Posljednje uzdanje

Posljednje uzdanje

X. nedjelja kroz godinu C

1 Kr 17,17-24; Gal 1,11-19; Lk 7,11-17

Pitanje smisla života postavljamo rijetko. Razlikovanje između bitnoga i nebitnoga, možda nas i ne dotiče. Najčešće se zapetljavamo u kučine površnosti, u povrede, čak u izmišljene uloge koje smo sami sebi umislili ili koje su nama drugi povjerili ili namijenili. I sve ćemo učiniti, čak i zloće i pakosti drugima ljudima, samo da bismo pokazali kako smo vjerni samima sebi, svojim “umišljenim veličinama”, svome dokazivanju, sebi kao svome posljednjem uzdanju. Slici koju su drugi za nas načinili a mi se u nju uguravamo na silu, hranimo se zabludama i štitimo poluistine pa i lažu. Ustvari, sve pokazuje da smo izgubili svoj vlastiti put, svoj kompas i oslonac. Danima i godinama – zna se dogoditi – lutamo pogrešnim putovima ili možda samo jednim pogrešnim putom kojeg smo sebi sami zacrtali kao jedino ispravan, a u stvari on sve više pokazuje našu neljudskost i nevjeru. Kobno se udaljavamo od sebe samih.

Većina našega života je poražavajuća prosječnost, lažno smirivanje svake mogućnosti da se preispitamo idemo li doista pravim putem. Maleni smo, čak i u grijesima. Možda ćemo to i priznati. No, naša se ljudskost provjerava u odnosima. A kako smo doista s drugima, najbrže odgurujemo u svu krivnju drugih ili u svu našu pravednost. Uvijek imamo dostatno razloga da iz starih povreda i često umišljenih i nedoživljenih nepravdi, opravdamo svoje današnje zloće prema drugima. Strašno je ako si nikada nismo postavili pitanje da možda ipak nismo oštetili drugoga, da ga možda nismo ocrnili, difamirali, optužili za nešto što uopće nije napravio, da mu možda nismo nanijeli tešku nepravdu, proglasili ga neprijateljem a on nam nije nanio baš nikakvo zlo. Jesmo li se, uistinu, ikada zaustavili nad sobom i nad svojim grijesima prema drugima? Jesmo li si ikada postavili pitanje tko su ti moji bližnji i koliko sam im doista bio od pomoći? Obraćenje od grešnog života i istinska pomoć drugima u situacijama nemoći najveća su i najvrjednija životna iskustva. To je i najživotnije svjedočanstvo neizmjerne Božje zauzetosti za ljude preko ljudi.

Današnja čitanja sva su u znaku novoga života, nenadanoga, milosrdnog i spasonosnog Božjega zahvata u ljudsku povijest, obrata u ljudskom postojanju – i uvijek preko ljudi, preko čovjeka. Prvo čitanje govori o proroku Iliji i njegovom boravku u kući “poganke”, sarafatske udovice, kamo se sklonio pred napadima i progonima vlasti, kralja i kraljice. I toj udovici se sin teško razbolio. Udovica, s jedincem sinom, pomišlja da je Ilijina prisutnost, prisutnost Božjeg čovjeka kazna za njezin grijeh time što joj želi oduzeti sina. Božji ljudi – znamo to iz vlastitoga iskustva – djeluju kao zrcalo u kojem vidimo svoje mane. Oni nas dovode posve u pitanje, razobličuju nas, pozivaju na istinu i novi život, a mi mislimo da su tu da nas zaniječu i unište. Zato od tih ljudi bježimo ili ih progonimo kako se ne bismo sastali sa sobom i svojim grijesima.

Bog, međutim, djeluje preko Ilije drukčije. Bog ne kažnjava kako to mi ljudi činimo. Bog ne niječe grijeh, ali ne kažnjava dijete zbog majčina grijeha. Da, Božji čovjek je ogledalo u kojem se razotkrivamo u svojim tamnim i zlim postupcima, ali to nije istina koja ubija nego ozdravlja. I Ilija, Božji prorok, uzima dijete i žarko moli Boga da ga ozdravi. Bog u kojeg Ilija vjeruje i kojemu se obraća, Bog je zahvalnosti i ondje gdje je prisutan grijeh. Grešna udovica je primila Iliju. Bog uslišava Ilijine razloge zahvalnosti udovici i molitvu za ozdravljenje njezina sina jedinca. Bog ne kažnjava udovicu koja je pred Ilijom posvijestila svoj grijeh, koja se spoznala. Bog dariva novi, neshvatljivi početak i majci i djetetu.

Drugo čitanje je Pavlova kratka ispovijest kršćanima u Galaciji kako je tekao njegov život i njegovo obraćenje. To je obraćenje najveće obraćenje u kršćanstvu. Pavao govori tko je on bio, kako se ponašao i kako se sam Bog umiješao u njegov život. Sa strane ne možemo ući u detalje Pavlova kao ni drugih života. Pavao se promijenio, radikalno promijenio. Promijenio se tako da je povjerovao u Isusa, Božjega Sina, i s jednakom, ako ne i jačom gorljivošću, počeo je naviještati “poganima” Isusovo evanđelje.

Kako prepoznati Božji dolazak u naš život? Kako se uistinu obratiti? Kako prihvatiti i samu misao da se trebamo obratiti u svome odnosu prema drugima? Obraćenje je temeljni Božji poziv čovjeku. Isus to traži od nas. Taj se poziv, Božji glas, međutim, jedva čuje. Zaglušen je drugim, lakšim, čujnijim pozivima. Kod Pavla se obraćenje dogodilo na vrhuncu uvjerenja da dobro radi, baš onda kada je vjernički “prerevno” nadmašivao sve svoje vršnjake, onda kada ni slutio nije da bi trebalo nešto mijenjati u životu. Obraćenje se dogodilo u onome u čemu je mislio da je najbolji i najsavršeniji, a ne ondje gdje je mislio i smatrao da je najgori. Zato su obraćenja najveća zemaljska rijetkost.

O Božjoj neshvatljivoj dobroti i sućutnosti slušamo u odlomku iz Lukina evanđelja u zgodi Isusova uskrišenja sina jedinca u majke. I to u gradu Nainu. Tumači govore kako su se na gradskim vratima susrele dvije povorke, tužna povorka smrti koja je išla na groblje i životna povorka Isusa, njegovih učenika i svijeta koji je išao za Isusom u grad. Opet udovica kao kod Ilije. No, ovdje nema govora o grijehu, nema govora o udovičinom strahu od Proroka. Ovdje se ne govori ni o kakvom prijašnjem susretu Isusa i udovice. Ovdje se u Isusovom djelu i riječima očituje kakav je Bog. Isus se, bez ičijega poziva, sažali nad ženom, prilazi joj i jednostavno joj kaže: Ne plači.

Bog kojega Isus naviješta i ponazočuje je sućutan. Velika je i neprebolna patnja udovice. Nezaštićena u društvu sada bez sina ostaje bez zadnjega uzdanja. Upravo tada nastupa Isus. Ona je posebna Isusova briga, kao i svi rubni, nezaštićeni i obespravljeni; kao svi oni koji nemaju komu se uteći, iza kojih ne stoji nitko moćan. Luka ne inzistira na čudu uskrišenja (imaju tek tri u evanđeljima). Njemu je važno da istakne kako su u Isusovu sažaljenju i uskrišenju ovoga mladića ljudi prepoznali i povjerovali da je među njih stupio “prorok velik”, da u Isusu sam Bog pohađa narod svoj. Bog u Isusu pokazuje koliko je praktično suosjećajan, koliko je osjetljiv i ondje gdje umiru zadnje nade, kako je milosrdan i ondje gdje umiru najbliži, gdje umire jedino ljudsko uzdanje kako je to bio sin jedinac za majku, i to majku udovicu.

Uskrišenjem Isus ne dokida smrt. U našim smrtima, još više, u našim prosječnim životima, u našim neobaziranjima prema drugima, u našim sitnoćama i zloćama, u našim umišljenim ulogama i pozama, u našem polomljenim ili napuknutim odnosima, u nedostatku obraćenja, evanđelje svjedoči da Isus ide i prema nama, ide ususret s one druge strane naših grešnih putova, sa strane života, sa strane novoga početka, i stiže ondje gdje mi mislimo da smo krajnje ispravni i radikalno nas mijenja. Stiže i ondje gdje je nastupila smrt svake nade, ona konačna otpisanost da se drugi uopće još može “vratiti u život”, u naš život, gdje je prekinuta svaka komunikacija. Isus stiže i ondje gdje smrt, stvarna, društvena ili duhovna, caruje u našim odnosima. Isus je naše zadnje uzdanje u svim nevoljama i lomovima.

Obraćenički životi Ilijin i Pavlov govore nam da je krajnje vrijeme da i sebe, svoje postupke prema drugima i svoje molitve za druge – i za “pogane”, protivnike i neprijatelje – usmjerimo prema Isusu Kristu u kojem Bog prilazi grešnom i neutješnom, i onom, po našem sudu zlom i prokletom čovjeku, i prije svega svakom tužnom i patničkom čovjeku i ne kažnjava ga zbog njegova grijeha, nego čeka da se obrati i on počne svjedočiti Božje bezgranično milosrđe. Obraćenje od grešnog života i istinska pomoć drugima u situacijama nemoći najveća su i najvrjednija životna iskustva. To je svjedočanstvo neizmjerne Božje zauzetosti za ljude preko ljudi.

Fra Ivan Šarčević