Na gozbu pozvani

Na gozbu pozvani

XXVIII. nedjelja kroz godinu

Iz 25,6-10a; Mt 22,1-14

Prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije i treće, odlomak iz Matejeva evanđelja, govore o Božjem djelovanju, o ostvarenju Božjega kraljevstva u slici gozbe. Izaija nagoviješta veliku i bogatu gozbu za sve narode i to na Božjoj gori Sionu koju “izabrani narod” – prema ovim riječima – ne može prisvojiti kao svoje vlasništvo. Bog saziva sve narode i pojedince koji, kako Izaija slikovito kaže, stoje iza “zastora”, iza granica i podjela. Taj zastor slika je i stanja potlačenosti i obespravljenosti. Sam Bog raskida taj zastor patnje i poniženja. Božja riječ preko proroka Izaije je jasna: gozba se odnosi na sve narode, i na one koje se smatra “poganima”. Riječ je o završnoj gozbi svih ljudi i naroda kada će Bog obeskrijepiti i samu smrt. No, iako je Božja riječ je izričita, postoji onostranost, postoji Božja posljednja riječ, pravorijek, kao gozba za sve unesrećene, tako bi se vjernici trebali već sada ponašati i ostvarivati tu gozbu ljudskoga zajedništva svih ljudi.

Prorok je svjestan da na ovoj zemlji potpune pravde nema. I nema radosti koja bi životno trajala. Ali poziva sve ljude i narode da iz svijesti onostrane gozbe, iz vjere u susret s Bogom licem u lice, s Bogom koji nagrađuje patnju – žive i rade na zemlji. Ove i slične riječi utjehe zloupotrebljavaju se kroz svu povijest. Obećanjem budućega sretnoga života religijski i politički manipulatori koriste da i dalje drže mnoge ljude u duhovnom i fizičkom ropstvu, da ih zavode i izrabljuju. Mđeutim, time Božja utjeha nikako ne biva umanjena, a pogotovo ne izostaje usprkos svim zloupotrebama. Snaga istine da će Bog otrti svaku suzu s očiju, ne unosi iluziju u život čovjeka patnika, nego u slici majke, oca, prijatelja koji primiču svoju ruku na uplakano lice – svjedoči kako Bog sam nije ravnodušan na nedužne suze, na mnoge skrivene suze, na zatomljeni plač uslijed nesnosnih patnji. Štoviše, Izaija naviješta Božju riječ da će sam Bog preokrenuti sramotu pojedinca i čitavih naroda koji su se našli u vrtlogu nevolja i dovest će ih k sebi na gozbu radosti.

Ono što Izaija pretkazuje, Isus prema Matejevu evanđelju ostvaruje. U njemu se događa susret svih ljudi i naroda s Bogom. Njemu, kao sinu, Kralj-Bog priređuje gozbu, koja se slika Božjega kraljevstva, i na nju poziva ljude. Najprije one najodgovornije iz svoje vjerničke zajednice i iz svoga naroda. Kao i prošlih dviju nedjelja Isus usporedbu Božjega kraljevstva sa svadbenom gozbom opet upućuje najprije “glavarima svećeničkim i starješinama narodnim”. No, oni se – kroz povijest prije Isusa a i do naših dana – na različite načine oglušuju i ne odazivaju na gozbu kada ih sluge, Božji proroci zovu. Slično kao i s usporedbom o zlim vinogradarima: jedni su indiferentni, jednostavno ne čuju, začepili su uši za svaki poziv. Drugi smatraju poziv na gozbu nevažnim, bave se poslom, svojom njivom, nastavljaju sa svojom trgovinom. Ni poslije poziva u kojem kraljeve sluge govore o izvrsnosti gozbe, oni se ne odazivaju. Neki od njih zacijelo misle da u životu imaš samo onoliko koliko sam napraviš, u trudu i naporu, nema darova, nema besplatnosti, nema ljepote zajedništva, nego je sve muka i tlaka. Za njih je i gozba “posao” ili gubljenje  vremena. Oni se nikada ne opuštaju, nego sve gledaju kroz uspjeh, dokazivanje, zaradu i trgovačku dobit.

Važni su i oni treći koji su pozvani (tri je broj punine!), oni idu dotle da čak smatraju poziv opasnim za njih i njihovu rabotu. Oni se radikalno protive pozivu te kraljeve sluge zlostavljaju i ubijaju. U ovoj slici predočeni su Božji glasnici među ljudima, Isusovi učenici koje će, zadesiti slična sudbina, koje glavari svećenički i starješine narodne uklanjaju da više ne mogu nikoga pozivati na kraljevo slavlje.

Budući da od onih koji su “najbliži”, možemo kazati, također, koji su pozvani s pozivnicama nisu došli, kralj se odlučuje na krajnje neuobičajenu gestu: šalje sluge na raskršća svijeta da pozovu na gozbu njegova sina sve one na koje naiđu i koji se hoće odazvati. Matej kaže, “i zle i dobre”, a Luka govori o siromašnima, kljastima, nevoljnima svih vrsta. I tako kralj ispunja svadbenu dvoranu. Tako se pokazuje da je gozba u Bibliji, u Isusovoj praksi i u kršćanstvu više od prehrane. Ona je slika zajedništva ljudi s Bogom i ljudi međusobno. Isus poziva sve ljude na gozbu, bez izuzetka.

No, kada bi se pomislilo kako svadbena gozba može započeti, ispostavlja se da nešto nije uredu. Na gozbu se netko uvukao bez “svadbenoga ruha”. Pomislili smo da Isus za gozbu ne postavlja nikakve uvjete. No, nije tako. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi da nepristojna odjeća znači baš to i to, recimo odsutnost ljubavi ili kršteničke odjeće koja simbolizira uranjanje u Krista, suobličavanje s njime. Dopušteno nam je zaključiti iz cjeline Isusova djelovanja da ima onih koji se, kako Pavao jasno kaže, nisu zaogrnuli u “novoga čovjeka”, koji se – a imamo takvih dežurnih na svim gozbama – uvijek prikače samo da se najedu i napiju ili izvuku kakvu svoju korist, koje uopće nije dotakao smisao kraljeve radost i njegova nakana da se ljudi nađu zajedno i vesele. Ima onih i u naše vrijeme koji se primiču euharistijskim i drugim vjerničkim gozbama, oltaru i s jedne i druge strane, koji predvode procesije, nosaju svete zastave ili raspoređuju ljude unutar Božjega zajedništva ali su bez “svadbenoga ruha”, koji svojim površnim i izvanjskim presvlačenjem pod krinkom obraćena (ustvari “političkim obraćenjem”) remete i nedostojno upropašćuju ljudska zajedništvo, a što je posebno nedolično i samo zajedništvo s Bogom.

Onima koji se nisu odlučili na novost života, na doista novo ruho primjereno gozbi vjere i ljubavi – Isus je izričit – kralj uskraćuje daljnje zadržavanje u svadbenoj dvorani. Njih se – budimo pažljivi – ne ubija kako to čine glavari s kraljevim slugama nego im se vežu ruke i noge i izbacuje ih se natrag u njihovu tamu, u plač i škrgut zubi. To je, prema Svetom pismu, slika i za pakao – mjesto konačne osude, stanje trajne odsutnosti Boga, ljudskog zajedništva i radosti.

Isus zaključuje svoju usporedbu o Božjem kraljevstvu da je “puno zvanih a malo izabranih”. Teška riječ, posebno nama koji se smatramo privilegiranima na Božjoj i Kristovoj gozbi, koji u svojoj oholosti, čak i u najljepšim obrednim i misnim haljinama, i ne zamjećujemo neprimjerenost našega ruha za gozbu i zajedništvo s Bogom i njegovim uzvanicima.

Fra Ivan Šarčević