluke.

S njegovim postupkom mogu se usporediti i neki drugi ljudski odlasci ne samo iz očinske kuće nego i raskidi drugih ljudskih relacija i veza: odlasci koji nemaju dostatan razlog, odlasci iz hira, obijesti, kao i raskidi s onima koji su prema nama bili dobri, čak nas voljeli. Ima nas ljudi kojima dosadi dobrota drugih, pa iz te prezasićenosti želimo izmaknuti se, ili nas fascinira mogućnost da negdje drugdje postoji veća sloboda, veća sreća nego ona koju svakodnevno doživljavamo. Zacijelo, gotovo se nijedna promjena ne poduzima bez odluke u koju je uračunata makar i mala misao da će nam drugdje biti bolje, da ćemo biti slobodniji nego ondje gdje već jesmo. U svakoj odluci ima rizika, ali taj rizik pokrivamo ili osiguravamo nadom da ćemo u novom životnom prostoru ili na novom životnom putu biti sretniji. Uostalom, često mislimo da se naš život ipak trebao odvijati na nekom drugom mjestu.

Možemo također pretpostaviti da Isus ne komentira odlazak mlađega sina, jer nisu svi odlasci iz očinske kuće, nisu svi prekidi naših komunikacija odlazak u lošije, nego uistinu u veću slobodu, višu i osobniju odgovornost. Pa i Isus je otišao od svojih. Štoviše, čini se da je, za vrijeme svoga javnoga djelovanja, još samo jednom navratio u svoj rodni grad, te se nakon doživljenoga gnjeva sugrađana da ga strmoglave, u njega više nikada nije ni vratio. Dakle, ne navodeći razlog sinovljeva odlaska, Isus sam odlazak od kuće ne dovodi u pitanje. Tek se kasnije ispostavlja kakva je odluka doista bila. Odlazak mlađega sina iz očinske kuće nije, dakle, po sebi odmah nešto loše, jer bi ga otac vjerojatno zaustavljao da ne odlazi. Ili, kao svaka osoba koja ljubi i voli, otac “nema argumenata”. Onima koji nas vole, često se čine velike povrede pa i zla, a oni se ne umiju ni braniti! U svakom slučaju, za mlađega sina problem nastaje tek onda kada novi život postaje katastrofa u usporedbi sa životom gdje je prije živio.

Mlađi sin je uskoro rasuo sve što je ponio iz očeve kuće. Uskoro je proigrao i slobodu, jer sloboda se ne dobiva na dar niti se iscrpljuje samo u kidanju izvanjskih okvira i veza za koje mislimo da nas sputavaju. Uskoro je oca zamijenio sebičnim gospodarom koji se prema njemu ponio vrlo nehumano, koji ga je ponizio u dostojanstvu, stavio ga za čuvara svinja i prepustio da izgladnjuje.

U sudbini mlađega sina možemo vidjeti mnoge sudbine ljudi uopće. Mnogi od nas smo raskinuli svoje dobre odnose, također i odnos s Bogom, i dali se ujarmiti novim gospodarima koji su nas pretvorili u svoje sluge. Iz slobode smo otišli u ropstvo. Nažalost, rijetka su obraćenja, rijetki primjećuju da su robovi, rijetki uviđaju da su njihov duh i duše sapeli bezočni vladari ili da robuju samima sebi. Rijetki uviđaju da su istinsku slobodu zamijenili njezinim prividom, hirovima, novcem, unutarnjim prisilama, lošim ambicijama, umišljenom ispravnošću, sterilnim pobožnjaštvom…

Pogađa li nas uopće sudbina mlađega sina? Prepoznajemo li važnost svih etapa njegova života? Za ključni moment u njegovom obraćenju Isus kaže da je došao k sebi, uvidio svu bijedu svoga stanja, sjetio se svoga oca i njegove dobrote te odlučio u krajnjoj poniznosti vratiti se ocu i bratu, priznati svoj grijeh i zatražiti oproštenje. Možemo se pitati na osnovu čega ili kako da mi dođemo k sebi. Koliko danas uopće ima stvarnog dolaženja k sebi? Imamo li uopće vremena za to? Zar nas briga za sebe ili toliki poslovi nisu zatrpali da uopće ne vidimo da nam je potrebno ikakvo sabiranje? Zar nismo samodopadno zadovoljni svojim životom ili možda imamo strah da do u dno dotaknemo svoju životnu nesreću i promašaj, jer ako bismo došli k sebi, možda bi se sve srušilo što smo tolike godine gradili? Zar se iz lijenosti duha često ne skrivamo iza kolektivnog ponašanja govoreći pa svi tako rade ili jednostavno i dalje odgađamo vlastito obraćenje? Možda čak i stignemo do poražavajućeg trenutka priznanja o promašenosti života, o vlastitom neljudskom postupanju, ali nemamo snage za povratak, za poniznost, jer pred nas – tako smo u to uvjereni – ne stiže nikakav milosrdni otac nego samo farizejska, sitničava i zlurada “braća”. Jer, u našoj “velikoj” vjeri ionako sve činimo mjereći se s “braćom”, a ne s milosrdnim ocem!

Nema sumnje, bilo kako bilo, Bog, Otac, uvijek je na pragu. I uvijek izlazi pred svoju djecu. Izgleda i čeka svakog od nas – i mlađeg i starijeg. Čeka naš povratak. U to vjerujemo, no jesmo li spremni doći k sebi i ponizno napraviti usporedbu između sada i nekoć, između sebe i milosrdnoga Boga? (2013)

Fra Ivan Šarčević