Ne Mojsijev nego Očev kruh

Ne Mojsijev nego Očev kruh

XVIII. nedjelja kroz godinu

Iv 6,24-35

Barem sedamdesetak godina nakon Isusove smrti, Ivan Evanđelist piše svoje evanđelje. Događaje o Isusu Kristu, od kojih su neki već zapisani u Markovom, Matejevom i Lukinom evanđelju, a neki se još usmeno prepričavaju, Ivan uobličuje kroz svoju vjeru i vjeru svoje zajednice i zapisuje ih u svoj spis. Današnji odlomak nastavak je na prošlonedjeljno čitanje o Isusovom čudesnom nahranjivanju mnoštva i o njegovom povlačenju u osamu pred istim ljudima koji ga nisu razumjeli nego su ga htjeli “zakraljiti”. Riječ je o tome da mnoštvo ne pušta Isusa, da ga želi za svoga zemaljskoga vladara jer ih je on nahranio. Žele ga kao vladara-čudotvorca. Isus govori tim ljudima da ga ne traže zato što su povjerovali u Božji spasenjski znak koji se pokazuje po njemu, nego samo zato što su jeli i nasitili se.

U tim je riječima sadržana jedna od osnovnih istina našega ljudskoga postojanja i ponašanja. Postoje dvije vrste hrane: materijalna i duhovna; kažimo riječima evanđelja: kruh nebeski i kruh tvarni. Mi ljudi pretvaramo svoj život u rad i brigu za tvarni kruh, za osiguranje materijalnoga života tako da ostavljamo po strani duhovnu dimenziju svoga postojanja. Rekli bi naši stari: u gladi i trci za imanjem, gubimo dušu. Štoviše, događa se, slično mnoštvu iz evanđelja, da tražimo ne samo ljude nego i Boga radi materijalnoga kruha a zavaravamo i sebe i druge kako tražimo duhovnu hranu. Molimo se Bogu, činimo raznovrsna pobožna djela, jurimo za Isusom, izvikujemo njegovo ime, tražimo neke ljude i prijateljujemo s njima jer su navodno duhovni, a u dnu nas stoji često puki interes, sebična potreba za novcem, pohlepa za nagomilavanjem materijalne ili društvene sigurnosti.

Od postanka svijeta ljudi će uvijek radije tražiti one koji su materijalno moćni nego vjernički dosljedni. Koliko samo ljudi iznevjeruje svoje bližnje a i sebe same, poriču svoju ljudskost zbog novca, zbog uvećanja materijalnog blagostanja, za kakvu bolju poziciju ili veći društveni utjecaj. I tzv. duhovni ljudi, crkveni ljudi, svećenici čine to često još smišljenije i izopačenije: koristeći se svetinjama, nemilice se bogate. I u crkvi mnogi problemi najčešće nastaju zbog novca. Novcem, obredom i politikantstvom mnogi stječu moć a ustvari samo pokrivaju svoju duhovnu prazninu. Nebrojeno nas i gore od Ezava prodajemo prvenstvo duha zbog uvećanja blaga, služimo se lopovlucima, upadamo u kriminal i pljačku siromašnih i nemoćnih samo da bismo se obogatili.

Isus, međutim, ima posve obrnutu perspektivu. Govori ljudima, govori nama kršćanima da trebamo raditi za hranu nepropadljivu, vječnu. To je duhovna hrana, hrana temeljnoga smisla postojanja, hrana ljudskosti u zauzimanju za pravdu i ljubav. Isus ne niječe potrebu materijalnoga kruha, nego nepopustljivo naglašava da čovjek nije samo biće zemlje i materije, nego i biće neba i duha. Čovjek je određen za život s Bogom i po Božjoj riječi. Za kršćane je to sam Isus Krist. Nasljedovanje Isusa je temeljna kršćaninova hrana. Nije specifično kršćansko da kršćani izgrade velike crkve, da imaju najbolje kuće, najrazvijeniju kulturu, tradiciju i ekonomiju, da napišu najbolje knjige, razviju najsvečanije obrede, nikako da nadjačaju i ovladaju drugima, nego da budu vjerodostojni sljedbenici Isusa Krista, da se njime hrane jer je on kruh i voda života, temeljna hrana kojom sve druge gladi i žeđi bivaju utažene. Specifično kršćansko je da drugi ljudi u kršćanima prepoznaju Isusa Krista na djelu.

Isus nije došao da bude čudotvorac a pogotovo ne da spašava ljudsku lijenost, da potvrđuje narcisoidnu kulturu i sebičnu ekonomiju maloga broja ljudi u politici i crkvi koji vrlo dobro žive; Isus nije došao ni da potvrdi ovisnost, zavist ili mržnju siromašnih prema bogatima. Svima, i bogatim i siromašnim tražiteljima materijalne sigurnosti Isus se daruje kao drukčiji Spasitelj. Traži da se ljudi posvete izgradnji svoga vjerničkoga identiteta prije svakog materijalnoga osiguranja.

Još je nešto važno u današnjem evanđelju: Isus ruši onu tako prisutnu ljudsku zabludu koja od moćnih ljudi stvara kumire. Naime, kada u današnjem evanđelju čujemo kako Isus govori ljudima da nije Mojsije nahranio narod u pustinji nego sam Bog Otac, on ne umanjuje ulogu velikoga i nesebičnog vođe Mojsija, nego govori da je Bog onaj od koga sve dolazi. Znamo, međutim, kako se u nas ljude, pogotovo političke moćnike koji upravljaju društvenim dobrima, koji dijele novac i radna mjesta po svojoj volji, pretvara u spasitelje, suvremene Mojsije i očeve nacije, premda oni ne daju ništa od svoga, nego dijele zajedničko.

Evanđelje, jasno, ne govori u sociološkim kategorijama “zajedničkoga dobra”, nego vjerničkom kategorijom da su hrana i voda. život i svemir, da su ljudi, da je sve od Boga i Bogu će se vratiti. No, poput Izraelaca u pustinji koji nisu razumjeli ni povjerovali da je sve što imaju, i hrana i sloboda, ne od Mojsija nego od Boga, poput Isusovih suvremenika koji su jurili Isusa da ih nahrani a ne da ga nasljeduju, tako i mi današnji kršćani još nismo povjerovali da sve dolazi od Boga i Bogu se vraća. Zato toliko nasilja i ubijanja, zato toliko otimanja tuđe zemlje, kuća, tuđeg zavičaja, zato toliko krađe, zato toliko nervoze i jagme oko zemaljskoga imanja, zato toliko stvaranja zemaljskih bogova od bogatih i moćnih ljudi, zato u konačnici i nezajažljiva potraga za Isusom i korištenje Isusa za profit, zato tako malo nasljedovanja Isusa. Isus nas danas poziva da preispitamo za koju hranu radimo, propadljivu ili nepropadljivu, i je li nam on kruh života, osnovna hrana postojanja i životnoga smisla.

Fra Ivan Šarčević