Obraćenje k Isusu

Obraćenje i nasljedovanje u “poganskoj” Galileji

III. nedjelja kroz godinu

Iz 8,23b–9,3; 1 Kor 1,10-13.17; Mt 4,12-25

Nikada dovoljno naglasiti da kršćanstvo nije skup spoznaja ni običaja ni kulturnih formi. Točno je da se sadržaji vlastite vjere moraju poznavati kako ne bismo skrenuli u lakovjernost ili ubojito citiranje Biblije. Točno je i to da se vjera mora izražavati kroz razumljiv jezik, obrede, kroz tradiciju, kroz govor i umjetničke oblike primjerene vlastitom vremenu i kontekstu kako ne bismo ostali u natražnjačkoj kratkoći pa i gluposti nekog zamišljenog prošlog vremena koje nikada nije bilo onakvo kakvim ga zamišljamo. Jer bez nasljedovanja Isusa Krista i najuzvišenija spoznaja, najbolja moralna načela, najprikladniji govor ostaju samo vanjsko odijelo, prazne ljušture, maska svetoga ispod koje se krije zloća i nekarakter. Bez nasljedovanja kršćanin nema jasnoga puta, ostaje polovičan, torzo kršćanin, zapetljan u svjetovne muke, bez posljednjeg horizonta. Bez nasljedovanja Isusa kršćanin je čovjek bez supstance, bez osnovnog uporišta, a vjera omamljujući mit ili puko sredstvo neke evanđelju i Isusu suprotne ideologije i koristoljublja.

Evanđelja i Novi zavjet u cjelini, iako ih ne niječu, ne inzistiraju, dakle, na spoznaji, na tradiciji i obredima, nego na nasljedovanju Isusa Krista. I to tako da je uvjet nasljedovanja obraćenje, radikalna promjena mišljenja i ponašanja, ali i prostora, miljea djelovanja. Današnji odlomak s početka Matejeva evanđelja (Matejevo evanđelje se čita ovu liturgijsku godinu – A) jednostavnim riječima baš govori o Isusovom pozivu na obraćenje, na radikalni obrat, na ono što  prvi učenici, dva para braće (Petar i Andrija, Jakov i Ivan) i čine: odlučuju se na bezuvjetno nasljedovanje. Bez obraćenja i nasljedovanja Isusa, nema kršćanina.

Matej vjernicima svoje zajednice, koja nastaje i izrasta iz židovstva – i koja se unutarnje sukobljava oko pitanja mjesta i načina praktičnog ostvarenja svoje vjere: hoće li nasljedovati Isusa samo u židosvkom narodu, hoće li se slijepo držati židovskoga Zakona i Predaje, slično kao i Pavlova podijeljena zajednica u Korintu oko pitanja koji je najveći duhovni vođa i koga će slijediti – piše kako Isus započinje svoje djelovanje i u tome svojim vjernicima, a i nama današnjim kršćanima, jasno pokazuje u čemu se sastoji obraćenje: izlazak iz dosadašnjeg  životnog ambijenta, ostavljanje dosadašnjeg života, provođenje u praksu onoga što je Isus činio. Evo nekoliko konkretnih stvari koje obvezuju i današnje kršćane a u kojima se ogleda to obraćenje za nasljedovanje.

Nakon što je ubijen Ivana, Isus ostavlja svoj grad Nazaret, seli i nastanjuje se u Kafarnaumu, na obali Tiberijadskoga/Galilejskoga jezera, te se iz tog mjesta upućuje po čitavoj Galileji, poziva na obraćenje, propovijeda i ostvaruje kraljevstvo nebesko, Božje kraljevstvo. Galileja je najsjeverniji dio Palestine, pokrajine dvojice Jakovljevih sinova, Naftalija i Zebuluna, pokrajina izmiješana različitim narodima i vjerama. Piše Matej a i drugi evanđelisti da Isus, kao svaki religiozni Židov posjećuje, moli, sluša i tumači Božju riječ u sinagogama, ali se ne zatvara u sinagoge, u svete prostore, nego ga susrećemo po svoj Galileji i okolici, po cestama i trgovima, po obali jezera i u čamcu, po kućama i brdima (Gora blaženstava; Gora Tabor), susreće sve ljude, počevši od bolesnih i potrebitih, grešnih i obespravljenih. I glas o njemu stiže ne samo u Judeju i Jeruzalem nego i u Siriju i druge zemlje koje nisu židovske.

Galileju Isusova vremena Židova smatraju poganskom zemljom, zemljom mraka i tame. Tako je naziva i prorok Izaija (8. st.), i koju je, tako piše, čak i Bog “obescijenio”. Rekli bismo našom vulgarnom sentencom: gdje je i Bog rekao laku noć. Židovi su svoje sunarodnjake Galilejce smatrali manje vjernicima i manje nacionalno svjesnima. Sjetimo se i kako su na sudu omalovažavali Isusa rugajući mu se da je iz Galileje. Čitamo kako je i Petra sluškinja razotkrila po govoru da je Galilejac, jedan od Isusovih, a on se zastidio i svoga podrijetla i učitelja. Galileja je bila zemlja “noći”, milje za izbjegavanje, zemlja stranaca i vrijedna prezira, iako predivna i prirodno bogata, nazvana i “cvjetnom Galilejom”.

Isus baš djeluje u Galileji, i najviše u njoj; ona za njega nije zemlja prokletstva nego blagoslova. Za nasljedovanje Isusa Krista, i danas, baš danas, kršćani se trebaju osloboditi iluzije da mogu živjeti u obećanoj zemlji bez stranaca, nacionalnih i religijskih razlika. Nema “čiste” ni “očišćene” zemlje uza sva nastojanja zločinačkih politika i mrziteljskih svećenika da druge protjeraju iz svoje blizine i sa svoga teritorija. Jedini smisao jest da onako kako Izaija govori o Mesiji – a Matej ponavlja – Mesiji, koji je svjetlo i koji donosi svjetlo onima koji žive u tamnoj, mrkloj zoni mržnje i smrti, i današnji kršćani nasljeduju Isusa u svojim Galilejama te među sukobljene ljude donose svjetlo nebeskoga kraljevstva. Nema sumnje, usprkos svoj umreženosti i komunikacijskim dostignućima, današnji ljudi i današnji kršćani se zatvaraju u uskoću svojih “svetih” prostora i “čistoću” svojih regionalnih i nacionalnih torova. Umjesto da donose svjetlo, oni isključuju, preziru i mrze druge narode, pogane i svoje sunarodnjake i još pritom smatraju da je sam Bog “obescijenio” i te ljude i njihovu zemlju (od Iraka i Pakistana, do Albanije i Bosne i sl.). Još dakle nisu čuli Isusov poziv na obraćenje i ostvarenje Božjeg a ne ljudskog kraljevstva.

Uz odlazak u “pogansku” zemlju i među “pogane”, uz tu neočekivanu promjenu konteksta djelovanja, drugo što je za nas današnje kršćane važno zamijetiti iz pročitanog evanđelja jest Isusov poziv učenika. Isusov poziv se ne smije odmah “skraćivati” na poziv već unaprijed “izabranih”. Nije dakle samo pitanje svećeničkih i redovničkih poziva, nego je pitanje tko se to danas uopće odaziva na Isusov poziv, tko taj poziv još uopće čuje, prepoznaje i odaziva mu se. Ne čini li se da su današnji pozivi postali krajnje nesigurni i dvojbeni, jer se neki ljudi ne odazivaju Isusu, nego svome razumijevanju Isusa, odazivaju se nekom svome glasu, nekoj svojoj nabujaloj želji za samostvarenjem, samousavršavanjem, ugodi. Ponašaju se tako kao da su oni “izabrali” Isusa, a ne kako to Isus na Posljednjoj večeri kaže učenicima: Ne izabraste vi mene, nego izabrah ja vas.

I ne samo to, kao i neki ondašnji Isusovi učenici, i neki današnji bili su se odazvali i onda su odustali, vratili su se svojim mrežama, svom starom zanatu, svome ribarenju i trgovanju; neki su tobože ostali uz Isusa i “kite” se uvjerenjem kako su Isusovi nasljedovatelji, a ustvari slijede svoje projekte, najčešće projekt kršćanstva i Crkve bez “poganske” Galileje. Oni Isusa iskrivljuju ili se selektivno odlučuju za njega ostajući samo u svojoj sinagogi (crkvi), u svome toru, i među svojima.

Ako zastanemo nad slikom prvih učenika ribara, iznenađuje nas brzina i neproračunavanje odluke. Iznenađuje nas to ostavljanje svega: i mreža i obitelji, iznenađuje nas taj abrahamski izlazak, hrabrost, i povrh svega povjerenje u onoga tko ih poziva. A Isus i danas poziva – tako se stalno događa u vjeri – bez prethodnih uvjeta, bez osiguranja bezgrešnosti i savršenosti. Isus i danas prolazi uz naše galilejske obale, on i danas, evo sada, prolazi pokraj nas i naših poslova, i zove. On ne prestaje zvati. Bog se ni danas, kako god ga ljudi posvajali ili udaljavali od sebe ili bježali i skrivali se od njega, nije udaljio od čovjeka. Bog i danas želi izvesti ljude iz utvrđenih boravišta, dosegnutih savršenosti, polovičnih i prigušenih čežnji. On poziva ne samo u sinagogu i u sinagogi (u crkvi) nego u srcu života, često skriveno očima drugih, često na nevjerojatan način koji nije za priču, koji ima i smiješnih i “ludih” momenata.

Isus danas, naravno, tjelesno ne hoda našom zemljom, našim ulicama. On to čini preko svojih učenika. Ali preko onih koji ne “vodaju” Isusa sa sobom i za sobom, koji ne donose Isusa, nego idu među ljude i nasljeduju ga, dopuštaju da ih Isus vodi ljudima; oni idu iza njega, pronose njegov svjetlo a ne zasljepljuju svojim naukom, svojom političkom (nacionalnom) tradicijom; svojom umnošću i duhovnošću ne opijaju siromašne i potrebite, bolesne i krhke ljude. Isusova zajednica, crkva, treba se osmjeliti i bez straha krenuti prema današnjoj Galileji, treba izići iz brige samo za sebe, krenuti suvremenim cestama i posjećivati ljude, zvati ljude ne k sebi nego k Isusu, i ne samo one koji ništa ne rade, kojima je duhovno zvanje socijalna zaštita i duhovno sklonište, nego i one koji su već zauzeti svojim poslovima; ne samo one koji su se osigurali, imaju sve potrebne uvjete duhovnosti i više ništa ne očekuju osim da dijele lekcije (svjedočanstva) kako se njih treba nasljedovati ili koji su postavili ograde i zidine da se zna dokle je njihova (sektaška) crkva i tko u nju smije a tko ne smije ući.

Ovaj svijet se i danas pretvara u poprište sučeljavanja između vjere i nevjere, pravovjerja i poganstva, Judeje i Galileje, Jeruzalema i Kafarnauma. Isus i nama današnjim kršćanima poručuje da je Galileja naš jedini stvarni životni zavičaj, milje vjere. Među našim suvremenicima ima onih koji se još nisu umorili od čekanja, koji žarko čekaju Isusova učenika da im kaže tko je pravo svjetlo, kako ostvariti osloboditeljski izlaza iz mržnje, strahova od drugih i zaokupiranosti sobom. Umornim i zatvorenim, polovičnim i na sebe orijentiranim kršćanima i njihovim posustalim i u tamu sukoba uronjenim crkvenim zajednicama spasonosni je izlaz u prihvaćanju Isusova poziva na obraćenje i nasljedovanje.

Fra Ivan Šarčević