Obraćenje k bitnome

Obraćenje k bitnome

II. nedjelja Došašća

Mk 1,1-8

U drugoj smo nedjelji Došašća – vremenu očekivanja i pripreme za svetkovinu Božića. Prošle smo nedjelje razmišljali da su nam očekivanja mala, nade, pogotovo društvena nada, nestale. Kao da smo u nekom obamrlom stanju pa i Bogu – koji nam uvijek drukčije dolazi i čini se sve tiše – teško dopuštamo da nas iznenadi. Ljudi smo navike, prosječnih očekivanja.

A pripreme? E, to je već nešto drugo. Naše su pripreme za Božić sve veće i sve više izvanjske. Razumljivo, jer skloniji smo vanjskom i površnom nego onom dubljem i bitnom; a i jer smo od istinskih očekivanja i najdubljih nada odustali. Uostalom, i vanjsko se samo nameće i lakše je ostvarivo. Promjene mišljenja i stavova, put obraćenja prema Bogu koji već dolazi – kako glasi glavna poruka Došašća i evanđelja – skriven nam je među mnogobrojnim i zavodljivim “širokim” putovima ovoga svijeta pa put obraćenja previđamo ili odgađamo za neka druga vremena.

Koliko smo usmjereni na vanjsko vidljivo je i po našim župama i zajednicama u kojima se organiziraju svakovrsne adventske akcije humanitarnog karaktera u kojima prednjače mladi. Izrađuju se adventski vijenci, božićne čestitke, razni predmeti; skuplja se hrana i novac za potrebite, pripremaju se igrokazi, dočekuje sv. Nikolu, priređuju žive jaslice, koncerti… Nema sumnje, sve je to hvalevrijedno jer se vjera očituje kroz djela milosrđa, kroz pomaganje i obdarivanje, kroz podijeljeno zajedništvo.

Ipak uviđamo da se vjera, a onda i vrijeme Došašća, ne iscrpljuju u humanitarnim pothvatima, posebno ne u onima koji su izraz našega “viška” i s ciljem da se razglase na sva zvona. Vjeru zatamnjuju djela koja su motivirana idejom pukog ispunjavanja vremena ili da se tobože iznimnim aktivnostima izbjegnu poslovi koje smo prve dužni činiti. Slično je i s gospodarenjem i raspoređivanjem tuđe dobrote sa sumnjivom velikodušnošću kako se čini u nekim karitativnim organizacijama. U svakom slučaju, ne možemo se oteti činjenici da se u našim vjerničkim zajednicama naglasak pomakao s bitnoga na manje bitno, da se humanitarnim aktivizmom prekriva temeljno poslanje vjernika i crkvenih ljudi, da se izvanjsko i materijalno stavilo ispred duhovnoga. Tim kriterijem se mjere i ljudi. Vrjedniji su, većina smatra, oni koji su snalažljivi, koji proizvode robu, koji umnažaju novac i dobit od onih koji ustrajno i tiho rade u povjerenoj službi i ondje zatajno svjedoče smisao vjere.

Na drugu nedjelju Došašća – upravo u situaciju adventskoga aktivizma – pred nas izbija “čudni” lik Ivana Krstitelja: pustinjaka i proroka, pokornika i preteče Mesije. Čudan lik za naše vrijeme. On nas prati u Došašću, u pripremi za Božji dolazak. I s pravom se u crkvama propovijeda kako trebamo poput Ivana biti preteče Gospodinu. Ali kako da se mi današnji ljudi pojavimo pred pustinjakom Ivanom? Što bi nam rekao, što bi od nas tražio?

Evanđelje piše da Ivan ništa ne organizira. On propovijeda pokorničko krštenje za oproštenje grijeha. Sav se pretvorio u pustinjski glas koji zove na obraćenje – na pripravu puta Mesiji koji dolazi. I nama treba obraćenje za oproštenje grijeha, i osobno i zajednički, i obiteljski i crkveno, i narodno i društveno, a tek onda vijenci, svijeće i sve adventske potrepštine. Ivan zahtijeva pokajanje. Kako je samo teška ova riječ! O osobnoj grešnosti i grijehu naših zajednica izbjegavamo govoriti. Eventualno govor o pokajanju rezerviramo na koju minutu pojedinačne ispovijedi. A i to onako naviknuto i ovlaš.

Očito je da ne možemo imitirati Ivana Krstitelja. To se i ne traži od nas. Ivan je krajnje asketski čovjek, odjeven za samoću u pustinji, male hrane i gotovo bez potreba. No, svatko od nas može preispitati svoje odijevanje, hranu, svoje potrebe – da nisu možda postale nezajažljive, opsesivni teret i nama i našim bližnjima. Možda smo svojim nikada zadovoljenim potrebama bližnje oko sebe učinili svojim robovima, ako su nam bližnji jedino za to da ispunjenju naše želje. Ili smo možda svojim nezdravim ambicijama i neprihvaćanjem svojih granica oduzeli mjesto drugima, te izopačili ili upropastili povjerenu stvar i službu.

Ivan poziva na pokajanje, na obraćenje i od onog sveprisutnog teškog grijeha – zauzimanja mjesta Spasitelja. Tim grijehom opterećeni su mnogi ljudi od obitelji, manjih i većih zajednica do upravitelja institucija, poglavara u crkvi i vođa naroda. Jer mi nismo kovači samo svoje osobne sreće, nego stojimo na vratima sreće i punog života ljudi s kojima živimo i koji su nam povjereni. Iznimno je ljudski i vjernički priznati da smo nekim ljudima uništili dobar glas, da smo čak i “prijatelje” iskoristili ili ih iskorištavamo, da smo nekim ljudima, djeci, braći, sestrama, učenicima, podložnicima, bližnjima prikratili pravo i pravednost, zagorčili im život, prikratili ih za rast i napredovanje, oduzeli im nadu, da se nismo ni osvrnuli na stvarnu nevolju bližnjih, da smo šutnjom i oportunizmom podržavali grešne strukture, da možda svojim adventskim “pomaganjima” samo produžujemo nevolju unesrećenih i idemo na ruku zloj politici.

Došašće je vrijeme prisabiranja, sastajanja sa sobom pred Božjim licem, vrijeme kajanja, obraćenja, poravnanja životnih neravnina da Isus stigne u naš život i život naših bližnji. Preteča Ivan nas poziva da poput njega sva svoja djela usmjeravamo na Isusa Krista a ne da zauzimamo Isusovo i Božje mjesto. Da u svojim propovijedima i razgovorima, poslovima i pomaganjima ukazujemo da ima neizmjerno veći od nas, da preko nas i poslije nas u život naših bližnjih i suvremenika treba doći “jači” od nas – Mesija. Nismo mi mesije. Naše je da upućujemo i omogućujemo taj najvažniji susret i onda kada drugima pružamo ruku, kada im darujemo adventsku pomoć, kada spremamo svoje kuće za Božić. Nismo mi spasitelji, mi samo pripremamo put, ravnamo staze nekome daleko većem od nas. Nama je potrebno da nas netko spasi.

U vremenu Došašća nužno je dakle okrenuti se bitnom. Umjesto obrane naše neupitnosti, umjesto licemjernoga ispričavanja svim i svačim, umjesto lažne nemoći kako se ništa bitno ne može promijeniti, umjesto umnažanja potreba i dokazivanja naših veličina, umjesto udaranja od nemila do nedraga kako bismo i hvalevrijednim darivanjima uveselili druge, umjesto uzurpacije tuđega mjesta i uloge, valja obrnuti perspektivu, obratiti se s uhodanih staza grešnosti i u skrušenosti pripremiti Isusov dolazak sebi i bližnjima.

Fra Ivan Šarčević