Kršćanin se ne rađa nego postaje
II. nedjelja Došašća – A
Mt 3,1-12
Upalili smo drugu svijeću, jer druga je nedjelja, drugi tjedan Došašća. Kako je krenulo? Kako smo započeli pripremu za svetkovinu Božjeg dolaska u naš život i povijest? Uobičajeno? Rutinerski? Po starim navikama? Više nekom vanjskom promjenom, ako i njom, nego li zaokretom mišljenja i stavova, promjenom unutarnjeg pogleda od kojeg dolaze i promjene našeg vanjskog postupanja.
Društvena pustinja
Odlomak Matejeva evanđelja opisuje nam kratko ali upečatljivo proroka Ivana koji i nas poziva da se ostavimo starih navika, da prepoznamo svoju malenost i pustoš ljudskosti. Na Ivana se primjenjuju Izaijine riječi da je on glas koji viče u pustinji. A sadržaj njegova govora je poziv na obraćenje i pripravu puta Gospodinu.
Ivan živi i djeluje u Judejskoj pustinji. No, ne samo pustinja, nego sva njegova pojava, način njegova života, odjeća i hrana, njegov govor, sve to djeluje još za ono vrijeme neuobičajeno. Danas bi to vjerojatno djelovalo još začudnije: Ivan bi možda bio proglašen neuljuđenim čudakom, divljim čovjekom, “zloduhom” koji remeti mir čuvara vjere, koji pravi podjele i potiče na neposluh prema svećenicima i prvacima naroda.
U našoj društvenoj pustinji – ako pustinju shvatimo mjestom naših života i traženja smisla – ne odzvanjaju Ivanove riječi, nego riječi koje nam gode ušima, riječi lažnih proroka koji nas uljuljavaju u ispravnost “tradicionalnog” i “kolektivnog” opredjeljenja. U našim pustinjama zasuti smo bukom riječi da sva naša nesreća dolazi od zla onih drugih, od naših susjeda i “neprijatelja u kući”, a da smo mi nedužni, pravovjerni. Naša društvena pustinja sve više postaje nenastanjivi prostor zagušen govorima mržnje, okrivljivanja, jezivo mjesto spletkarenja i laži. Glasovi koje slušamo i po kojima se ponašamo uvjeravaju nas da bi naša pustinja procvjetala samo ako bismo se lišili onih drugih. Umjesto obraćenja, umjesto priprave puta da Bog dođe, mi “čistimo” naš put isključivanjem “različitih” i “nepodobnih” iz naših obitelji i zajednica.
Subverzivne riječi
Ivan nije nastradao zbog svoga nekonvencionalnog načina života, zbog strogog posta i pokore, devine dlake i skakavaca, nego zbog svojih riječi. Čudaka ima i danas. Da nije govorio kako je govorio, nestao bi u pustinji zaborava. Ljudi vole neobičnosti i “senzacije”. I dolazili su Ivanu. Ivan, međutim, nije bio za “event” religiju niti za onu koja ima svoje dežurne krivce i neprijatelje. Herod ga je uklonio iz živih zbog riječi, subverzivnih, opasnih riječi. A farizeji i saduceji – moćni u narodu i društvu – nisu se nijednim glasom usprotivili. A kako i bi kad ih je i njih Ivan nazvao “zmijskim leglom”. Složit ćemo se da uopće ne bi bilo pristojno ako bi netko poput Ivana nešto slično danas kazao “pobožnim” vjernicima i njihovim malim i velikim svećenicima, današnjim farizejima i saducejima.
Uvijek se, dakle, moglo i može živjeti “osobenjački”, “čudački”, ali se ne može podnijeti da netko nekoga poziva na obraćenje, na ostavljanje sigurnosti zato što je netko podrijetlom od Abrahama, oca vjere. Ne može se podnijeti demaskiranje licemjernog vjerničkoga života, one vjere koja se skriva iza “stare slave djedovina”. Ne može se podnijeti raskrinkavanje besplodne, lakomislene i ohole vjere koja se predstavlja samorazumljivom, koja proizvodi svoju suprotnost – mržnju prema drugima.
Postati kršćaninom
Ivanove riječi, njegov poziv na obraćenje, odzvanjaju i u našoj pustinji da se ostavimo farizejske pravednosti, svakog trijumfalizma, sve one barokne pompe oko oltara i s oltara, s procesija i javnih nastupa, i onog neupitna stava krvne, obiteljske, narodne, tradicionalističko-europske uobraženosti da smo mi kršćani, Kristovi učenici, samim tim što smo rođeni gdje smo rođeni i od koga smo rođeni, da pripadamo ovoj kulturi ili narodu. Kršćanin se ne rađa, kršćaninom se postaje. I to slobodnom odlukom. Kršćanin se ne učlanjuje ni u kakvu “navijačku” skupinu, nego – kako Pavao kaže – zaodijeva, suobličuje se s Kristom, u zajednici ide prepoznatljivo “sam”, osobno i samostalno. Naravno, nezaobilazni su naši roditelji i stariji, nezaobilazna je župna i crkvena zajednica za našu vjeru, ali bez nas samih, bez našeg osobnog zalaganja i sazrijevanja, vjera ostaje samo izvanjski ukras, napuhana prazna mješina, besplodno umjetno drvo, “leglo gujinje” iz kojega sikću otrovi nevjere, a što neće – prema Pretečinim riječima – izbjeći Božjoj srdžbi i sjekiri.
Došašće odzvanja pozivom na obraćenje i pripravu puta Gospodinu. Poziva na plodove života koji će biti primjereni stvarnom životnom zaokretu od izopačenoga mišljenja, od ohole vjere, od hladnoga srca, od lažljivih pristanaka i prilagođavanja zapaljivom kolektivu i masi koji su našli svoj objekt mržnje, svoje krivce i žrtvene jarce samo izvan sebe.
Konkurencija i kult vođe
I još nešto važno iz današnjeg evanđelja. Za Božji dolazak se treba čuvati i onoga što je zadesilo i samoga Ivana Proroka. Valja se čuvati trajne kušnje i pogubne zamke – duhovne konkurencije i kulta ličnosti. Ljudi se trajno mjere između sebe. Konkurencije i takmičenja nisu lišeni ni “duhovni” ljudi. Naprotiv! Nigdje toliko perfidne oholosti, nigdje onog lažnog pribrajanja i pripisivanja tko je čiji, koji je duhovni vođa bolji i pobožniji, komu dolazi više svijeta, tko na koga utječe. Kad se ne može prihvatiti zrelost drugoga i njegova kritika, onda ga se proglašava epigonom nekoga “opasnog” vođe. Pokušali su to i sami Isusovi učenici, mjereći Isusa i Ivana. Sjetimo se, primjerice, pitanja posta i molitve.
Kolektivi, mase i narodi koji žive u stanju mitske nedužnosti, nedozrelosti, u stanju trajnog povijesnog puberteta, uvijek traže vođe, zemaljske vođe. Uz to, njihova katastrofa je i u tome što lako mijenjaju vođe, i što od ljudi – pa i proroka, žele učiniti Mesiju. I Matejeva zajednica se lomila između Ivana i Isusa. A pravi prorok – poput Ivana – ne nasjeda na taj đavolski izazov, na kušnju demagogije. Ivan nije Mesija. On nikoga ne zavodi, niti se, štoviše, utapa u kolektiv. On ne postaje jedan od naroda, ne postaje “narodni mesija (vođa)” nego i dalje ostaje samo svoj, Glas u pustinji, Krstitelj vodom, Preteča obraćenja. On ne hrli narodu, niti trči na ikakve narodne ili masovne skupove; niti se ponaša kao narod, niti se ikada (kao ni Isus) za svoje riječi i djela poziva na narod. On ne djeluje u ime naroda, ni ikakve većine, ikakve skupine, institucije i partije. Ivan govori u ime posve Drugoga ali Očekivanoga. Ivan je samo onaj koji pripravlja put Onomu komu nije dostojan ni obuću vezati, dakle ni biti slugom.
Došašće je vrijeme obraćenja, osobne vjere i priprave puta Onomu koji ne dolazi u našu pustinju onako kako ga se uobičajeno očekuje, niti starim putem. Njega, Isusa Krista, Nemjerljiva s ikim, još nismo saslušali. Nismo se još sagnuli njegovoj obući.
Fra Ivan Šarčević