Krštenje Gospodinovo

Krštenje na Jordanu (Slavko Šohaj)

Poziv – poslanje

Isusovo krštenje

Mk 1,7-11

Svaki je čovjek jedinstven, poseban. Ima svoje sklonosti i nagnuća, svoje pozitivne i negativne strane. Svaki čovjek ima svoj životni potencijal, rekli bismo ima svoje talente, darove kojima može obogatiti druge i svijet. Upravo da razvije svoju jedinstvenost, svaki čovjek – ako to biblijski promatramo – ima svoj poziv i poslanje. Razlikujemo, dakle, poziv od poslanja.

Poziv bismo mogli opisati kao čovjekovu odluku da u određenom zvanju provede svoj život. Možemo tako razlikovati poziv majke, oca, ili poziv svećenika, učitelja, pravnika, novinara, mehaničara. Poziv je nešto što čovjek izabire primjereno svojoj ljudskoj naravi, primjereno svom afinitetu, svome sviđanju, recimo i tako, svojoj težnji za srećom. Pozivom čovjek izabire osnovni put svoga života jer misli da u njemu može ostvariti sebe samoga, može najviše osmisliti svoj život a i koristiti drugima.

Poslanje je nešto drugo od poziva, iako su usko povezani. Nekada se za poslanje koristi riječ misija. Poslanje, prema vjerničkom iskustvu u Svetom pismu i u kršćanskoj povijesti, ili uopće vjerničkoj praksi, jest nešto što ulazi u sferu odnosa pojedinoga čovjeka i Boga. Biblija govori o pozivu ali još više o poslanju. Bog od svakog čovjeka nenametljivo ali ipak prepoznatljivo pa i zahtjevno traži da izvrši njegovo poslanje, da izvrši svoju specifičnu zadaću primjereno pozivu kojeg je čovjek sam izabrao ili kojeg mu je Bog ponudio ili čak promijenio.

Biblijski pojedinci, od proroka do kraljeva, uz svoj poziv imaju sasvim određeno poslanje, zadatak od Boga. Neki međutim nikada ne prepoznaju to poslanje, neki ostanu samo na pozivu, neki bježe od poslanja, neki iskrivljuju svoje poslanje a time i svoj poziv. Zato Isus i kaže da je mnogo pozvanih a malo odabranih. Primjerice, neki od svoga poslana odustaju, neki od proročkoga poslanja postaju lažni proroci, neki od Isusovih učenika postaju izdajice ili malovjernici.

Da bismo još bolje shvatili razliku između poziva i poslanja, možda bismo mogli kazati da poslanje daje smisao pozivu. Naime, ako želimo vidjeti da netko ima poziv bez poslanja, možda je to zgodno primijetiti kod ljudi koji svoj poziv obavljaju slabo ili čak prosječno. Recimo poziv roditelja, đaka, političara, svećenika i slično obavljaju tako da tom pozivu pridaju ništa od onoga specifičnoga što se od njih traži iz njihova osobnoga odnosa s Bogom. Oni svoj poziv obavljaju jedino zbog sebe, svoje promocije i koristi ili samo da ih ljudi vide i pohvale. Čovjek dakle može imati poziv ali ako ga ne obavlja sukladno poslanju, on u svom pozivu ostaje površan, prosječan, licemjeran pa i lažan. Može se tako dogoditi da čovjek posve promaši život i postane roditelj koji to nije, političar koji to nije, svećenik koji je sve samo ne svećenik, kršćanin koji je sve samo ne kršćanin.

Krštenje na Jordanu (Blaženka Salavarda, Drijenča)

O pozivu i poslanju možemo govoriti na današnju nedjelju Isusova krštenja. Dolazak na Jordan, na rijeku velikoga povijesnoga značenja za Božji narod, predstavlja Isusov izlazak iz skrovitosti i početak javnoga djelovanja. Krštenjem Ivanovim Isus se svrstava u red običnih ljudi ali i poslanjem u red Božjih proroka. On ne samo da potvrđuje Ivanovo krštenje, nego tom potvrdom sam potvrđuje vlastiti poziv proroka u svome narodu i u svijetu uopće. Štoviše, Ivan svjedoči, da je Isus mnogo veći i jači od njega, više od njegova glasa koji viče u pustinji ljudskoga neslušanja, Isus je više od proroka, ima iznimno više poslanje od samoga proroka. Isus potvrđuje Ivanov zahtjev o potrebi pokorničkoga krštenja, o nužnosti obraćenja. Uranjanjem u vodu Isus se solidarizira s grešnim ljudima i potvrđuje da se čovjek doista treba obratiti. Uranjanje u vodu predstavlja umiranje starom, izopačenom, prosječnom i aljkavom čovjeku i novo rađanje za novo poslanje.

Kao potvrdu toga, Marko i drugi evanđelisti govore da se nakon Isusova krštenja nebo “razdire”, nebo se otvara, golub iz oblaka – oblak je slika Božje nazočnosti a golub slika Božjeg duha – spušta na Isusa i glas se iz neba, iz prostora Božjeg nedostupnoga prebivališta čuje da je Isus Božji miljenik, da je njegov sin. Ne misli se na biološkoga sina, nego sina miline i poslanja, na onoga koji će postati posrednik između Boga i ljudi. Na krštenju Isusovu uočava se da Isus ima poziv proroka poput proroka prije njega, poput Ivana Krstitelja, ali on ima i svoje jedinstveno poslanje koje ima ostvariti u svome narodu i za čitav svijet.

Krštenjem, vjerujemo mi kršćani, postajemo suobličeni Isusu. Krštenjem prihvaćamo ne samo svoj poziv kršćanina, nego i posebno poslanje koje Bog u Isusu Kristu od nas traži. Možda se još nismo susreli sa sobom i pitanjem koje je moje osobno, konkretno poslanje u mom vremenu i prostoru.

Ne možemo dovoljno naglasiti koliko je u svako vrijeme, a tako i u naše – naše jedino vrijeme važno da u odnosu s Bogom prepoznamo svoje poslanje. Ako ne otkrijemo ili ne prihvatimo poslanje koje nam Bog dariva, ostat ćemo u svojim pozivima nezadovoljni i prosječni, licemjerni ili lažni ljudi. Naravno, prihvaćanje poslanja više je od života bez problema, ili koji bi bio oslobođen razočaranja, patnje i muke. Naprotiv, nijedno poslanje neće proći bez nevolja i muke, jer onaj u koga vjerujemo – Isus Krist – već je Ivanovim uranjanjem u vodu predoznačio stradanje i umiranje, ali i nepokolebljivu pouzdanost da se sreća života krije dublje od površine. Jednom riječju, naš je poziv biti kršćaninom, a naše poslanje je biti kršćaninom ne na tuđi, kolektivni, uobičajeni, nego na svoj vlastiti, osobni ljudski način obilježiti svoje obaveze, svoje odnose i svoje vrijeme. Biti autentični i prepoznatljivi, s nikim zamjenjivi i posve jasni nasljedovatelj Isusa Krista.

Fra Ivan Šarčević