Njega slušajte

Njega slušajte

II. korizmena nedjelja C

Lk 9,28b-36

Prošle nedjelje slušali smo evanđelje o Isusovoj kušnji u pustinji, na početku njegova javnoga djelovanja u Galileji. Današnji evanđeoski izvještaj govori o Isusu skoro pred kraj njegova javnoga djelovanja, pred – prema Evanđelistu Luki – dugi put u Jeruzalem, pred sudbonosne događaje u kojima će biti osuđen i pogubljen na križu.

Evanđelja nam prenose da bi se pred sve svoje važnije nastupe Isus povlačio na samotno mjesto. Iz svakodnevne vreve i zaokupljenosti ljudima, uzmicao je u molitvu. Isus je kombinirao osamu s Bogom i angažirani život među ljudima. Nalazimo ga u pustinji, pustim krajevima, gorama, Getsemaniju, ali i u srcu događanja, na svadbi, gozbama, na ulicama, u sinagogi, s ribarima, u carinarnici…

Danas slušamo da se Isus sa svojom trojicom učenika, Petrom, Ivanom i Jakovom, s onima koje je – prema istom evanđelju – pozvao od ribarskih mreža, uspeo na brdo, u osamu na molitvu. Brdo je izvanjski znak distanciranja od svakodnevnoga, mjesto veće blizine s Bogom. Vrijeme se zgunšnjavalo. Isus je osjećao da se oko njega steže obruč lažnih optužbi, da se spletkari kako buni narod, dijeli religioznu zajednicu, krši Zakon, da je bogohulnik… A to ne može dobro završiti. Potrebno se pripremiti i potrebno je pripremiti najbliže, učenike, prijatelje.

I dok se molio, piše Luka, njegovo se lice preobrazilo. Čak mu je i odjeća zasjala. Blizina s Bogom preobražava čovjeka i stvari, čitav svijet. Iz molitvenoga susreta s Bogom sve dobiva neki drugi, proslavljeni izraz. I u toj Božjoj nazočnosti dolaze dva čovjeka, glavni likovi prvoga saveza (Staroga zavjeta) – Mojsije i Ilija, zakonodavac i prorok. Oni potvrđuju Isusovu posebnost: u osobi Isusa iz Nazareta Božja objava dosiže ispunjenje. Isus je više od Zakona i Proroka. Mojsije, Ilija i Isus razgovaraju o posebnosti Isusova izlaska, o njegovoj pashi koja se uskoro ima dogoditi u Jeruzalemu.

Mojsije je izvršio plan Božjeg oslobođenja potlačenoga naroda. Izveo je narod iz kuće ropstva. Mojsije je onaj kojemu je objavljeno Božje Ime (Jahve), koji je vidio Božje lice, kojemu je na brdu dano Deset zapovijedi, propisi kako nastaviti živjeti po Božjoj slobodi. Ilijin izlazak se može označiti kao proročko revnovanje za čistoću vjere, za Jahvu – jedinoga Boga, protiv idolatrije kralja i kraljice i lažnih svećenika, Njegov je izlazak skopčan s razočaranjem, umorom i odustajanjem. Njegov je izlazak također trajao dugo i završio izlaskom iz pećine, na brdu Božje objave. Ilija je očekivao Boga u snazi, onako kako je „uništio“ Baalove svećenik, očekivao ga je u strahotama prirodnih sila, a Božji dolazak je bio jedva čujan.

Isusov će izlazak, kao sinteza i ispunjenje prijašnjih, zahtijevati radikalno osobni pristanak. Još više: njegov izlazak će tražiti osobnu vjeru u Boga koji se u njemu objavio, vjeru njega kao uosobljenu Božju riječ, slobodu i ljubav, kao put, istinu i život. I to ne više samo za izabrani narod i pojedince, nego za sve ljude.

Isus ne niječe Mojsija ni njegov Zakon. On ne dopušta svođenje odnosa s Bogom na legalizam i moralnu trgovinu (do ut des). Isus ne niječe ni Iliju, njegovu proročku kritiku krivovjerja. Isus ide još dalje. Za čistoću vjere u Boga, u Boga Oca, i neprijatelji i grešnici imaju priliku; dokle god žive, nudi im se šansa obraćenja. I za nove odnose među ljudima, za Božje kraljevstvo, ne može nijedan propis, ideja ili ideologija biti iznad čovjeka. Ne može se u vjeri koristiti uopće nikakva ni duhovna ni fizička prisila i sila. Ne može se nikoga žrtvovati, koliko god netko bio na krivom putu. Za Božju vladavinu među ljudima može se „jedino“ sam žrtvovati.

Isusov izlazak – njegov kraj – proteći će krajnje ljudski, u središtu svijeta, mogli bismo reći u srcu profanoga, tako radikalno ljudski s poražavajućim fijaskom koji će i njegove učenike raspršiti u razočaranju. Univerzalna poruka spasenja koju Bog dariva ljudima kroz Isusov izlazak, nema svjetlo s gore preobraženja, nego prolazi kroz pustinju i vrevu ljudskog nerazumijevanja i prezira, osude i ubojstva, štoviše kroz ono najtragičnije iskustvo – iskustvo ostavljenosti od Boga.

No, vratimo se od golgote još kratko na goru preobraženja. Ona je i anticipacija onoga što će bita poslije golgote. Njezino svijetlo je predokus budućeg, novog, uskrsnog života, života Božje potvrde. Dok Isus u Božjoj slavi razgovara s Mojsijem i Ilijom o svome izlasku, piše Luka, njegovi učenici spavaju. Tako to i biva, najbitnije i kod Učitelja i Prijatelja se prespava. Kad se Petar probudio i vidio divan prizor, pri odlasku dvojice Isusovih pratitelja, Petar ih želi zadržati, hoće zadržati trenutak i pretvoriti ga u neoročeno vrijeme. Hoće graditi sjenice, hoće „utaboriti“ (ovo se brdo/gora naziva i Tabor) svu trojicu. I Luka piše da „nije znao što govori“. Ma znao je; njemu je bilo dobro, svidjelo mu se to duhovno iskustvo. Bio je iskren, rekao je iz sebe sama ono što je osjećao“, ono što ga je nosilo u duhovnom doživljaju. Htio je zadržati sveto u svojoj blizini. Htio je i druge – zapravo Isusa – zaustaviti u poslanju, zaustaviti u silasku među ljude i u konačnom izlasku.

No, dok je još Petar izgovarao ono što je najbolje u tom trenutku znao, nailazi oblak (Božja nevidljiva prisutnost), zasjenjuje sve, i Petra. Iz oblaka stiže glasna riječ kao odgovor Petru, prvaku i glasnogovorniku Isusovih učenika, kao odgovor svih što slušaju Petra: „Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!“ To je vrhunac boravka s Isusom, vrhunac čitanja, razmišljanja i tumačenja Zakona i Proroka, to je zaključak svakog duhovnog doživljaja, ukazanja i viđenja, svakoga molitvenog susreta.

Preobraženje je dalo nadu u radost dobroga ishoda kako god put bio naporan i smrtonosan. Pred Isusom je bio njegov izlazak, ponuda Božjeg spasenjskog plana sa svim ljudima. Pred Petrom i učenicima bili su njihovi putovi i izlasci, kako god bili isprepleteni strahovima i zatajama. Oni su onih dana, završava Luka opis zgode preobraženja, šutjeli o onome što su vidjeli. Vjerojatno, kao ni govoriti, nisu znali dobro ni šutjeti. Ipak, promatrano kako će se stvari razvijati poslije golgotskog brda, negdje u njima odzvanjao je onaj Glas s brda preobraženja da slušaju Isusa, Božjeg Sina i Izabranika. To su kasnije praktično i činili, do žrtvovanja vlastitih života. Do nas danas.

Fra Ivan Šarčević