Pa i jedan samo odnos

Pa i jedan samo odnos

V. uskrsna nedjelja

Iv 15,1-8

Čovjek je relacijsko biće. Rađa se iz odnosa i živi od odnosâ. Ne može, naravno, bez kruha i vode, ne može bez makar kakve-takve materijalne sigurnosti, ali najvažniji su mu odnosi. Život je isprepleten odnosima. Neki od njih traju do smrti, neki neko vrijeme. Neki se prelome kao oslobođenje od tereta a neki ostaju nezacijeljeni i bolni. Bez odnosa čovjek je “mrtav”. Ako netko svoj odnos gradi u sve većem poštivanju i ljubavi, u nastojanju da druga osoba raste i razvija se prema punini svojih darova, time sam taj čovjek razvija se prema sve većoj integralnosti, zrelijem i sretnijem životu.

Kvaliteta odnosa nije u njihovoj količini, niti ijedan dobar odnos može isključivati druge – bila bi to onda narcisoidna simbioza. Ako se u životu, pa čak i samo za neko kratko vrijeme, ostvario imalo zreliji odnos, takvim je osobama promijenjen pogled na bližnje, na posao, na svijet uopće. Ako se netko nesebično i požrtvovno brinuo za nekoga i nije se razočarao u takav način postupanja, čak usprkos odlasku i zataji, nezahvalnosti ili nevjeri druge strane – Isus govori u evanđelju – takav će čovjek još na ovoj zemlji biti nagrađen “stostruko” – i odnosima i imanjem svojim dostatnim. Ako se pak netko nikada ne upusti u iskren, nesebičan i požrtvovan odnos, ako nikada ne ostvari odnos bez straha, bez lukavosti i bez kalkulacija za sebe, postoji velika vjerojatnoća da izgubi i postojeće odnose, postojeće ljude. Postoji vjerojatnoća da će se pretvoriti u mrzovoljna ili razočarana čovjeka koji sumnja u sve, ili u službena i hladna čovjeka koji odnose svodi na tehniku neometanja. Time se, međutim, lišava neizmjerna blaga koje dolazi s drugim čovjekom, koje nam biva darovano u odnosu prijateljstva i ljubavi. Čovjek je biće odnosa. Odnos je rizik ljubavi. Ljubav nije uvijek dobitak.

U slici trsa i lozâ uprizoruje Isus odnos njega i njegovih učenika. Odlomak je to iz Isusova oproštajnoga govora s Posljednje večere iz Ivanova evanđelja. Isus koristi sliku poznatu njegovim učenicima, poznatu još od proroka Hošea koji govori da se Božji narod, Božji vinograd “izrodio” pa više ne rađa grožđem već vinjagom. U Ivanovu evanđelju vinograd nije samo židovski narod, ni samo Isusovi učenici, nego čitav svijet, cijelo čovječanstvo. Bog – Isusov otac i otac svih ljudi – je vinogradar. U vinogradu ima puno trsova, različitih, a time i različitih loza, no, Isus govori učenicima da je on pravi trs. Svaki Isusov učenik je u odnosu s Isusom kao loze s trsom. Isusov učenik se mora hraniti na Isusu, ostati u Isusu. Bez toga intimnoga odnosa kršćanin prestaje biti Isusov učenik. Suši se, pa ili sam otpada ili ga vinogradar odbacuje s trsa.

Slika trsa i loze slika je za temeljni odnos vjernika s Isusom. S tim odnosom svi drugi čovjekovi odnosi dobivaju evanđeosku vrijednost. Stoga je cilj i svrha naših ljudskih odnosa, naših djelovanja i svjedočenja, svih kateheza, propovijedi, svih evangelizacija i manifestacija, svih molitvenih susreta, svih karitativnih i pastoralnih poslova, svih teoloških razmišljanja i umjetničkih kreacija da – bez ikakva nasilja, posebno bez duhovnoga pritiska – pomognemo svojim bližnjima da stupe u životni odnos – u osobni odnos s Bogom, u intimno zajedništvo s Isusom Kristom. Veliki teolog XX. stoljeća, Karl Rahner, često je ponavljao: “Ako sam u svome životu mogao ovom ili onom čovjeku sasvim neznatno pomoći da smogne snage govoriti s Bogom, na Njega misliti, nadati se i ljubiti, mislim da je moj život bio vrijedan truda.”

Pripomoći drugome da stupi u osobni razgovor (molitvu) s Bogom, u odnos ljubavi s njim i bližnjim, uspjeh je i sreća čovjeka na zemlji bez obzira kojeg zanimanja čovjek bio. Time se, kako kaže Isus, proslavlja Bog Otac. Time se šire obzori naših komunikacija, time se napušta “strah za granice”, strah od gubitka sebe i svoga ugodnoga života; time se stječu uvijek novi prijatelji u istom Božjem vinogradu među različitom Božjom djecom. Zato kršćaninu nije nebitan uspjeh, učinak i plod njegova djelovanja. Uspjeh i plod su evanđeoske veličine. Kršćanin je čovjek koji ne može raditi bez učinka. Izobilan plod koji zahtjeva Isus ne mjeri se prvotno brojem zgrada, količinom novca, brojem molitava i hodočašća, nego prije svega ostvarenjem odnosa s Trsom, s Isusom, a onda mu ostalo sve nadolazi, ostalo mu biva nadodano i stostruko.

Još se nešto čini važnim u ovoj bogatoj slici trsa i loze. Naime, među lozama, među Isusovim učenicima, među vjernicima zna nastati nezdravo takmičenje, zavist, ljubomora pa i mržnja. Duhovni ljudi su često svojeglavi, sebični i netolerantni. Nisu lišeni kušnje savršenih, najteže kušnje – oholosti, u smislu da smatraju kako su u “najsavršenijem” odnosu s Kristom, dok drugi to nisu. Oni su oni za koje Isus kaže da misle donijeti roda sami od sebe. Kao da ne razumiju da nitko ne živi od njih, nego od trsa, od Isusa i da Isusa ne mogu iscrpsti, ni prisvojiti, niti ga drugim naturati po svome receptu i svojoj volji, kao što ne mogu ni druge ljude nikakvim fizičkim ni duhovnim terorom prisiliti da stupe u odnos s njime.

Suvremeni kršćani neće spasiti svijet povlačeći se u mirni kutak vlastitoga samousavršavanja, u kakvu molitvenu skupinu izoliranu od vreve života i svakovrsnih ljudski potreba i traženja. Suvremeni kršćani neće spasiti svijet ni namećući svoju teologiju, svoju kulturu, obrede, svoj način molitve, sijući svoje simbole (križeve i krunice) po cestama i brdima, uvodeći svetkovine u ustave, povećavajući hodočašća, nego ako najprije žive u osobnom odnosu s Isusom i ako u svom susretu s ljudima radosno i otkupljeno suvremenicima svjedoče pronađeni smisao koji upravo proizlazi iz tog odnosa. Nažalost, mnogi kršćani tako djeluju da im je više stalo da drugi ljudi prihvate izvanjskost njihove religije, a ne nosivi element čitave građevine – osobni odnos s Bogom Ocem i Gospodinom Isusom. Ne žele uvidjeti da punina njihova odnosa s Učiteljem već donosi plod među bližnjima. Kršćani nisu spasitelji svijeta nego posrednici Božjega spasenja koje se nudi u Isusu.

Čovjek je, valja stalno ponavljati, relacijsko biće. Badava sva blaga i sve tehnike, jedino dobri odnosi usrećuju ljude. I samo jedan dobar odnos mijenja sve odnose. Kršćaninu sve dolazi i sve nastaje iz osobnoga odnosa s Isusom Kristom.

Fra Ivan Šarčević