Pastir dobri i najamnici

Izbor carinika Mateja (Caravaggio)

Pastir dobri i najamnici

Razmišljanje uz nedjelju duhovnih zvanja

IV. uskrsna nedjelja – Iv 10,11-18

Već u ranom kršćanstvu jedan od najčešćih pa i najljepših prikaza Isusa Krista bio je reljef/slika dobroga pastira koji na svojim ramenima nosi izgubljenu ovcu. To je predodžba koja bi svakom vjerniku, bez obzira jesmo li izišli iz stočarske kulture, trebala posredovati Isusovu brigu i ljubav prema svakom čovjeku, pogotovo prema onom koji se “izgubio” i koji je ponovno našao radost života. Glavna je to poruka današnje nedjelje Dobrog pastira i nedjelje koja se od Pape Pavla VI. već pedeset i dvije godine slavi i kao nedjelja duhovnih zvanja. Isus – prema današnjem odlomku Ivanova Evanđelja – govori za sebe da poznaje svoje ovce i da za njih polaže život. Ove nedjelje posebno smo pozvani razmišljati o pastirima, o nama samima, i moliti za njihovu vjeru da ne malakše kao i za nove ljude, nove Isusove učenike, koji će zdušno izgrađivati Božje kraljevstvo na zemlji. Naravno, nećemo ovu svoju obavezu izvršiti jednim danom, jednom molitvom a nikako jednim ljudskim razmišljanjem. Ovdje je riječ tek o fragmentima.

Isus, dobri pastir, sebe suprotstavlja najamnicima, onodobnim narodnim starješinama i glavarima svećeničkim koji su iznevjerili svoj poziv, služili se spletkama i potplaćivanjem da bi zauzeli povlaštenu poziciju poglavara. Oni se nisu zanimali za svoje ovce, nisu poznavali svoju zajednicu, nisu štitili ugrožene, nisu bili spremni trpjeti za povjerene ljude. Budući da svoju službu nisu podlagali Božjoj riječi, Bogu kao zadnjem kriteriju svoga djelovanja, prepuštali su svoj narod na milost i nemilost vođama/vukovima. Isus će zato kazati da mu je žao naroda jer je kao stado bez pastira. I ustat će protiv pastira. Taj će ga sukob stajati puno žrtve, konačno i glave. Slična se sudbina događa kroz čitavu povijest. Slušamo u prvom čitanju iz Djela apostolskih da već prvi Isusovi učenici nisu morali pred izopačenim “pastirima” odgovarati za loše učinjene stvari nego za dobro djelo koje su učinili u ime Isusovo potrebitom čovjeku. I danas se štite loše stvari, loše vođe i pastiri, a optužuju i progone ljudi zbog dobra učinjena drugom, zbog praštanja i stvaranja mira, zbog njegovanja dijaloga među vjerama i narodima.

Slika dobroga pastira i najamnika je svevremenska. Primjenjiva je, dakle, i na nas današnje pastire u Crkvi i svijetu uopće. Do te mjere mnogi su pastiri u Crkvi ogrezli u najamništvo da se to smatra normalnim stanjem. Koliko svećenika izručuje svoje vjernike nacionalnim i kapitalističkim vukovima te ih oni zajedno s njima strižu i orobljuju im dušu, varaju i pljačkaju. Koliki se skrivaju iza misa i molitava, iza habita i svetinja, a ustvari nagomilavaju sebi materijalno blago i ugodan život.

Ne možemo se oteti činjenici da pribivamo krizi pastira i pastirske službe u Crkvi koja se onda reflektira i na gubitak vjerodostojnosti kršćanstva i na manjak duhovnih zvanja. Suvremeni ateizam i napuštanje Crkve svakako ima svoje razloge i u lošem životu crkvenih pastira. Krizu ne treba uljepšavati, niti pred njom zatvarati oči, ali je se ne treba ni prepasti. Događa se naime da i na najdobrohotnija kritika pastira i Crkve, kritika iz vjere i evanđelja, biva tumačena samo kao “crno gledanje na sve” ili se kriza omalovažava od strane lažnih proroka, ili se govor o stvarnom stanju pastira i Crkve maskira nepostojećim dobrom, ili se relativizira tračevima i lakrdijanjem. Time se obeskrepljuje Isusova jasna i oštra riječ da pastiri ne smiju biti najamnici, niti se uljuljavati u lažni optimizam ili tobožnju nemoć da se ništa ne treba ili ne može promijeniti.

Kako god bila teška, kriza je uvijek i šansa, znak trajnoga poziva nama pastirima na priznanje da nismo ispunili Isusov zahtjev ostvarenja Božjega kraljevstva i da nismo radili s Isusom. Današnja slabost vjere i crkvenoga pripadanja dijelom nastaje baš iz ohole samouvjerenosti pastira da im se nema ništa prigovoriti. Mnogi pastiri žive u uvrijeđenosti pa i osvetničkom duhu ako im se ljudi ne divi onako kako oni misle da im treba činiti. Umjesto da služe, pastiri se izokreću u gotovane i duhovnu službu koriste kao povoljnu priliku za dosizanje dobrih položaja. Svoje župe i samostane, zajednice i crkvene pokrajine shvaćaju kao prostor osobne promocije, kao mjesto gdje je posve normalno živjeti od tuđega rada, krasti zajedničko dobro, bogatiti se na darežljivosti, siromaštvu i nevoljama drugih.

Neki su pastiri svoju službu usmjerili u menadžerstvo, postali su srebroljupci i poduzetnici bez duha, drugi opet su licemjerni liturzi, serviseri svetinjama, hladni tehničari sakramenata. Nekima, jer su prestali raditi na sebi, jer su otvrdnuli srcem i začepili uši za Božju riječ i stvarne potrebe bližnjih, ostalo je jedino da se bave dnevnom politikom i dokazivanjem svoje i svjetovne moći Crkve, pa im prijatelji i sugovornici nisu braća i sestre u vjeri nego političke vođe, najamnici naroda i sebični tajkuni koji se lažno predstavljaju vjernicima, darežljivim humanitarcima a ustvari su manipulanti društvenog novca. Takvima je pastirska služba idealan zaklon da sakriju svoje duhovnu mizeriju a poziv na Boga, Božju volju, crkveno i narodno jedinstvo duhovna toljaga kojom prijete i umiruje svaku moguću kritiku i evanđeoski poziv na obraćenje. Oni su se udaljili od naroda iako se na njega stalno pozivaju, ne poznaju svoje ovce, nego sebi ugađaju.

Među pastirima ima onih koji su svoju pastirsku službu sveli na minimum. Svoje dužnosti obavljaju preko volje i bez ljubavi. Nervozni su i goropadni prema vjernicima i u onim uslugama koje su po pozivu obavezni činiti. I mali napor tumače kao ogroman posao, a za ono što su kao “beskorisne sluge” bili dužni učiniti, očekuju zahvalnice, spomenice ili ulaze u bespoštednu borbu za zasluge kao da pored njih nitko ništa ne radi, a ako radi, radi loše.

Neki su pastiri sve podredili kultu svoga slobodnoga vremena, druženju u krugu rodbine ili istomišljenika ili njezi sebe i svoga tijela, raznim hobijima, od lova do fitness kulture; neki pak su se prepustili i uhvatili u mrežu nezrele zarobljavajuće ljubavi u polubračnoj zajednici ili čak izopačenoj ljubavi kao što su muškoložništvo i krajnje grešna pedofilija.

Ne možemo ne primijetiti da se Isusova riječ o najamnicima u našoj Crkvi i u našem narodu uopće ne čuje ondje gdje se treba prva čuti i prva usvojiti – među nama pastirima. Zato se događa da umjesto sigurnosti vjere u Boga i radosnog nasljedovanja Isusa Krista nudimo sebe same za uzor. Neki su se pastiri upustili u duhovnjački aktivizam i trgovanje svetim. Umjesto da izvršavaju povjereni posao, dali su na organiziranje uvijek novih i pomodnih duhovnih susreta, molitvenih akcija i profitnih hodočašća. Neki se profesionaliziraju u kopanju po individualističkom moralu i grijesima labilnih ljudi, posebno njihovoj seksualnosti, a bez imalo osjetljivosti za obiteljski život tih ljudi i socijalnu pravdu u društvu i Crkvi. Neki rado i posvuda prizivaju đavla, a onda kad ga privedu gdje mu nije mjesto i unesrećene ljude uvjere da su pod đavolskom a ne Božjom vlašću, vežu ih za sebe, pretvaraju svoje crkve i zajednice u patološke sanatorije. Njihovi vjernici još se više razbolijevaju te umjesto Isusa Krista i svojih bližnjih traže sve više takve duhovnosti, traže i posebne duhovnike, često one namrgođeno apokaliptične ili one uvijek povišene radosti lažnog mesijanstva. U atmosferi navijačkih poklika za Bogom i u galami za njegovom prisutnošću najčešće se prikriva strah od stvarnog susreta sa sobom i s Bogom, ušutkuje se prigovor savjesti za grešni bijeg od svoje svakodnevnice, svojih konkretnih bližnjih i obvezujućeg vjerničkoga angažmana u društvu.

*****

Bog za spasenje ljudi ima samo ljude. Isus nas poziva da budemo dobri pastiri jedni drugima. Da budemo svjesni svoje nedostojnosti, da budemo budni pred trajnom kušnjom da se od pastira izrodimo u najamnike, da poziv shvatimo kao svoje vlasništvo, iako dobro znamo da se sami nismo pozvali, da sami ne biramo svoj posao, nego suradnički odgovaramo na Isusov poziv brige za povjerene ljude. Svoju službu možemo razumjeti i kao nesnosni teret, mrzovoljno i bez radosti, kao da sami na nju nismo pristali nego nas je netko na nju prisilio. Isus traži od nas da upoznajemo svoje vjernike i pomažemo im u radosti, da im budemo blizu, da budemo spremni biti šikanirani i optuživani radi njihova dobra i ne umišljajući se pritom da smo mučenici niti da nas drugi trebaju stalno paziti i snabdijevati jer imamo tobože težak život.

Uza sve razloge koje možemo navoditi za manjak duhovnih zvanja, na nama pastirima je da priznamo da je danas objektivno teže biti svećenik, redovnik ili redovnica nego u neka prijašnja vremena, teže i od vremena opresivnoga ateističkoga režima. Ne stoji li jedan od razloga i u tome da smo zbog lagodnoga i osiguranoga života, zatvorili se za Božje nadahnuće, za nove iskorake; da smo zbog vjere koju podrazumijevamo kod svojih vjernika a koja je često više kolektivni, masovni pristanak nego osobna odluka, počeli se udvarati svome svijetu, prestali biti svjedocima evanđelja, kao da se danas nema za što darivati pa i položiti život. Zar u vremenu vanjske slobode, vremenu tako nabujalim duhovnim i religioznim, ne iznenađuje tako malen broj ljudi koji se odlučuju za naša zvanja i to ponajprije onih ljudi koji se za ovo zvanje neće odlučiti samo iz želje za vlastitim usavršavanjem i dobrim statusom, nego doista iz brige za vjernike? Smijemo li priznati da je razlog i u nama, u našim zajednicama i u našoj Crkvi a ne samo u manjku djece, materijalizmu, neprijateljima Crkve i religije? Smijemo li prihvatiti da ondje gdje je teže, time je i izazovnije? Pa vjera u Boga i nasljedovanje Isusa Krista i ogleda se najviše u krizama i nevoljama.

Jednu posebnu zadaću Isus nalaže svojim učenicima i pastirima. I nama danas. Naime, u govoru o sebi kao dobrom pastiru koji poznaje svoje ovce i spreman je dati život za njih, on ističe još jednu svoju neporecivu vlastitost a koja se – možemo s pravom reći – danas zaboravlja pa i odbacuje u našim duhovnostima i pastoralnom radu. Isus veli da ima i drugih ovaca koje nisu iz njegova ovčinjaka te da i njih treba dovesti k sebi. Sadašnji papa Franjo, više nego o Crkvi kao liturgijskoj zajednici okupljenih vjernika, neumorno inzistira na “Crkvi izlaska”, na misionarskom bratstvu i sestrinstvu kršćana u svijetu, na zajednici Isusovih pastira i vjernika koji će prekoračivati granice svojih crkava i konfesija i ići u svijet, u široki pluralni i šareni svijet, u susret ljudima. To čini u svojoj programskoj pobudnici Evangelii gaudium. To poručuje i u Pismu za ovu nedjelju duhovnih zvanja. Traži od nas izlazak.

Pred suvremenim pastirima, biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama, vjernicima uopće, naš kritični trenutak istodobno je povlašteni trenutak da iziđemo iz svojih zagušljivih, intrigama i sitnoćama zapetljanih života, samostana i zajednica prema svijetu, ususret ljudima koji nisu iz našega ovčinjaka, koji ne pripadaju našoj duhovnoj skupini ili našoj tako često sektaškim i fundamentalističkim mentalitetom označenim župnim, vjerničkim i etničkim zajednicama. Isus i nas poziva da ostavimo otvorena vrata svojih ovčinjaka, da krenemo među ljude, da iziđemo iz svojih navika i ustajalih neplodnih sigurnosti.

Ako se Gospodin Isus nije razočarao u svoje učenike, ako nije odustao od njih, vjerujemo ni od nas, usprkos svim našim izdajama i zatajama, onda i mi trebamo izići iz svojih malovjernosti i uputiti se s njime u ovaj grad, u Sarajevo, u ovu zemlju, u svjedočanstvo evanđelja i onima koji ne pripadaju našem ovčinjaku, našoj crkvi i zajednici.

Papa u svome pismu navodi tolike pozive, tolike izlaske, od Abrahama preko Mojsija do proroka. Svi su oni izišli iz svoje sigurnosti (obitelji, zavičaja, naroda) i uputili se s Bogom u novost života, postali su novi ljudi. I nas danas poziva na sličan način da iziđemo k ljudima, da se ostavimo sigurnih crkava i samostana, da idemo među ljude koji čekaju riječ, moćnu riječ slobode i ljubavi, koji traže ljude svjedoke nađenoga smisla; da idemo i mladima i starijima, i vjernicima i nevjernicima i vraćamo nadu i radost zajedničkoga života, da smanjujemo strah od budućnosti koji se tako moćno uvukao među naše suvremenike.

Nama se u našoj zemlji Bosni i Hercegovini nude za primjer mnogi biblijski likovi, jer je biblijska riječ, Božja riječ za sva vremena i za sve zemlje. Papa Franjo nas na to poziva. Zar se nama današnjima ne nudi Mosije ili prorok Ilija (zaštitnik Bosne) da se borimo protiv naših faraona koji u ropstvu drže tolike ljude ili protiv kraljeva i kraljica koje zavode vjernike u idolatriju; ili zar nam se ne nudi Amos koji iz svoga zavičaja Bog pokreće u prostor koji nije prostor vlastitoga tora, vlastitoga ovčinjaka, onamo gdje nije naša zajednica monoetničke i monokonfesionalne istosti i protiv kojega čak ustaje službeni svećenik; ili zar nam nije uzor i tragični, “bezuspješni” Jeremija kojemu se podruguju, koji postaje karikatura i na podsmijeh svojima, jer i na skandalizirajući način provocira na povratak vjeri (npr. nosajući jaram o vratu ili razbijajući vrč); zar nam primjer nisu Isusovi učenici od Petra, Tome do Pavla, ili Marija Magdalena, koji odlaze u prostor i među ljude koji nisu iste vjere i iste nacije?

Zar i nas, većinom Hrvate, Bog ne poziva da poput Jone idemo u drugi kraj, neosigurani i opustošeni kraj naše zemlje a ne samo u državu, entitet i kanton s našom etničkom ili religijskom većinom; zar i nas poput svoga prkosnoga i razmaženoga Jone Bog ne poziva da se pomirimo s njegovim pozivom koji nam nikako ne odgovara: da idemo u “poganski” grad, u našu Ninivu, među ljude koji nisu naše vjere i narodnosti, ali koji su također Božja djeca i kao svi ljudi u traženju ljudskoga prihvata i Božjega mira. Tako su, uostalom, činili utemeljitelji/utemeljiteljice i mnogi članovi naših redova i družbi. Pa svi su duhovni ljudi u ovu zemlju došli od drugdje i redovito su došli u lošije. U protivnom, ostat ćemo duhovni starosjedioci, fanatični borci samo za svoja prava i vlasništva, izjest ćemo se u svojim sve užim ovčinjacima sa sve razvijenim privatnim životom i sve boljim životnim standardom. U konačnici iznevjerit ćemo Dobroga pastira koji nas stalno poziva da nećemo biti radosni, stabilni i stameni ako doista ne budemo spremni ljubiti ne samo svoje nego i druge do cijene darivanja života, do cijene da – kao što se to dogodilo i njemu – neće sve ovce, neće svi ljudi prepoznati naš glas.

Isus nas poziva da budemo pastiri jedni drugima i bližnjima, ljudima našega vremena, pogotovo onima koje se osuđuje i odbacuje kao nevrijedne za Isusovu oslobađajuću i radosnu poruku evanđelje. Nije u pastirskoj egzistenciji najvažnija veličina ovčinjaka, ni broj ovaca, nije u prvom planu ni vrsta posla, niti količina posla, nego vjera da u svojoj službi nećemo biti sami već da ćemo biti nošeni na ramenima Dobroga pastira ako dopustimo da nas nađe i da se obratimo. Molimo da budemo vjerodostojni pastiri i Bog će sigurno potaknuti i mlade i starije da se upuste u tu predivnu pastirsku avanturu, da i oni zajedno s nama posvete život brizi za ljude na Isusov način – u našem jedinom ovčinjaku, jedinom Božjem svijetu.

Fra Ivan Šarčević