Neotuđivanje Boga

Neotuđivanje Boga

XIX. nedjelja kroz godinu

Iv 6,41-51

Treću nedjelju zaredom nastavljamo slušati ulomke iz Ivanova evanđelja u kojima Isus govori: Ja sam kruh koji je s neba sišao. Ja sam kruh života. Ne možemo se uobraziti i tvrditi kako nam je jednostavno proniknuti u konačno značenje tih Isusovih riječi, pa i značenje čitavoga 6. poglavlja ovoga evanđelja koje povezuje židovsku tradiciju svetkovanja Pashe, čudesnu manu na putu kroz pustinju s Isusovom posljednjom večerom, s blagovanjem Isusova tijela i krvi, dakle sa sakramentom euharistije prvih kršćana. Ivanovo evanđelje je inače vrlo zahtjevno evanđelje. I dobro se razlikuje od druga tri evanđelja. U njemu se tako na dosta mjesta pojavljuju Isusove riječi Ja sam / Ja Jesam, bilo same, iste one riječi kojima se Bog objavio Mojsiju u gorućem grmu (kad mu je kazao da mu je ime Jahve=Ja Jesam), bilo uz neke slike iz svakodnevnoga života kao što su: Ja sam svjetlo svijeta, Ja sam pastir dobri, Ja sam vrata ovcama, Ja sam pravi trs, Ja sam put, istina i život, Ja sam uskrsnuće i život, Ja sam kruh života…

Riječi Ja sam u starini su značile da poslanik postaje “drugo ja” (alter ego) onoga tko ga šalje (J. Gnilka). To se odnosi i na Isusa. Isus govori Ja sam kao zastupnik Boga na zemlji. On je, povjerovat će Isusovi učenici poslije uskrsnuća, Božji poslanik, obećani Mesija, Krist, Gospodin. Ivan Evanđelist će napisati: Isus je Riječ tijelom postala, utjelovljena Riječ, Riječ kojom je sve stvoreno i koja se uvremenila; on je Svjetlo svijeta, Sin Božji, Kruh vječnoga života.

Isusovi su suvremenici – naš evanđelist piše da su to Židovi – stali mrmljati na te Isuove riječi, na to što je tvrdio za sebe da je “kruh koji je s neba sišao”, da je samo “Božje ja”. Kada Ivan spominje Isusovu raspravu sa Židovima, nije riječ o nikakvom nacionalnom pitanju, nikako o rasno-nacionalnoj mržnji kako su mnogi kršćani kroz povijest pogrešno smatrali a neki i danas to misle u svom bezbožnom antižidovstvu. Isus je potpuni Židov pa je riječ o konfliktu i raspravi s vjernicima, dakle o temeljnom pitanju vjere ili nevjere je li Isus uosobljena/utjelovljena Božja riječ, je li on Krist. Isus ne raspravlja sa strancima, ne raspravlja s ateistima, nego upravo sa svojim sunarodnjacima, Židov sa Židovima, s ljudima iste tradicije i vjere.

Ivanov govor o Isusu kao kruhu života u konačnici je zapravo govor o vjeri ili nevjeri u Božje očitovanje, Božje utjelovljenje u čovjeku Isusu iz Nazareta. Upravo to nisu mogli prihvatiti njegovi suvjernici, jer kako netko – mislili su oni – komu znaju podrijetlo, roditelje i rodbinu može sebe smatrati Božjim Mesijom. Usprkos svim prorocima i svetopisamskim najavama, prema njihovom uvjerenju Mesija treba doći iz krajnje nepoznatosti, tako da nitko za njega ne zna, negdje s nesagledivih božanskih visina i pritom se posve razlikovati od ljudi. A ovaj Isus dolazi iz poznate obitelji, jede i pije, krajnje je čovjek…

Ima nešto tako naše ljudsko da Boga zamišljamo ili kao ispunjavatelja materijalnih potreba i želja ili ga odgurujemo od sebe, od svakodnevnice, odgurujemo ga od zemlje i svijeta u daleke predjele. Tako Isusa njegovi suvremenici ili hoće za kralja, jer ih je nahranio ali ne prihvaćaju da je on od Boga, da je Božji poslanik. Ima u prosječnom ljudskom ponašanju skoro uvijek isti način “očaravanja”. Ili očaravanje materijalnim ili očaravanje nepoznatim. Naime, većina ljudi daleko više voli ono opipljivo ili krajnje nepoznato. I u svojim izborima ljudi se vode korišću ili zamagljivanjem, pa se radije odlučuje ili za ljude gole pragme od kojih će imati koristi ili za one koje ne poznaju, koji im izgledaju božanski nepristupačni i otajstveni.

U vjeri se postupa na sličan način. Ima nešto zavodljivo u vjeri, a na to igraju mnogi površni, prepredeni i sebeljubivi duhovnici, tako da vjeru pretvaraju u novac ili je potiskuju u premističnost, u tabue i nedostižne tajne. Tumače ljudima vjeru kao neku neuhvatljivu zbilju i kao stvar samo onih ljudi koji su “posebni”, od Boga privilegirani, koje je Duh Sveti u svom “samovoljnom” pohodu izabrao i obasjao. A zapravo takvim načinom ti duhovni opsjenari zatvaraju prostor Božje milosti, staju na vrata Božjega kraljevstva, postavljaju Bogu ljudske uvjete; ponižavaju ljude, čine ih nestabilnima i ovisnima o sebi i tako njima vladaju. Kao da je lakše vjerovati da je Bog dalek, stran i otuđen nego da je Bog blizak svakom čovjeku, da se Božji Duh nudi svakome i da je bezuvjetno za svakoga čovjeka.

Upravo ono specifično kršćansko, o čemu i današnje evanđelje govori, jest obrtanje te zavodljive perspektive unovčavanja ili otuđivanja Boga od ljudi i svijeta. Bog na krajnje običan način prilazi čovjeku i to u čovjeku Isusu dobrom kao kruh. Ono specifično kršćansko jest dakle da Bog izlazi iz svoje nepristupačnosti, iz svoje onostranosti (transcendentnosti) i postaje čovjekom ali tako da tajna postaje koliko bliskijom toliko svetijom. Toliko je toga ljudskoga u Božjoj objavi da je Isusovim suvremenicima, pa i samim njegovim učenicima posve teško povjerovati da se Bog pokazuje u čovjeku Isusu, s poznatim tijelom, poznatim podrijetlom, s krajnje ljudskim riječima i ponašanjem; u čovjeku koji se ne nameće nikakvim nasiljem, ni onim duhovnim, ni silom božanskih tajni, čudima izlječenja i nahranjivanja mnoštva, zastrašujućim ili očaravajućim činima, nego uvijek ostavlja gotovo izbezumljujuću slobodu da mu se vjeruje ili ne vjeruje. Jer najteže je sveto prepoznati u onome što je obično.

Ivan Evanđelist piše da Isus nastavlja govoriti svojima u vjeri a oni ne mogu povjerovati da je Bog Otac prisutan u njegovu djelovanju. Spoznavanje Isusa stvar je darovane vjere od Boga Oca i čovjekove slobodne otvorenosti. Nije vjera stvar koju ljudi jedni drugima daju ili pozajmljuju. Bog je darivatelj vjere. Ljudi omogućuju ili zaprječuju ono što Bog svakome dariva. Evanđelja koja nastaju u kontekstu židovstva naglašavaju da je vjera u Boga Oca neizostavno povezana s vjerom, povjerenjem u obećanoga Mesiju, u čovjeka Isusa.

Odatle treba razumjeti to radikalno izjednačavanje vjere u Boga s vjerom u Isusa iz Nazareta. Zato i govor o Isusu kao kruhu života nije govor tek o fizičkom kruhu, biološkom životu i smrti. Riječ je o višoj dimenziji postojanja. Onaj tko bude jeo od živoga kruha, dakle onaj tko povjeruje u Božje utjelovljenje u Isusu iz Nazareta i nasljedovao ga, imat će puninu života.

Fra Ivan Šarčević